Kultura

Promocija knjige poezije „Otac tvoj, Mediteran“ Borisa Jovanovića Kastela održana je večeras u Pomorskom muzeju Crne Gore.

Sa pjesnikom je o njegovom opusu razgovarala profesorica književnosti Anđela Drašković, koja je istakla da knjiga jeste oda Mediteranu – za sve ono što je pružio civilizaciji i postao dio našeg bića, ali i prikaz unutrašnjeg svijeta pjesnika, metaforički preobličenog u more, kamen i so.

„Njegova poezija odiše kosmopolitizmom i slobodoumljem, ali istovremeno otkriva i tamnu stranu kolektivnog nesvjesnog. Ona je krstarenje morima svijeta, duše i kosmosa. Slojevi duhovnog i psihološkog otvaraju um i bude maštu. U njegovoj poeziji sudaraju se mit i stvarnost, prošlost i sadašnjost, pojedinac i čovječanstvo kroz vrijeme – duh prolaznosti i duh vječnosti. Kastel ukazuje na dehumanizovani svijet modernog društva koji je otuđen od prirode, pa i ono nelijepo lice Evrope, uz poseban antifašistički ton.

U Borisovoj poeziji primjećuje se sumatraizam – jaka impresija, propitivanje etike društva, povezanost svega u svijetu – gradova i ljudi geografski udaljenih koji dišu istom dušom, sa Mediteranom kao centralnim motivom“, navela je Drašković.

Autor Boris Jovanović Kastel kazao je da je život sam po sebi krstarenje u beskraju.

„To krstarenje ne bi trebalo da se svodi, da mu je cilj sidrenje u akvatorijumima poznatog i pojmovnog, nego to mora biti beskrajna plovidba morima nepoznatog, odnosno nepojamnog. Zato je poezija Mediterana zapravo brod u beskraju, a ostale poezije ili, recimo da kažem, nauke – kao što su filozofija, matematika, analize i druge – one su zapravo brod u boci. One robuju dogmama, a sama poezija je biljeg slučaja.

Što se tiče mora, mogu reći da u ovoj poeziji, u ovoj 30. zbirci, postoji bezbroj mora. Ona nisu koncentričnog, ali jesu cifičnog karaktera. Najvažnije je more sopstva. To su oni unutrašnji valovi koji huče u našem želucu i ne daju nam da zaspimo, odnosno – da umremo. Tu je more svjesnosti. Zašto? Zato što je sva moguća svjetska civilizacija umrežena meridijanima, odnosno uporednicima Mediteranije. Tu je i more slobode, zato što jedrenjaci ove poezije ne jedre po tegovima dogmi. Istina.“

U nastavku Kastel je dodao da ova poezija sadrži takođe more istorije, odnosno more biografije.

,,Ta istorija se zna već, to krene, ali je tu da kaže – lijepo se ponada u nama na jedan ljepši, a potom i jedan, da kažem – tužniji, ružniji način. Prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.

Što se tiče Mediterana kao zemljopisa – postoje formalne granice Mediterana, da, i njih je markirao Ferdinand Brodel. Na istoku je Mala Azija, na zapadu Heraklovi stubovi, na sjeveru je maslina – dokle god kažu ima maslina, dotle se prostire naš Mediteran – a dolje na jugu: dogod ima palmi – to je Mediteran. Ali, to nije sukus ove poezije, to nije njen krvotok. Prava mora su, dakle, prisutna, ali ona nisu ključna.

Dakle, od ovih ključnih mora ovdje, ponajbitnijih, tu izdvajam more bezvremenosti“, zaključio je autor.

Pjesme Borisa Jovanovića Kastela čitala je Irina Bulajić.

Tekst i foto: Tamara Vuković