Kultura

NVO „Rozeta“ Kotor od ponedjeljka, 7. novembra organizuje kreativne radionice i promociju stvaralaštva mladih osoba sa invaliditetom u izradi dobrotske čipke.

Edukativne radionice, koje vodi Milena-Mila Moškov sa asistentima, održavaju se u prostorijama JU Resursni centar za sluh i govor „Dr Peruta Ivanović“ ponedjeljkom i srijedom od 18 sati i 30 minuta, u okviru projekta  „Jačanje kapaciteta mladih sa invaliditetom za bržu inkluziju u društvenu zajednicu“.

Projekat je, kaže Moškov, finansirala Opština Kotor.

Polaznice radionica su, objašnjava, štićenice Resursnog centra.
Prijavljeno je 10 djevojaka, a trajanje projekta je šest mjeseci.
“Tehnika izrade dobrotske čipke je jedna, s tim što se od starijeg prvobitnog rada koji je bio vezan za laneno platno zvanog retićela, vremenom čipka odvajala kao samostalna. Dobrotska čipka je prepoznata kao bijeli tekstil, rijetko crni. Vjerujem da je to dijelom i zbog toga što je za izradu dobrotske čipke neophodan izrazito dobar vid. Kada pomenete dobrotsku čipku, asocijacija je rad sa bijelim koncem, a to možemo vidjeti i u sačuvanim primjercima i bogatoj zbirci u crkvi Svetog Eustahija, zatim, u Dobroti i u ostalim crkvama, muzejima, palacima. Porodica Radimir ima veliki broj sačuvanih primjeraka, a pomenula bih i oltarnik u crkvi Svetog Gracije u naselju Muo” – objašnjava Moškov.

Asistentkinja na radionicama je Slađana Vučetić, čipkarica iz NVO “Rozeta”, a znakovni tumač je Stojanka Pićan iz Resursnog centra.
Širenje umijeća dobrotske čipke je, ističe Moškov, jako važan segment, a cilj projekta je, između ostalog, prenošenje znanja kako bi dobrotska čipka nastavila da živi i među mladim naraštajima.

“Istina je da se mladi sve više interesuju za izradu dobrotske čipke i to je garant da će se ova vještina zaštiti od zaborava, odnosno nastaviti da živi.
Upravo projekti koji obuhvataju mlade osobe, kao što je ovaj koji uključuje mlade OSI, štiti i promoviše dobrotsku čipku i ujedno daje doprinos aktivnijem učešću OSI u društvenoj zajednici.
Danas je dobrotsku čipku moguće primijeniti u ličnoj, svakodnevnoj upotrebi. Nisu u pitanju samo tavalje i bjankarija.  Takođe može poslužiti i kao jedan autentični suvenir grada Kotora, Boke Kotorske i Crne Gore” – ističe Moškov.

Za izradu dobrotske čipke potrebni su preciznost i ljubav.

“Potrebna je ljubav prema igli, prema tom radu. Ako se stekne i savlada vještina, onda to nije nikakav problem. Ako volite nešto da radite, onda će sve ostalo doći lagano, a kada savladate i zavolite, onda teško izlazite iz te priče” – ocjenjuje Moškov.

Kako navodi, rad na dobrotskoj čipki iziskuje vrijeme i strpljenje. Poznat je Milin rad – ključevi grada Kotora za koji joj je, objašnjava, bilo potrebno dvadesetak sati.

“Rad na dobrotskoj čipki iziskuje vrijeme i strpljenje.  Ako su žene zaposlene i rade kućne poslove, to ne ostavlja dosta vremena za izradu dobrotske čipke” – kaže Moškov.

Koliko je vremena potrebno za jedan rad, navodi ona, zavisi od toga koji se motiv izrađuje, koliko ponata i ukrasa se koristi.

“Svi oni daju jednu posebnost i karakteristiku dobrotske čipke. Dakle, što više ukrasa, to više rabote, a i čipka je prozračnija” – objašnjava Moškov koja je vještinu izrade dobrotske čipke naučila u svojoj porodici.

“Moja priča je krenula iz kuće. Mama je nastojala da me nauči svemu što je znala. Imala sam sklonosti da koristim iglu. U to tinejdžersko doba mi je nedostajalo strpljenje koje je karakteristično za mlade osobe, a s godinama dobijete i neku rutinu i strpljenje. Savladala sam tehniku i kasnije, u penzionerskim danima, krenula sam u taj čarobni svijet umjetnosti, odnosno aktivne izrade dobrotske čipke.
Preko Zajednice Italijana bila sam u Italiji na obuci gdje sam naučila sve ono što nijesam do tada znala, usavršila sam svoje znanje i dobila sertifikat za izradu čipke na iglu, punto in aria kako se inače zove ta tehnika, što bi se reklo bod u zraku, jer nije vezana za platno, nego je samostalna” – objašnjava Moškov.

Podsjeća da je dobrotska čipka dobila status nematerijalne kulturne baštine 2013. godine, a kako ocjenjuje Moškov, svakako zaslužuje  i stepenicu više.

Tekst: Irena Mačić
Foto: privatna arhiva