Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor

Nedavno promovisana knjiga „Iz bokeške pjatance“ autora Maša Miška Čekića, novinara, publiciste, promotera autohtone bokeljske i crnogorske kuhinje, svojevrstan je spomenar i sjećanje na njegove najbliže i život ovdašnjih stanovnika/ca Boke Kotorske.

“U nju sam utkao dušu Boke, mirise i ukuse koji su me odmalena oblikovali. Te uspomene su temelj svega što pišem, ali one ne bi bile tu da Bokelji/ke na ovom prostoru nisu ostavili svekoliko bogatstvo”, priča Čekić za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora.

Kako navodi, naša kulturna baština ne bi smjela biti dio prošlosti, već treba predstavljati snagu za budućnost.

“Ako je ne sačuvamo, zaboraviće se i nestati. Prebrzo živimo, previše je različitih uticaja, ali to ne znači da trebamo zaboraviti ono što nas čini onima ko danas jesmo. Globalizacija ne treba da potire našu autentičnost i prepoznatljivost. Naprotiv, ona se može prožeti novim vrijednostima i novom energijom”, smatra Čekić.

Između korica njegove nove knjige skrio se cio jedan život.

“Baba Drage ili Drage Jozova, tako smo je zvali. To je moja baba, koja je, osim njenih desetoro djece, odgojila i nas troje. U trenutku kada smo bili odbačeni od društva, iz stana, praktično djeca na ulici, ona i đede su nas prigrlili. Sjećam se, od jednog dinara napravila bi dva, a od jedne pamidore toć za paštu za osmoro ljudi. Znala je provesti tri dana na Škurdi kako bi temeljno oprala meso koje je vješto i ukusno pripremala. Trudila se da nas okupi, nahrani, da nas poduči životnim vrijednostima. Ti mirisi i ukusi su me natjerali da budem znatiželjan i da se kasnije angažujem u namjeri da se prošlost ne bi zaboravila”, kaže Čekić.

Dragica, napominje, nije samo kuvala, ona je stvarala čuda, kroz miris autentičnih jela i ukus mediteranskih začina.  

“Knjiga je podijeljena na četiri dijela, ali najposebnije su mi priče Od Škaljara do Špiljara i Iz stare sveske moje babe. Svesku sa receptima baba je počela pisati 1922. godine. Korice su tokom raznih selidbi nestale, ali su recepti ostali u mojim rukama. Tu je sva suština, kao trag njene neumorne ljubavi prema kuvanju i očuvanju porodice za trpezom, što je rijedak dar”, napominje Čekić.

Jutro u njihovom domu, kaže, uvijek je počinjalo uz bijelu kafu sa ječmom.

“Uz nju smo jeli i čuveni kotorski dvopek, koromane, marmeladu od smokava koja se danas rijetko gdje priprema. Babi su u to vrijeme žene iz Grblja donosile ječam. Marendalo se oko 9 ili 9 i po. Pamtim da sam kao dječak svakog jutra donosio dondu marendu u Jugopterol. Manja djeca su marendala jaje u šorbulu, a mi, stariji kruva i masti ili komadić sira”, pojašnjava naš sagovornik.

Dodaje da je na stolu za ručak obavezno bilo juhe i kuvanog mesa.

“Jeli smo i polpete, priganu ribu, ribu na gradele, paštu šutu, razne rižote. Na stolu je često bilo dosta zelenog povrća, žućenice na razne načine, vrzota, raštana, kaule iz naše baštine. I što je najvažnije, sve je bilo stađonato, odnosno u vrijeme kada prirodno u vrtu raste. Nedjeljom bi se pripremalo pohovano meso, a najčešće je to bilo pileće. Mog đeda, mesara, zvali su Jozo galina, jer je volio kokoške”, naglašava Čekić.

U vrijeme blagdana, trpeza je bila bogata i tradicionalna.

“Nije bilo kao danas deset vrsta sitnih kolača. Najčešće smo jeli ušećerene mendule, suve smokve i armeline, a baba je mijesila i pekla štruce od oraha i marmelade koje sam posebno volio. Prošek je bio čuvan za posebne prilike, kada nas posjete učitelj, sudija, doktor”, poručuje Čekić.

Opširnije možete naknadno poslušati na linku Nedjeljni razgovor,  a  repriza radijske emisije, koju uređuje i vodi Sanja Čavor, je večeras u 19 sati i 30 minuta.