Kultura

Protojerej-stavrofor dr Miloš Vesin održao je sinoć u Riznici Srpske pravoslavne crkve u Kotoru predavanje na temu „Oprostiti i/ili zaboraviti“, govoreći o značaju praštanja u hrišćanskom životu, njegovoj povezanosti sa ljubavlju, pokajanjem i unutrašnjim mirom, kao i o tome da li je moguće istinski oprostiti, a ne zaboraviti ono što nas je povrijedilo.

Nakon molitve, prisutne je pozdravio arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, podsjetivši da je tačno godinu dana prošlo od prethodnog gostovanja dr Vesina u Kotoru.

„Četvrti novembar, tačno godinu dana od kada nam je prošli put bio otac Miloš. Kao da je jedan dan prošao, ali evo, opet je novembar, vrijeme kada nam u goste dolazi neumorni otac Miloš, propovjednik, besjednik i misionar. Neka mu Bog da zdravlja da još mnogo godina ovako divno propovijeda, besjedi i hrani nas divnim mislima. Na nama je da iskoristimo tu njegovu energiju i veliko znanje, da se napajamo divnim mislima“, kazao je Krivokapić, zahvalivši gostu što je ponovo među Kotoranima.

Na početku predavanja dr Vesin je istakao da je upravo praštanje ono što bi trebalo da bude u središtu čovjekovog duhovnog života, naglasivši da svijet postoji zahvaljujući Božijem praštanju.

„Energija kojom bi zaista trebalo da se ispunimo, i ne samo ispunimo nego i osnažimo, jeste u centru ovog našeg večerašnjeg sabranja, a to je energija opraštanja, koja nam je toliko neophodna. Zašto? Zato što svijet postoji zahvaljujući Božijoj energiji opraštanja. Jer da nije Božijeg opraštanja, pitanje je šta bi od ovog svijeta do danas bilo i da li bi ga uopšte bilo“, kazao je dr Vesin.

Podsjetio je na riječi Svetog vladike Nikolaja Velimirovića, koji pokajanje poredi sa sjemenom, a opraštanje sa plodom, ukazujući da pokajanje bez praštanja ne može imati svoju punu vrijednost.

Govoreći o posljedicama nemogućnosti praštanja, naglasio je da zlopamćenje najviše štete nanosi upravo onome ko ga nosi u sebi.

„To što neko neće da oprosti ne pogađa toliko onoga kome neće da oprosti, koliko pogađa onoga koji neće, ne može ili ne umije da oprosti. Jer ono što je neko učinio, rekao ili podmetnuo, a često i ne znamo da li je sve to istinito, samo umnožava količinu otrova u onome koji neće da oprosti. Opraštanje nas približava Bogu kao nijedna druga vrlina, jer ljubav nema svoju djelotvornost ukoliko nije nošena na krilima opraštanja. Šta je zapravo opraštanje nego dokaz naše hristolikosti? Znate, biti hrišćanin je jako lijepo, nekada i ugodno, ali biti hristolik je jako teško. To znači ugledati se na Hrista i u svakoj situaciji pitati sebe šta bi sada Hristos uradio“, poručio je dr Vesin.

Kao primjer istinskog praštanja naveo je Hristov odnos prema grešnicima, ali i Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana, koji je, uprkos stradanju, imao snage da oprosti onima koji su ga progonili.

Posebno se osvrnuo na značaj unutrašnjeg mira, ističući da čovjek koji nema mir u sebi teško može doprinositi miru među drugima.

„Mir nije nikakva diplomatska vještina. Mir je stanje duše. A da bi čovjek gradio mir, on prije svega mora da bude izmiren sa svima oko sebe. Kada vam neko kaže nešto ružno, uvrijedi vas ili pokuša da vas povrijedi, svaki put kada se na to naljutite, vi zapravo tom čovjeku dajete volan svog života u njegove ruke. On tada može da upravlja vama time što će vam nešto reći. Ali ako vas njegove riječi ne mogu poremetiti, onda ono što je rekao ne govori ništa o vama, nego o njemu“, objasnio je.

Ukazao je i na to da se iza čovjekove uvrijeđenosti često krije gordost, iz koje nastaju gnjev i zlopamćenje.

„Koliko god čovjek imao pravo da se ljuti, da bude uvrijeđen, da se žesti, tu zapravo često progovara gordost. ‘Ko je on da meni tako nešto kaže?’ I onda, ako ne mogu na odgovarajući način da mu uzvratim, ja mogu to da mu pamtim. A ne kaže uzalud Sveti Marko Ispovjednik da je zlopamćenje čovjekov najveći neprijatelj. Kod nas je, nažalost, duboko usađeno ono ‘neću ti ovo zaboraviti nikada’. Ili onaj naš čuveni način opraštanja ‘oprostiću mu, ali neću više ništa da imam sa njim’“, prisjetio se.

Govoreći o svetiteljima kao uzorima hrišćanskog života, dr Vesin je upotrijebio zanimljivo poređenje, nazvavši ih semaforima na putevima naših života.

„Svetitelji su semafori na putevima naših života. Kada je zeleno, oni nam pokazuju šta je blagosloveno, šta je dobro, šta je dušekorisno, i kažu: kreni, idi, uradi. Ako je žuto, pazi se dobro. Ali kada je crveno, nemoj nipošto. Međutim, kao što semafor na ulici ne može silom da zaustavi čovjeka koji je odlučio da prođe kroz crveno svjetlo, tako ni svetitelji ne mogu nikoga silom da zaustave. Bog preko svojih svetitelja nikada ne djeluje silom. On hoće našu dobru volju“, objasnio je dr Vesin.

Podsjetio je i na riječi molitve „Oče naš“, u kojoj hrišćani svakodnevno mole Boga da im oprosti dugove njihove kao što i oni opraštaju svojim dužnicima.

„To je najdosljednija pravoslavna matematika. Mi Bogu kažemo ‘Bože, postupaj po našoj logici, oprosti nam onako kako i mi opraštamo’. Hristos je rekao da će, ako mi oprostimo jedni drugima sagrešenja, i Otac naš nebeski oprostiti nama. A ako mi ne oprostimo, neće ni nama biti oprošteno“, naglasio je, dok se u nastavku predavanja posebno zadržao na pitanju koje je sadržano i u samom naslovu susreta – da li je moguće oprostiti, a ne zaboraviti. Objasnio je da pamćenje i zaboravljanje nisu jednostavni procesi, već da se mogu posmatrati kroz tri različita nivoa: kognitivni, emotivni i intuitivni.

„Šta je ljubav? Moć opraštanja. Možete vi nekome govoriti, dokazivati, praviti kule i gradove kao dokaz ljubavi. Ukoliko nema opraštanja, to nije ljubav. Ljubav jeste opraštanje, a opraštanje dokaz ljubavi. I sada dolazimo do onoga što je za mnoge probni kamen u životu – ima li istinskog opraštanja bez zaboravljanja? Mnogi kada to čuju kažu ‘dobro, oprostiti nekako i mogu, ali zaboraviti nikako’. Međutim, mi stvari vrlo često pojednostavljujemo. Kada kažemo pamtiti, sjećati se ili sa druge strane zaboraviti, uglavnom imamo na umu samo jedan proces. A pamćenje i zaboravljanje, postoji na tri različita nivoa. Prvi je kognitivno pamćenje. To su podaci koje smo naučili, na primjer da je Kosovska bitka bila 1389. godine ili Berlinski kongres 1878. godine. Ti podaci mogu ostati u našem pamćenju, mogu se izgubiti, ali ih možemo ponovo pronaći i obnoviti. Drugi nivo je emotivno pamćenje. To su uspomene koje u nama bude osjećanja. Kada se sjetite svoje bake, možda i danas osjećate miris njenih kolača, palačinki ili sobe u kojoj su stajale dunje. Ili kada vam je neko prvi put rekao da vas voli, ili kada vas je neko prvi put odbio. To su stvari koje se pamte čitavog života. Treći nivo je intuitivno pamćenje. Intuicija je onaj unutrašnji glas, predosjećaj koji nam govori da nešto treba ili ne treba da uradimo, a koji često zanemarimo. Čovjek koji sve češće silazi u sebe, upoznaje sebe i vodi dijalog sa svojim unutrašnjim bićem, razvija i svoju intuiciju’’, objasnio je dr Vesin, te nastavio…

‘’Dakle, sjećanje nije istovjetan događaj niti istovjetan pokret uma i duše. A gdje se događa ono zaboravljanje o kojem govorimo kada je riječ o praštanju? Na emotivnom nivou. To znači da neću dozvoliti da me i dalje povređuje ono što me je nekada povrijedilo. Ne znači da sam izbrisao događaj iz pamćenja, nego da sam prestao da nosim njegovu emotivnu težinu i da dozvoljavam da ona upravlja mojim životom“, zaključio je.

Na kraju predavanja bilo je i nekoliko pitanja publike o praštanju, posebno o situacijama u kojima jedna strana iskreno traži oproštaj, dok druga nije spremna da ga prihvati.

Dr Vesin je objasnio da je za svaki sukob potrebno dvoje i da je najvažnije da čovjek učini ono što je do njega kako bi došlo do pomirenja. Ukoliko iskreno zatražimo oproštaj i pokažemo spremnost da prevaziđemo nesuglasice, a druga strana to ne prihvati, mi smo svoj dio odgovornosti ispunili i više ne učestvujemo u sukobu. Time je još jednom ukazao na značaj praštanja, lične odgovornosti i unutrašnjeg mira, koji ne mora zavisiti od spremnosti druge strane da prihvati pomirenje.

Mihaela Moškov