Kultura

Filmsko veče posvećeno jednom od najznačajnijih slikara sa ovih prostora – Voju Staniću, održano je sinoć u Kinu “Boka”, u organizaciji JU Kulturni centar „Nikola Đurković“.

Tom prilikom prikazan je dokumentarni film „Stanić, stoljeće“, reditelja Andra Martinovića.

Nakon projekcije, o procesu nastanka ovog filmskog ostvarenja, kao i o životu i djelu Voja Stanića, govorili su reditelj Andro Martinović i istoričarka umjetnosti Radojka Abramović.

Martinović je istakao da je ideja za film proizašla, prije svega, iz oduševljenja Stanićevim djelom i njegovom ličnošću.

„Kada smo obilježavali 100 godina od Vojovog rođenja – a malo mu je 100 godina, kao što kaže profesor Đorđe Kadijević u filmu – dao sam ideju Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti da snimimo neke od njegovih slika, koje se danas nalaze u privatnim kolekcijama i nisu dostupne široj javnosti. Bilo je ideja da se film o Voju napravi i ranije. Jedan od onih koji je to želio bio je i Emir Kusturica, koji se pojavljuje u ovom filmu. Međutim, film je uvijek nekako izmicao – kao što je i Vojo kao ličnost izmicao svima. Nije volio da se pojavljuje u medijima, iako je bio beskrajno zanimljiv, duhovit sagovornik, čovjek kojeg ste mogli satima slušati. Zapravo, razgovor s njim je bio najljepši kada vi ćutite, a njega puštate da priča o, naizgled, običnim stvarima, o kojima je govorio toliko mudro i duhovito. Preko porodičnog prijateljstva imao sam tu privilegiju da povremeno budem u njegovom društvu, i zaista – u društvu s njim vrijeme je prolazilo neosjetno“, kazao je Martinović.

On je potom pojasnio proces nastanka samog filma.

„Počeli smo sa snimanjem i polako slagali film. Dugo sam razmišljao kako da to sve oblikujem – Vojo je tada već imao 100 godina. U jednom trenutku palo mi je na pamet da pretražim arhivu Televizije Crne Gore, ali sam otkrio da postoji i neistražena radijska arhiva. Tada sam zamolio kolege sa Radija Crne Gore da pronađu sve što imaju od snimljenih razgovora s Vojom kroz decenije. Preslušavao sam te intervjue, izdvajao fragmente koje smo ugradili u film. Ti djelovi čine cjelinu njegovih razmišljanja o raznim temama. Pravili smo selekciju i spajali je s dokumentarnim materijalima i njegovim slikama”, naveo je, između ostalog Martinović.

Istoričarka umjetnosti Radojka Abramović kazala je da se sa Stanićevim djelom susrela neposredno.

„Ne mogu reći da sam poznavala Voja Stanića lično, ali svakako da ovaj film pruža jedan snažan osvrt slikom i riječima – kazano je sve o Voju kao osobi i kao slikaru. Bio je osebujan karakter, autentični Novljanin, koji je najveći dio života proveo u svom Herceg Novom. Ono što je zanimljivo za njegovo stvaralaštvo jeste precizan podatak o nastanku njegove prve slike – navodno je započeta 25. decembra 1955. godine, u 16 sati i 30 minuta. Vojo je bio fasciniran prepiskom braće Van Gog – Vinsenta i Tea, što je, između ostalog, uticalo na prisustvo žute boje u njegovim radovima. Njegova prva slika inspirisana je Škverom u Herceg Novom. Tada definitivno napušta skulpturu, iako je već ostvario veliki uspjeh reprezentativnim spomenikom Jovanu Tomaševiću, i posvećuje se slikarstvu. Kao istoričarka umjetnosti i dugogodišnja likovna kritičarka, pratila sam mnoge autore u Pomorskom muzeju – među njima i Vaska Lipovca, Mikija Radulovića, doajene crnogorske likovne scene. Sa djelom Voja Stanića susrela sam se i kroz profesionalni rad, naročito nedavno, kada sam sa mladim kolegom pisala tekst za godišnjak Pomorskog muzeja o djelima savremenih umjetnika 20. i 21. vijeka u crkvama Boke Kotorske. U crkvi Gospe od Škrpjela postoji jedno atipično djelo Voja Stanića – slika Sveti razgovori, gdje su naslikani bokeljski sveci i svetiteljke: Ana Marija Marović, Blažena Ozana, Sveti Leopold Mandić i blaženi Gracija. Oni su prikazani na platou na rivi, naspram obale Stoliva“, pojasnila je Abramović.

Moderatorka programa bila je bibliotekarska savjetnica Jasmina Bajo.

U muzičkom dijelu večeri, pod dirigentskom palicom Dušice Cetković i uz klavirsku pratnju Ljiljane Dončić, nastupio je Gradski hor „Nikola Đurković“.

Tekst i foto: Tamara Vuković