Kultura

Produkcija je neobično i ne tako često zanimanje u našem gradu i državi. Jelena Odalović je rođena 1994. u Kotoru. Završila je Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju, odsjek Produkcija. Radi na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu kao koordinator programa. Diplomirala je produkcijom predstave „Tre sorelle“ nastalom u koprodukciji Fakulteta dramskih umjetnosti i Centra za kulturu Tivat. Ima bogato iskustvo u domenu produkcije, ali ovo ljeto i čitava godina promjenili su planove i stil života, zbog poznate situacije sa koronavirusom. O tome, ali mnogo više o samoj produkciji kao zanimanju, iskustvima, volontiranju, mladima i prilikama u Kotoru i Risnu, razgovarali smo u okviru emisije “Ljetne Priče”.

Diplomirana si producentkinja. Šta znači, u stvari, produkcija, kako je objasniti?

Svi studenti Fakulteta dramskih umjetnosti koji studiramo neki odsjek osim glume, često se susrijećemo sa pitanjima: „A šta studirate? Fakultet dramskih umjetnosti? Bićeš glumica na televiziji?“ i obično se nasmijemo i ne komentarišemo. Ali, vrlo je bitno da znamo razlike između naših zanimanja. Produkcija predstavlja proces nastajanja jednog umjetničkog djela, od ideje do nastanka, ali podrazumjeva i proces praćenja života tog umjetničkog djela nakon njegovog nastanka.

Producent je taj koji treba da se postara da su svi uslovi za nastanak umjetničkog djela (bez obzira da li je to neka emisija, pozorišna predstava, film) prisutni. To je vrlo odgovoran, raznovrstan i nepohodan posao, jer se mi producenti bavimo organizacijom, raspodjelom resursa, ekipom, tehnikom, budžetom...

Kako si se ti odlučila da studiraš produkciju, jesi li imala nekog prethodnog iskustva?

To je jako zanimljivo.  Ja sam počela da pohađam školu glume „Prazan prostor“ Petra Pejakovića, gdje smo mi kao mlade glumačke nade dobili ponudu da volontiramo na Festivalu pozorišta za djecu. Kroz taj volonterski rad sam shvatila da mene ta vrsta posla organizacije, praćenja jednog velikog festivala i rad na samom festivalu jako interesuje, da mi prija i da se osjećam dobro kada radim taj posao. Počela sam da istražujem koje je to zanimanje koje objedinjuje sve te aktivnosti i došla sam do zaključka da je najbolje da upišem FDU, odsjek produkcije.

Koliko je volontiranje mladima korisno?

Ja mislim da je volontiranje najbolja stvar koja mladom čovjeku može da se desi. Kad pogledam oko sebe, svi neki ljudi sa kojima ja sarađujem, iz nekih institucija, ili nevladinih organizacija, su prijatelji koje sam stekla na mom putu volontiranja od prvog dana pa do danas. Volontiranje otvori neki poseban prozor u životu čovjeka, u smislu znanja, vještina, kretanja. Nemamo svi iste finansijske mogućnosti da putujemo ili da nam svi sadržaji budu pri ruci, a meni je volontiranje otvorilo mnoga mjesta ili prilike koje inače ne bih dobila da nisam bila volonterski uključena u razne projekte. To iskustvo i znanje je presudno.

Kako ocjenjuješ situaciju, ponude i mogućnosti koje se nude mladima u našoj opštini?

Kad sam ja odrastala, biću iskrena, mislim da je ponuda bila bolja i kvalitetnija. Nije to neka sentimentalna stvar, kao: „Eh, ja kad sam počinjala“, nego ja sad vidim iz konketnog primjera kako se radi sa mladima i što se sve dešava. To nije na zavidnom nivou. Postoji faktor da smo mi kao opština u jednom trenutku bili vodeći što se tiče omladinske politike u Crnoj Gori. Vrijeme se promjenilo, mladi danas imaju neke drugačije ciljeve i mnogo veću dostupnost, imaju drugačije navike. Danas omladinska politika treba da ide u korak sa onim što je život jednog omladinca, sa svim njegovim obavezama, igricama, društvenim mrežama, sportom, školom. Promijenilo se u mnogome od vremena kad sam ja odrastala. Moram da kažem da Kotor konačno dobija Omladinski klub koji će da bude zasebna institucija, sama po sebi spremna da dočeka mlade i radi sa mladima. Nadam se da će klub ići u dobrom pravcu, da se toj instituciji da autonomnost, da se zaposle pravi ljudi koji će da pišu dobre projekte i da time unaprijede život mladih ljudi u našoj opštini.

Šta bi Risan mogao više mladima da ponudi?

Ja sam iz Risna i cijeli život sam se borila za tu decentralizaciju Opštine Kotor, da Risan dobije svoje zasluženo mjesto jer ima veliki potencijal za razvoj kulture, sporta, omladinskog centra i omladinske politike. Risam ima kontinuiran problem sa neplaniranjem, neulaganjem i velikim zanemarivanjem. Ne mogu da kažem da je to neko ciljano radio, ne optužujem nekog ciljano, ali to se dešava kontinuriano. Risan nema nikakve sportske terene, kao ni sportski sadržaj koji je organizovan i sistematičan i vođen planski. Do prije koju godinu nismo imali područno odjeljenje muzičke škole. Kad sam bila mala nisam mogla da idem u Kotor, a kulturni sadržaj ne postoji ni za odrasle ni za djecu i mlade. Ozbiljan problem je i infrastruktura. Evo mi sjedimo pored Doma kulture i dobili smo rješenje da će to da počne da se radi.

Risan ima neke institucije koje bi trebalo uvezati i dati im priliku da rastu, poput bolnice, Doma starih. Sigurna sam da bi medicinski turizam u Risnu mogao biti budućnost. Treba nam prostor koji ćemo da iskoristimo i koji oma funkcionalnost, za više instuticija ili organizacija. Nama ne trebaju poslovni prostori za iznajmljivanje ili butici, trebaju nam prostori koji će koristiti mladima ili ljudima koji se bave kulturom, sportom, a malo ljudi zna da je u Risnu postojala prva biblioteka u Crnoj Gori, a mi nemamo ni čitaonicu. Mladi se nakon fakulteta često ne vraćaju i ja ih razumijem. Trebalo bi im dati prilike i za zapošljavanje i za opstanak.