Kultura

Prije rata, kotorska riva živjela je ritmom dolazaka i odlazaka. Parobrodi, automobili, putnici, hoteli i kafane bili su dio grada koji je sve sigurnije nalazio svoje mjesto na turističkoj mapi.

A onda je taj razvoj prekinut.

Rat nije promijenio samo ritam grada. Kada je završen, promijenjen je i svijet u kojem je dotadašnji kotorski turizam nastajao.

Nije se moglo jednostavno nastaviti tamo gdje se stalo. Trebalo je početi ponovo.

Kotor je iza sebe imao dugu tradiciju dočekivanja putnika, svoje hotele i pansione, kafane i restorane, parobrode koji su pristajali uz rivu, automobile koji su goste odvozili dalje i ljude koji su od gostoprimstva već stvarali ozbiljan posao.

Ali poslijeratne godine donijele su potpuno drugačiji društveni i privredni okvir. Mijenjali su se vlasništvo, način upravljanja i sama organizacija ugostiteljstva i turizma.

Možda se veličina tog preloma najbolje vidi kroz sudbinu mjesta koja smo već sretali u našim ranijim pričama. „Grac“, „Vardar“, Puhalović, „Slavija“...

Imena starog kotorskog hotelijerstva našla su se u jednom sasvim novom vremenu.

Posebno mjesto u toj priči pripada „Slaviji“.

Nekadašnji hotel, jedno od prepoznatljivih mjesta kotorskog hotelijerstva između dva rata, u prvim poslijeratnim godinama dobio je sasvim drugačiju ulogu. Njegove sobe neko vrijeme nijesu dočekivale putnike – u „Slaviji“ je bio smješten dom za ratnu siročad.

I upravo tu velika istorija dobija ljudsko lice.

U jednoj od tih soba, zajedno sa majkom, živio je i dječak Jovan Jovica Martinović, kasnije istaknuti Kotoranin, arheolog, istraživač i veliki poznavalac kulturne baštine svoga grada.

U Kotor je stigao 1. septembra 1945. godine. Mnogo godina kasnije ostavio je dragocjeno svjedočanstvo o tom vremenu – o dvokrevetnoj sobi u „Slaviji“ u kojoj je boravio sa majkom, školi i životu djece koja su u poratnim godinama svoje utočište pronašla upravo u prostorima nekadašnjeg hotela.

I ima nečeg simboličnog u tome: dječak koji je dio svog djetinjstva proveo u „Slaviji“, u jednom od najvećih istorijskih preloma kroz koje je Kotor prolazio, kasnije će veliki dio života posvetiti istraživanju i čuvanju prošlosti svoga grada.

Tako „Slavija“ prestaje da bude samo ime hotela u istoriji kotorskog turizma. Postaje i mjesto nečijeg djetinjstvai I svjedok jednog sasvim drugačijeg vremena.

Poslijeratne promjene zahvatile su i privatno hotelijerstvo i ugostiteljstvo. Nacionalizacijom su nekadašnji privatni objekti ulazili u novi sistem upravljanja, a među kotorskim hotelima koje izvori vezuju za taj proces nalazimo „Grac“, „Vardar“ i Puhalović.

Istovremeno se stvarala nova organizaciona mreža.

Od 1947. godine u Kotoru djeluje Sresko ugostiteljsko preduzeće Kotor.

I upravo dokumenta tog preduzeća, sačuvana u Državnom arhivu Crne Gore – Arhivskom odsjeku Kotor, omogućavaju nam da danas zavirimo iza velikih istorijskih odluka.

U njima nema velikih riječi. Ima svakodnevnog života.

Pojavljuju se prenoćišta „Grac“, „Vardar“ i Puhalović, Narodni restoran Škaljari, kafane u Prčanju i Tabačini, bifei na Muo, Dobroti i Starom gradu, slastičarna, fabrika soda-vode...

Nova organizacija ugostiteljstva polako je dobijala svoju mrežu.

Ali da bi gost ponovo došao, nije bilo dovoljno promijeniti vlasništvo ili natpis na vratima.

Trebalo je sve pokrenuti.

Stare popisne liste možda su među najneobičnijim dokumentima koje smo tokom ovog istraživanja pronašli. Na njima se uredno nižu kreveti, ćebad, jastuci, čaršavi, peškiri, umivaonici, ogledala i zavjese; stolovi, stolice, čaše, bokali i stolnjaci; kuhinjsko posuđe, tepsije i kalupi za kolače...

Na prvi pogled – obična administracija. Danas, gotovo osam decenija kasnije, pred nama se pojavljuje nešto sasvim drugo. Sobe. Restoranske sale. Kuhinje. Kafane.

Mjesta koja se ponovo pripremaju da prime gosta.

Predmet po predmet. Soba po soba. Sto po sto.

Ali ostajalo je još važnije pitanje: Ko će dočekati gosta? Nedostajalo je ljudi.

O tome možda bolje od bilo kakve statistike govori jedan telegram iz 1948. godine.

Konobaru Mišku Arđeljanu u Suboticu iz Kotora stiže kratka i hitna poruka:

„Šaljemo trošak, hitno krenite, dovedite sa sobom pet sobarica bez djece, javi kada krećete.“

Nekoliko riječi na požutjelom papiru, a iza njih čitava slika jednog vremena.

Trebalo je pronaći ljude koji će spremati sobe, postavljati stolove, kuvati, posluživati i dočekivati.

Jer nije bilo dovoljno imati hotel. Trebalo je imati ko će otvoriti njegova vrata.

Istovremeno se stvarala nova generacija ugostiteljskih radnika.

U dokumentu iz jula 1948. godine nalazimo četvoricu mladih kursista raspoređenih na rad u kafani „Dojmi“ – Dušana Kašćelana, Petra Jovovića, Boška Teravčevića i Rada Bojovića.

Za njih je u službenom izvještaju zapisano da su „shvatljivi, brzi i disciplinovani“.

Stariji konobari podučavali su ih poslu kako bi stekli potrebne kvalifikacije.

Ali nije se razmišljalo samo o tome ko će poslužiti gosta tog ljeta.

Uprava za turizam tražila je podatke o tome gdje su kursisti zaposleni, kakve poslove obavljaju, kako napreduju, kakvo im je ponašanje i disciplina i da li ih stariji kvalifikovani radnici pravilno obučavaju. Za sposobnije se već razmišljalo o nastavku školovanja u višoj ugostiteljsko-turističkoj školi čije se otvaranje planiralo.

Gostoprimstvo je postajalo struka.

Početkom pedesetih slika se već mijenja.

Na području Kotora 1950. godine evidentirano je osam radničkih, omladinskih i dječjih odmarališta, a u ovom periodu otvaraju se i nova odmarališta i kampovi. I „Slavija“ ponovo mijenja svoju ulogu. Od 1951. godine ponovo ostvaruje komercijalnu funkciju.

Sobe koje su samo nekoliko godina ranije imale sasvim drugu namjenu ponovo postaju dio turističkog života grada. Gosti su se vraćali.

Pedesete godine donijele su odmarališta, organizovane dolaske i postepeni povratak turističkog života. A početkom šezdesetih turizam više nije bio samo pitanje poslijeratne obnove.

Postajao je razvojna šansa.

Na Crnogorskom primorju počinje snažniji razvoj turističkih i hotelskih kapaciteta, a turizam sve jasnije zauzima mjesto važne privredne djelatnosti.

A onda dolazi još jedan trenutak važan za našu priču.

Školske 1965/66. godine, pri Višoj pomorskoj školi u Kotoru, osnovan je Turistički odsjek.

U Kotoru se sada školuju ljudi za oblast turizma i stiču zvanje ekonomiste za turizam.

Ako bismo tražili jednu sliku koja najbolje govori koliko se toga promijenilo za manje od dvije decenije, možda nam ne bi bila potrebna ni fotografija. Dovoljna su dva podatka.

Godine 1948. Kotor šalje telegram u Suboticu jer mu hitno treba pet sobarica.

Sedamnaest godina kasnije, u Kotoru se školuju ekonomisti za turizam.

Između te dvije tačke stala je čitava jedna epoha.

Nacionalizacija i novi sistem upravljanja. Sresko ugostiteljsko preduzeće. Ponovno otvaranje hotela. Odmarališta. Konobari i sobarice. Mladi kursisti koji su zanat učili od starijih. Povratak gostiju. I konačno – obrazovanje ljudi koji će turizam početi da posmatraju ne samo kao gostoprimstvo i uslugu, već kao struku i važnu privrednu djelatnost.

A onda pogledamo fotografije Kotora iz pedesetih i šezdesetih godina.

Uz rivu je ponovo brod. „Lovran“ u kotorskoj luci. Tu su autobusi i automobili, putnici i prolaznici. Nekoliko godina kasnije riva je još življa – ljudi, vozila, dolasci i odlasci.

Grad ponovo živi ritmom putovanja.

Na tim fotografijama ne vide se telegrami.

Ne vide se inventarske knjige, spiskovi kursista, molbe za radnike, niti godine u kojima se gotovo od početka stvarao novi sistem kotorskog ugostiteljstva.

Ne vide se ni sobarice koje su spremale sobe, konobari koji su učili mlađe kolege, kuvari, upravnici i svi oni čija su imena ostala na požutjelim dokumentima.

Ali bez svega toga ne bi bilo ni ove slike.

Možda se upravo tu najbolje vidi koliko istoriju turizma ne čine samo veliki hoteli, brodovi i broj gostiju. Čine je ljudi. Neki od njih nikada nisu završili na razglednicama Kotora. Ali bez njih ne bi bilo ni pune rive.

Od ratnog prekida, preko soba koje je trebalo ponovo opremiti i ljudi koje je trebalo pronaći i obučiti, Kotor je za manje od dvije decenije prošao put obnove, promjene i ponovnog otvaranja prema svijetu. Sredinom šezdesetih jedna velika poslijeratna etapa bila je završena.

Pred Kotorom je već bilo jedno novo turističko vrijeme.

A to je početak naše naredne priče.

Vijek vizije – 100 godina organizovanog turizma u Kotoru.

(Turistička organizacija Kotor)