Kultura

Boka Kotorska je bila jedan od najznačajnijih pomorskih centara. Pomorstvo je u Boki, kažu istoričari, bilo razvijeno već od starih Ilira i Rimljana, a nastavili su ga doseljeni Sloveni.

Pomorski muzej u Kotoru baštini upravo i čuva od zaborava dugu istoriju pomorstva Boke Kotorske i Crne Gore. Brojne su postavke, izložbe, katalozi, bogati muzejski fond – koji govore upravo o bogatoj prošlosti Boke i sposobnosti njenih Bokelja.

O ovoj temi u emisiji „Katareo“ razgovarali smo sa Ilijom Mlinarevićem, kustosom u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor.

Da biste bili kustos u muzeju potrebno vam je veliko predznanje i konstantan rad na sebi. Završili ste Srednju pomorsku školu i Pomorski fakultet u Kotoru, što Vas je umnogome kvalifikovalo za rad u ovoj ustanovi kulture, dakle, pomorskoj profesiji. Koliko su bili zahtjevni ti sami počeci Vaše karijere kada ste morali konstantno da unaprijeđujete svoje znanje i, pretpostavljam, učite, između ostalog, od svojih starijih, iskusnih kolega? Koliko je bio trnovit put do iskusnog poznavaoca istorije pomorstva i kustosa u Pomorskom muzeju?

Kao i u odrastanju, tako i u svakoj profesiji, počeci utiru kurs u odnosu na razvoj na radnom mjestu. Od prvog dana na moj boravak u muzeju sam gledao kao na veliki dar, privilegiju i priliku koja mi je pružena. Kao Dobroćanin, te kao sin pomorca odrastao sam sa pričama o brodovima i moru. Strukom sam bio spreman da preuzmem pomorsko-tehničku zbirku, ali da nije bilo mojih starijih kolega ti počeci bi bili znatno teži, možda bi bili i pogrešni. Prije svega od velikog značaja je bila pomoć i uputi kustosa Petra Palavršića koji me je uveo u zbirku i čijih se smjernica i dalje držim. Naravno koleginice Abramović i Karadžić sa kojima dijelim svaki radni dan od samog početka su mi bile podrška u svakom smislu. Tako je i danas.

Još uvijek se ne usuđujem da sebe nazovem iskusnim poznavaocem istorije pomorstva. Nije lažna skromnost, već svijest da je preda mnom još mnogo pročitanih knjiga i istraživanja. Posao u muzeju je konstantno učenje i istraživanje. Ako se prestane tako posmatrati, prestao je i vaš doprinos tom muzeju.

Odrasli ste u gradu koji baštini bogatu istoriju pomorstva. Da li je upravo to bilo presudno da se bavite ovim poslom?

Za moje interesovanje prema istoriji grada Kotora, naročito pomorskoj, još od osnovne škole krivi su, između ostalog, i godišnjaci Pomorskog muzeja. U porodičnoj biblioteci smo imali svaki godišnjak koji je objavljen od 1952. godine do najnovijih. Čitanje tih članaka, onako više iz radoznalosti, bili su moji počeci upoznavanja sa temama kojima se danas bavim. Naravno, godinama sam shvatio da je to neiscrpna tema. Sve ostalo je splet okolnosti, svakako ne težnja da se obogatim.

Muzejski fond čiji ste Vi kustos je veoma bogat. U pitanju je bogata muzejska kolekcija koja se čuva dugi niz godina. Koliko je trajalo formiranje tako reprezentativnog fonda?

Da budem precizan, ja sam kustos pomorsko-tehničke zbirke. Pored te zbirke muzej posjeduje etnografsku i istorijsko-umjetničku zbirku kojima rukovode moje koleginice. Zbirka koju vodim, što i sam naziv sugeriše, više je tehničkog karaktera: modeli brodova, brodska oprema, navigacioni instrumenti, kartografija, oružje. U pitanju je raznovrsna zbirka koju čine predmeti stari dvije stotine godina, pa sve do onih iz današnjih dana, kao što je model broda „Kotor“ brodarske kompanije “Dabinović” iz Monaka.

Pomorski muzej je iznikao iz nekadašnjeg kabineta Bokeljske mornarice i to je bila okosnica muzeja od njegovog osnivanja 1952. godine. U doba osnivanja vrši se i veliki broj otkupa predmeta iz svih krajeva Boke Kotorske, tako da već polovinom 60-ih godina prošlog vijeka muzej dobija formu sličnu današnjoj. Otkupi i donacije su živa tema i danas, na šta smo posebno ponosni. Siguran sam da smo jedan od najaktivnijih muzeja po tom pitanju u Crnoj Gori. Samo 2019. i 2020. godine imali smo 46 doniranih i 22 otkupljena predmeta.

Kakvim se principima Muzej rukovodi u odabiru eksponata koje izlaže? Kao što ste kazali, veliki je broj otkupljenih, ali i onih koji su donacije porodica bokeških kapetana i pomoraca?

Pomorski muzej u organizacionom smislu jeste specijalizovani muzej. Dakle, tema je pomorstvo. Samim tim odabir predmeta u stalnoj postavci je takav da posjetilac može da dozna i stekne dojam o najznačajnijim trenucima u istoriji pomorstva ovog kraja. Važno je napomenuti da neki predmet koji je na tržištu vrijedan, ne znači da u muzeologiji taj predmet priča bolju ili značajniju priču od nekog običnog predmeta. Pa je takav i odnos prema predmetima koje izlažemo. Kotor, nažalost, nema gradski muzej, tako da Pomorski muzej u jednom dijelu pokriva i taj segment koji takođe utiče na osmišljavanje stalne postavke i odabir predmeta.

Važno je napomenuti da je određeni broj predmeta deponovan i koristi se za potrebe izložbi i tematskih prezentacija. Uslovi za deponovanje predmeta su jednako važni kao i uslovi za izlaganje predmeta. Po tom pitanju napravili smo veliki iskorak jer smo u 2020. godini nabavili novu namjensku opremu za depoe.

Šta sve podrazumijeva Vaš rad u Pomorskom muzeju? Osim što ste kustos Vi ste i autor brojnih izložbi?

Osnovni posao kustosa jeste briga o predmetima, obrada predmeta, istraživanja i tek na kraju prezentacija dostignutog, tj. izložbe. Sve navedeno zahtijeva vrijeme, organizaciju, strpljenje i posvećenost, od čega zavisi i finalni rezultat. Osim toga, važno je napomenuti rad kustosa sa školama, naročito osnovnim, što meni lično predstavlja jedan od dražih segmenata posla. Pored navedenog, kustosi su dužni da budu na usluzi istraživačima shodno tematici koju obrađuju. Takođe, angažovan sam na osmišljavanju programskih politika.

Da, kao što ste naveli, imao sam priliku da budem autor ili koautor velikog broja izložbi. Kao što sam već naglasio, one su samo jedan od segmenata posla, ali predstavljaju satisfakciju, jer zapravo to je jedini način da se donekle dočara naš svakodnevni rad. Što znači ako trenutno nemamo neku izložbu, ne znači da je posao u muzeju stao.

Izložbe na kojima sam bio angažovan različitih su tematika: od Bokeljske mornarice, preko industrijskog naslijeđa, slavnih kapetana, bitvi, mandraća, do pobune mornara i izložbi arhivske građe muzeja.

Da biste radili neki posao na pravi način, kažu, morate da volite svoj poziv. Vi ste to i dokazali u svom radu i izložbama koje su, kako ste i kazali, svojevrsna prezentacija Vašeg rada ili jedan njen dio. Šta Vas najviše veseli u tom poslu i koliko taj posao utiče na Vaše stvaranje i posvećenost?

Iskreno, ne pamtim dan kada sam bezvoljno ili nerado pošao na posao, a pošto nije mazohizam, onda se može reći da radim posao koji volim. Ono što me najviše veseli jeste istraživanje muzejskih predmeta, tj. kada istraživanje da neki neočekivani rezultat, promijeni kontekst cijele priče i često otvori jedan svijet koji nam je bio nepoznat. Primjera je puno i biće ih još, uvjeren sam. Privilegija je raditi u Kotoru ovaj posao jer je svaka ulica, pjaca, palata, kuća, crkva svojevrsni muzejski predmet koji su vječna inspiracija i podsticaj da valorizuju, te prezentaciju bogatog kulturnog naslijeđa učinimo što boljom.

Stare fotografije Kotora objedinjene nazivom „Živio grad“, čiji ste Vi autor, postavljene su u galeriji Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor povodom Dana opštine. Kako je nastala ideja ove izložbe, koliko dugo ste je pripremali? Vaš osvrt?

Ideja da se baš ove fotografije obrade i pretoče u izložbu ove godine javila mi se u jeku prvog talasa koronavirusa, negdje krajem aprila ove godine. I to nije slučajno. Godine u kojima su nastale izložene fotografije su poslijeratne, kraj 40-ih, prva polovina 50-ih, tj. godine obnove i normalizacije života nakon “krvave klanice naroda” kakav je bio Drugi svjetski rat. Obnova i pokretanje života je tema koja je i danas aktuelna zbog zastoja u privredi i velikoj promjeni životnih navika ljudi u čitavom svijetu, izazvane koronavirusom, pa tako i u Kotoru. Fotografije odišu pozitivnom energijom, a takva energija će nam biti potrebna i po završetku ove pandemije.

Zanimljivost ove izložbe je reakcija posjetilaca, naročito starijih sugrađana koji prepoznaju aktere sa fotografija, ispričaju neku anegdotu o njima ili o lokalitetima sa fotografija. Moj posao je da to zabilježim i učinim da te priče postanu dio muzejske dokumentacije i tako ih sačuvamo od zaborava, zauvjek.

Zbog čega ste čekali 6 decenija da bi gradu poklonili ovako dragocjenu izložbu?

Da nije prošlo baš tih 6 decenija, vjerujem da ova izložba ne bi bila toliko zanimljiva. Svakako, to je pitanje za moje starije kolege, ali morate da znate da će ovakvih iznenađenja biti još. Uostalom, prosto nije za očekivati da se ređaju izložba za izložbom u kratkom vremenskom periodu.

Autor ste i izložbe koja je svojevremeno izazvala veliku pažnju javnosti „Reklame i oglasi između dva svjetska rata“, koja predstavlja svojevrsno svjedočanstvo o djelovanju brojnih privrednih subjekata u Boki. Kroz ovakve izložbe prisjećamo se onih kojih više nema, a koji su ostavili dubok trag u Boki. Koliko je to zapravo važno govori i ova izložba....

Ova izložba, kako i sam naslov kaže, obrađuje reklame i oglase sa teritorije Kotora i Boke u periodu između dva svjetska sukoba. Ovom izložbom sam pokušao da ispričam dio istorije našeg kraja na malo drugačiji način. Osim brojnih spomenika kulture i pisanih dokumenata, o istoriji jednog kraja i jednog vremena mnogo govori i djelovanje ljudi, njihov način rada i njihove svakodnevne potrebe iskazane u svakodnevnim aktivnostima, naročito u stilovima privređivanja, načinu provođenja vremena, egzistenciji i uopšte u nivou razvoja jednog podneblja.

Ono što je meni lično veoma zanimljivo jeste da mnogi lokaliteti na ovom području i dan danas nose imena po nekom privrednom subjektu ili imenu vlasnika koji već odavno ne postoji, a nalazimo ih u ovim oglasima. Takođe, nailazimo i na bokeška prezimena kojih više nema, a koja su ostavila trajni pečat i zbog njih sam imao obavezu da se na kratko prisjetimo tog vremena.

U Kotoru se često govori o kulturi, tradiciji bokeškog naroda, kulturnom naslijeđu. S druge strane, govori se i o tome da ta kultura polako isčezava. Kakvog ste Vi mišljenja? Da li je to sve priča radi priče ili smo mi zaista dostojni nosioci istorije naših predaka? A Vi ste se upravo osvrnuli u tekstu koji prati izložbu – „Živio grad! Jer nemamo rezervni Kotor; Živio grad! Jer će živjeti i nakon nas; Živio grad! Sa svim svojim prednostima i manama koje nas čine njegovim građanima – Kotoranima!.

Da li smo dostojni tradicije naših predaka pitali su se i naši preci prije 50, 100, 200 godina i uvijek sa sjetom pričali o prošlosti, što je aksiom u svim generacijama, na svim stranama svijeta. Ali isto tako činjenica je da je Kotor imao svojih uspona i padova u istoriji i ostao grad u svakom smislu te riječi, kako ste i citirali dio mog teksta iz brošure sa posljednje izložbe. Neke stvari ne možemo vratiti nazad, točak istorije je uradio svoje, ali neke možemo i moramo da sačuvamo i još smo na vrijeme da to uradimo. Tu mislim, prije svega, na očuvanje lokalnog jezika, očuvanje starih zanata, prevashodno zanata izgradnje drvenih barki, na obnavljanje gradskog pozorišta, vraćanje knjižara u grad, otvaranje gradskog muzeja i slično. Dakle, kultura življenja koja je karakteristična za ovo podneblje nije isčezla, ali jeste izblijedila. Na nama je da je oživimo, samo je pitanje da li to želimo.

Jako je važno da mladi naraštaji budu upoznati sa istorijom svojih predaka i budu dostojni tog nasljedstva. Misija Pomorskog muzeja, između ostalog, jeste upravo to?

Česta je izreka da je istorija učiteljica života, i to je tačno, ali isto tako mi smo često loši đaci te učiteljice. Jedna od mislija muzeja, svakog muzeja, jeste da prenosi novim naraštajima istoriju predaka, ili istoriju jednog podneblja, ali pravu istoriju – provjerenu, dokazanu, bez primjesa i interpretacija iz sadašnjosti. Cilj istorije kao nauke jeste da dođe do istine. Pobjednička kombinacija je uzeti iz istorije one dobre stvari i primijeniti ih, ali i one loše kao nauk da se ne ponove. Što znači da moramo biti spremni da ponekad i kritikujemo neke događaje iz sopstvene istorije, a to zavisi od samosvjesti i emancipacije društva.

Uz sve navedeno, misija Pomorskog muzeja je očuvanje, prezentacija pomorskog naslijeđa crnogorskog primorja, a s obzirom da je pomorstvo milenijumima osnovna djelatnost u ovim krajevima, djelokrug naše misije je veoma širok i prodire u sve društvene sfere života naših predaka.

Savjet mladim ljudima koji bi željeli da se bave Vašim poslom?

Da sve stereotipe o muzejima i muzalcima zaborave, da puno čitaju, koriste biblioteke i arhive i da tragaju za istinom u onoj oblasti koja ih zanima. Internet kao sredstvo istraživanja je od velike koristi, ali bez boravka u bibliotekama i arhivima rezultati ne mogu biti potpuni.

Kada kažem da čitaju, prevashodno mislim na djela koja će ih usmjeriti. Ja sam imao sreću da se rano upoznamm sa djelima istoričara 20. vijeka, kao što su Mark Blok ili Fernan Brodel. Takođe bih savjetovao, ako su u prilici i mogućnosti, da posjete velike muzeje u regionu i Evropi i na taj način steknu praktično znanje iz muzeologije.

Ako žele da se bave ovim poslom da ne očekuju da će se baviti samo velikim istorijskim temama, velikim bitkama, vojskovođama, okupacijama, prinčevima i ratovima, već moraju da se usmjere na svakodnevni život iz prošlosti da bi kontekst jednog vremena bio jasniji. Po tom pitanju zanimljiva je prepiska pomenutih poznatih istoričara gdje jedan piše drugome: Da li si se ikada pitao kako je nastala marmelada, koja je to prva francuska domaćica napravila marmeladu, kako se to desilo? Eto, na ovom primjeru htjeo sam da pokažem da je u ovom poslu i istraživanjima važan svaki segment života iz prošlosti da bi se došlo do prave slike i do istine. U tome i jeste ljepota ovog poziva.

Kako se odvija rad u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor uslijed pandemije koronavirusa?

Pandemija je uticala na rad u muzeju na dva načina. Prvi je drastičan pad broja posjeta muzeju, što je rezultiralo smanjivanjem prihoda od kojih muzej ulaže u samu zgradu, u otkupe predmeta i naravno manifestacije u muzeju.

Drugi način na koji je pandemija uticala jeste nemogućnost realizacije međunarodne saradnje. Planirane izložbe i konferencije se nisu održale ili su odložene. I tu sudbinu djelimo sa svim muzejima u svijetu. Sarađujemo sa ICOM-om i Asocijacijom pomorskih muzeja Mediterana, pa smo u prilici da razmjenjujemo iskustva sa drugim muzejima i svjedoci da se svi muzeji susrijeću sa istim problemima.

Na samom početku pandemije, a ugledajući se na velike svjetske muzeje, na našem web sajtu postavili smo virtuelnu šetnju kroz muzej, kao i neke od zanimljivih izložbi iz prethodnog perioda. Na taj način muzej je ostao otvoren, iako virtuelno, nismo se udaljili od naših gostiju.

Naravno, ovaj period je imao i svoje dobre strane. Imali smo više vremena da se posvetimo obradi muzejskih zbirki. I pored pandemije u muzeju su se održale dvije izložbe, nekoliko prezentacija i konferencija. Uskoro izlazi Godišnjak Pomorskog muzeja. Takođe, ubrzo izlazi iz štampe jedno kapitalno djelo koleginice Radojke Abramović pod nazivom „Romaničke crkve grada Kotora – crkve i vjekovi“. Tokom pandemije započeto je formiranje podzbirke brodogradnje drvenih barki, kao i formiranje podzbirke ličnih dokumenata pomoraca. Moram napomenuti da je u toku obrada i prevođenje jednog od najstarijih portolana iz fundusa Pomorskog muzeja. Uz sve to radi se i na konzervaciji i restauraciji nekoliko značajnih muzejskih predmeta.

S druge strane, ovo što sada živimo, kažu ljudi, jeste svojevrsna imitacija života. Ne smijemo uvijek da pristajemo na zamjenske stvari, pa tako i u kulturi, neki projekti bolje da se čekaju nego da se prilagođavaju kovidu.

Tokom pandemije završeni su značajni radovi u muzeju: postavljena je nova muzejska rasvjeta u svim muzejskim odjeljenjima, ugrađen je novi video nadzor za 45 kamera, ugrađen je novi protivpožarni i protivprovalni sistem. Depoi su opremljeni najsavremenijom opremom za deponovanje. Završeni su radovi na rekonstrukciji i adaptaciji toaleta u muzeju, nabavljena je nova oprema za regulaciju vlažnosti vazduha u cijelom muzeju i depou. Dakle, u muzej je tokom ove čudne 2020. godine investirano blizu 100 hiljada eura, što je zanimljiv podatak. Iz svega navedenog smatram da smo ovo vrijeme iskoristili pametno i da ćemo po prestanku pandemije naše sugrađane iznenaditi sa nekoliko vrijednih projekata.

Vrata Pomorskog muzeja su otvorena za sve posjetioce u periodu od 9 do 15 sati. I za najavljene grupe otvaramo muzej. Broj osoba je naravno ograničen, uz poštovanje  mjera fizičke distance, dezinfekciju ruku i nošenje zaštitne maske.

Nažalost, nema velike gužve. Svi su dobrodošli. Smatram da će doživjeti muzej na jedan malo drugačiji način, bez one vreve na koju su inače navikli sa hiljadama gostiju koji ljeti izađu sa kruzera.

(Foto: Kotorski festival pozorišta za djecu)