Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Nakon završenih magistarskih studija na prestižnom Peabody institutu Univerziteta Džons Hopkins u Baltimoru, naša sugrađanka, gitaristkinja Nađa Janković, nalazi se na početku nove životne i profesionalne etape.

U razgovoru za emisiju “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora otkriva kako danas doživljava muziku, šta je naučila iz perioda koji su joj bili izazovni, zašto se ne boji tišine i koliko vjeruje u snagu međusobne podrške među umjetnicima/ama.

„Danas muzici pristupam drugačije nego kada sam bila studentkinja. Tada sam tragala za perfekcijom, sada dopuštam muzici da me vodi“, priznaje naša gošća, osvrćući se na šestogodišnje školovanje u Sjedinjenim Američkim Državama koje ocjenjuje “presudnim za svoje umjetničko sazrijevanje”.

Međutim, iza svjetala bine i festivalskih pozornica, između ostalog, nalazi se i storija o borbi, ne samo umjetničkoj, već i fizičkoj. Nađa otvoreno govori o povredi ruke, temi o kojoj se, kako kaže, među instrumentalistima još uvijek premalo priča.

„Moje tijelo je u jednom trenutku povuklo crtu i reklo Dosta je. Naučila sam da ga slušam, da poštujem granice i da njegujem strpljenje”, ističe, podsjećajući da većina povreda ipak može biti spriječena, uz znanje i edukaciju.

Oporavak nije bio lak, trajao je gotovo dvije godine, ali je donio važne spoznaje.

“Nažalost, prošla sam kroz dužu pauzu koju nisam mogla da izbjegnem. I da, jako mi je nedostajalo da dotaknem gitaru, da kroz nju izrazim sve ono što sam osjećala. Za mene je sviranje mnogo više od umjetnosti, ono je terapija i sloboda. Tokom tog perioda, nakupilo se mnogo emocija koje nisu imale svoj izlaz, a ja sam tada shvatila koliko mi gitara zapravo znači. Bez nje nisam mogla da se osjećam potpuno, kao da je jedan dio mene bio utišan”, prisjeća se.

Upravo ta sloboda će je uskoro odvesti u Francusku, gdje odlazi kao izvođačica. Tamo će imati deset zakazanih koncerata i neizmjerno se tome raduje.

„Osjećam uzbuđenje i želju da se izrazim, ne više kao učenica, već kao neko ko ima šta da kaže”, dodaje Nađa, koja trenutno svira na ručno rađenoj gitari grčkog majstora Koumridisa Haralambosa. U pitanju je poklon koji joj je lično uručen nakon pobjede na takmičenju u Solunu.

Na pitanje da li se ponekad umori od uspjeha, odgovara iskreno:

„Iscrpljuju me sopstvena očekivanja. Perfekcionista u meni ne zna uvijek kada da stane. Učim da sebi oprostim ako nije sve idealno i da vjerujem napretku i kada ne stiže s aplauzom”, kaže naša sagovornica.

Ipak, u pozadini se krije jedna djevojčica, ista ona koja je sa devet godina prvi put dotakla gitaru.

„Danas osjećam još dublju povezanost. Gitara je postala moj glas, moje utočičište, moj način da budem potpuno svoja”, iskrena je Nađa.

Članica je renomirane Fondacije D’Addario od svoje petnaeste godine, a podršku ove institucije vidi kao motivaciju i obavezu da dijeli, stvara i ne odustaje.

Instrumente na kojima je ranije svirala danas poklanja mladim gitaristima/kinjama, želeći da im pruži podstrek da ne odustanu od muzike.

„Vjerujem da ima mjesta za sve nas pod ovim nebom. Djeca treba da sviraju. Ako moj stari instrument može inspirisati nekoga, ispunila sam svoju svrhu”, smatra Nađa.

U svijetu u kojem se često vrednuje samo ono što se može izmjeriti ili vidjeti, pitamo je, šta je njeno najnevidljivije postignuće?

„Nikada nisam svirala da bih bila potvrđena, već da bih se podsjetila zašto sam počela. To nije lako, jer svijet traži rezultate, a muzika traži ljubav i posvećenost”, naglašava.

Pedagogija, komponovanje, turneje, šta dalje? Nađa ne isključuje nijednu opciju. Rad znatiželjno osluškuje, vjerujući u “unutrašnji kompas” koji ju je vodio i do Amerike, a sada i do Francuske.

„Svijet osluškujem pažljivo. Trudim se da prepoznam prilike koje mi se nude i da ih dočekam spremna. Radoznalost one djevojčice koja se sa devet godina prepoznala u drvetu, žici i rezonanci, još uvijek je tu. I ne jenjava. Učim da sebi oprostim iako nije sve idealno i da prihvatim da napredak često dolazi u tišini, bez aplauza i priznanja, ali sa dubokim osjećajem smisla”, poručuje.

Doktorske studije planira da upiše onda kada osjeti da je  spremna za taj korak.

“Za sada osjećam da je došlo vrijeme da se posvetim karijeri i nekim novim projektima, kojima, kao studentkinja, jednostavno nisam mogla”, zaključuje talentovana Nađa Janković, dokazujući se kroz primjer umjetnice koja raste kroz tišinu, izazove i uspone, vjerujući da prava muzika počinje onda kada smo potpuno prisutni.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.