Kultura

Šta je to fotografija, koje su njene primjene danas i koja su znanja i vještine potrebne da bi se neko danas bavio fotografijom bilo profesionalno, bilo amaterski za emisiju “Katareo” Radio Kotora govorila je fotografkinja iz Kotora Jelena Milutin. Prenosimo vam dio te priče.

Fotografija je grana umjetnosti u kojoj fotograf pomoću fotoaparata zaustavlja trenutak realnog života. Ona zapravo obuhvata samo isječak i trenutak beskrajnog prostora i vremena, zaustavlja sliku života i stvarnosti u svom neprekinutom kretanju. Šta za tebe ona predstavlja i kako si počela da se baviš fotografijom, kako se rodila ljubav prema ovom poslu? Koliko vremena se baviš fotografijom? 

Aktivno se bavim fotografijom već dvije godine. Prethodna godina uslijed pandemije koronavirusa je dosta uticala da budem još aktivnija u tome. Ljubav prema fotografiji imam oduvjek. Kao mala sam išla uvijek sa primjerkom “Nacionalne geografije” i tako se zabavljala gledajući slike. A ona za mene predstavlja dosta toga - ujedno i bjekstvo iz stvarnosti i povratak u svarnost. Tjera me da izađem iz zone komfora da radim na sebi, da se mijenjam, upoznajem nove ljude, idem na nova mjesta, istražujem sebe, dajem i primam energiju. Dakle, jedan veoma interesantan posao. Fotografija ne pokazuje samo uhvaćeni trenutak, pokret, svjetlost, već ona govori dosta i o osobi koja se nalazi iza objektiva.

Fotografija, kažu poznavaoci medija i umjetnosti, danas ima veću moć nego ikada. A u budućnosti će biti izvor svih informacija. Da li će fotografija, prema Vašem mišljenju, u budućnosti zamijeniti današnje opširne oblike novinarskog izražavanja? 

Ja se iskreno nadam da neće i da ne može jer mislim da zaista ništa ne može zamijeniti moć izgovorene i napisane riječi. Fotografiju gleda svako iz svoje glave i svako ima doživljaj tog djela. Naravno, jasno je da smo sada naviknuti na instant informacije koje najlakše primamo upravo preko fotografija. Ali nadam se da neće baš toliko zavladati.

Da li u današnje vrijeme može da se živi od fotografisanja kao primarne profesije? Premda, koliko sam razumijela, ispravi me ako griješim, fotografisanje za tebe za sada predstavlja uglavnom hobi? 

Jeste, ja sam po struci diplomirani pravnik, ovo je samo hobi. Mislim da ne bih mogla da živim samo od fotografije ovdje kod nas. Čini mi se da najbolje kod nas prolaze ljudi koji fotografišu vjenčanja, odnosno cijelu svadbu. To u suštini nije tako lak posao kao što ljudi misle, da ti samo pritisneš dugme. Iza tog pritiska dugmeta postoji i stoji inspiracija, i energija, i znanje i trenutak. To je jako kompleksno. Treba duže vremena za sve to.

Osim toga, mnogo vremena je uloženo u to jer sam shooting nikad ne traje kratko. On obično traje satima dok se opusti i fotograf i model. I oprema koja se kupuje dosta košta i kursevi jako mnogo koštaju i to sve ima svoju cijenu. To je dosta podcijenjena profesija, ali je zapravo vrlo kompleksna.

Na tvojim fotografijama najčešće su zabilježeni ljudi, česte su crno-bijele fotografije? Šta još voliš da fotografišeš i zbog čega si izabrala crno-bijelu fotografiju kao vrstu izražavanja? 

Najviše volim da fotografišem Kotor i Boku, ali Kotor najviše jer je grad sam po sebi kulisa. Imam dosta fotografija u boji, imam dosta crno-bijelih, ali nekako mislim da kada se “skine” boja sa određene fotografije onda se bolje vidi emocija, trenutak uhvaćeni. Nekad boja zna da “pojede” te neke stvari, da skrene više pažnju na samu sebe nego na emocije, trenutak uhvaćeni, emociju koja se vidi na licu.

Imaš li fotografa koji ti je uzor? Ko je po tvom mišljenju majstor fotografije? 

Najviše inspiraciju i generalno uzore pronalazim u italijanskim fotografima 60-ih i 70-ih godina. Đani Berengo Gardin je fantastično hvatao trenutke u malim gradovima u Italiji. Vivien Majer je bila bebisiterka u Americi i niko nije znao šta ona zapravo radi u slobodno vrijeme. Ona je isto tako fenomenalne trenutke bilježila po Americi. U Srbiji mi je interesantan Bane Đorđević koji je 60-ih godina jako lijepo taj duh Beograda zabilježio, i žene i ulicu. Sva ta inspiracija se svodi na fotografe koji se bave dokumentarnom, odnosno uličnom fotografijom.

Kazale smo crno-bijele fotografije, portreti, Boka je u tvojim fotografijama. Da li fotografišeš sebe?

Ne toliko često, najviše iz razloga što nemam vremena i nekako je teško uhvatiti sve one uglove koje želim da uhvatim sama sa sobom. Ali mislim da je to jako važno zato što, ako već fotografišem, zašto ne bih zabilježila i sebe kako izgledam u određenom periodu života. A mislim da je važno i zbog upoznavanja sebe, zbog opuštanja i na kraju krajeva zbog rada sa drugim ljudima. Kad fotografišem sebe onda lakše i prilazim drugim ljudima, znam na koji  način da ih opustim, šta da im kažem, koje uglove da hvatam.

A i to je negdje nepoznanica ljudima. Mnogi ljudi imaju tremu kada treba da se fotografišu, to treba naglasiti. Iako su vas možda oni i pozvali da se fotografišete i ako su vas angažovali to ne znači da tu stvar prestaje. Dakle, vi morate, na neki način, da ih opustite kako bi izgledali prirodno na toj fotografiji.

Jeste, to je dosta veliki izazov kada se radi o portretima. Super je naravno što oni imaju ideju i znaju šta žele. Dosta često ljudi teže savršnstvu koje ne postoji. To su neki trendovi koji su nametnuti. Ja moram nekad i da im predočim da upravo njihova savršenost leži u nesavršenosti, u tim nekim spontanim trenucima. Dosta često moram da ih podsjetim zbog čega su tu, da ih uvedem u priču, da osjete malo atmosferu, da se opuste, zamisle neki lik koji žele da predstave ili da se sjete nekih svojih osobina koje žele da prikažu.

Mnogo je fotografa danas u Crnoj Gori, pa je stoga i velika konkurencija. A kada tome dodate i visoke cijene opreme za fotografe i snimatelje… kako uspjevaš? Može li da se “pliva” u konkurenciji i kako to utiče na tebe? 

S obzirom da je to meni i dalje hobi, ja u suštini njih ne doživljavam kao neku konkurenciju. Oni se tako i ne postavljaju. Upoznala sam sjajne ljude, uglavnom iz Podgorice, koji su više nego raspoloženi da daju savjet, upute, pomognu. Uvijek organizujemo neka dobra druženja. Moje iskustvo sa drugim fotografima u Crnoj Gori je stvarno odlično.

Fotografija danas ima svestranu primjenu kao dominantna ilustracijska tehnika, osnova filma i posebna umjetnička vrsta. Koliko je snažna fotografija kao medij danas kao sredstvo manipulacije? Često se primjenjuje i u marketingu. Dobrom fotografijom možete da pospješite prodaju proizvoda. Koje su sve današnje primjene fotografije? I koja je tebi omiljena? 

Moja omiljena je dokumentarna jer je to pričanje priče kroz fotografije. U svijetu je u posljednje vrijeme dosta aktuelno hvatanje tih intimnih trenutaka, recimo prve jutarnje kafe, nekog zalaska ili izlaska sunca, atmosfere u prostoriji. Ona se koristi za marketing zato što ta atmosfera privuče konkretno turiste u određeni hotel, apartman. Mislim da su ljudi zasićeni fotografijama namještaja. Mislim da im treba dočarati atmosferu i to će im biti razlog da se upravo odluče da tu borave i odmore.

Rekli smo, često fotografišeš portrete. Koliko je zahtjevno fotografisati ljude? Čini mi se da su pejzaži mnogo zahvalniji za fotografisanje, pogotovo jer nema pokreta. Lakše je zabilježiti trenutak. 

To je tačno, pejzaži su mnogo lakši. Ali ako se tom nekom lijepom pejzažu doda neka osoba koja ima ulogu protagoniste, onda se dobija lijepa priča.

Kazala si da je Boka česta na tvojim fotografijama. Znamo da je bila inspirativna i za slikare, i za vajare, pjesnike i za razne umjetnosti. Koliko je tebi inspirativna kao fotografkinji?

Meni je izuzetno inspirativna. Dvije godine se intezivno bavim fotografijom i uopšte je više ne gledam na isti način kao prije 3,4 godine. To su potpuno neki drugačiji uglovi. I uvijek je drugačije i to je ono što volim. Grad je mali, ali koliko god puta da prođem ulicama, toliko puta ću vidjeti neku novu stvar. Pogotovo naš grad koji je toliko divan i bogat. To nije samo Stari grad, već su to okolna mjesta i planinarenje je u to uključeno. Fotografija baš tjera da se čovjek pomjeri sa mjesta što je fenomenalno.

Da li je fotografija i danas svojevrsni čuvar uspomena? Ako uzmemo u obzir da u današnje vrijeme ljudi više ne izrađuju fotografije već ih skladište u računarima i na društvenim mrežama? 

Jeste, definitivno je čuvar uspomena. Fotografisanje je moj neki način da sačuvam od zaborava i od prolaznosti trenutak. Svjedoci smo toga da se stvari u posljednje vrijeme jako brzo mijenjaju, preko noći nestaju. Evo npr. ove godine nismo imali Karneval. Tradicija se mijenja, prosto živimo u takvom vremenu da je izazov i stvarno moja velika želja da zabilježim sve te trenutke na neki svoj način.

Kako bi definisala umjetnost? I kako vidis položaj umjetnosti u javnom prostoru Crne Gore? 

Zahvaljujući društvenim mrežama umjetnici imaju mogućnost da sami sebe više promovišu i to oni i rade. Ali opet mislim da im se ne posvećuje toliko pažnje koliko bi trebalo, koliko je i bitno za kulturni identitet države.

Umjetnička fotografija ne zaustavlja bilo koji trenutak nego upravo onaj odlučujući u kojem neka radnja otkriva svoj dublji smisao i istinu, a ljudsko lice izražava prirodu osobe. Kompozicija zavisi od umjetničkog dara autora, stajališta sa kojeg posmatra okolinu, raspoloženja, stepena ugla pod kojim on posmatra neki objekat, koncepcije ili ideje, tj. od toga šta nam autor fotografijom želi reći.  Koju kompoziciju biraš kada fotografišeš, koje vrijeme, odnosno šta ti je najintresantnije da se nađe na tvojim radovima? Da li biraš ono što fotografi zovu “zlatni sat”, šta te vodi, koja je to emocija?

Vodi me slobodno vrijeme. Svaki slobodan trenutak volim da posvetim fotografisanju. Zlatni sat jeste najljepši za fotografiju, svjetlo je meko i ono je dosta lijepo za recimo portrete. Takođe i dva sata poslije zlatnog, taj “blue hour” je isto predivan, pogotovo kada je noć plavičasta, još uvijek nije pao mrak i vide se svjetla iz kuća. Jutro je lijepo, zora je lijepa, naročito ako ima magle. Svjetlost je bitna. Ali može recimo i ljeti u podne ona oštra jaka svjetlost da bude odlična zbog kontrasta. Izađem vani da vidim šta mi grad nudi. Postoje dvije strane u fotografiji. Postoje posmatrač i učesnik. Ja više volim tu ulogu posmatrača.

Posljednjih godina, razvojem digitalnih fotoaparata i mobilnih telefona i rađanjem društvenih mreža poput Instagrama, Fejsbuka, Tvitera, profesija fotoreporter nestaje pred najezdom fotografa-amatera koji su srećni da za male novce prodaju svoje fotografije. Šta misliš o takvom vidu promocije i distribucije?  Ipak, u svijetu najbolji fotoreporteri i dalje uspjevaju da prežive radeći ono što vole i znaju, jer ozbiljni mediji, povremeno, ipak odluče da pošalju svog fotografa na mjesto događaja kako bi „u slici” zabilježio trenutak. Razlog za to, kažu iskusni fotoreporteri i stručnjaci za fotografiju i medije, nije razvoj digitalne fotografije, koliko sveopšta nebriga za profesiju za koju je neophodan talenat, disciplina, rad, ali prije svega, ljubav.  Kakvo je tvoje mišljenje? 

Mislim da je ovo definitivno podcijenjena profesija. Potrebno je vrijeme, ljubavi, oprema itd. Mislim da je potrebno držati do sebe, do svog identiteta, načina na koji fotograf vidi stvari, odnosno do svog stila. Mislim da ljudi trebaju biti upoznati sa tim da određena osoba fotografiše na određeni način i koju atmosferu i priči može da dobije od tog fotografa. A s druge strane, ništa manje bitna je i cijena do koje oni moraju da drže jer svašta ulazi u tu cijenu. Mi nismo naučili da poštujemo tuđi rad. Tu su nam definitivno odmogle društvene mreže i telefoni. Recimo da se dosta ljudi našlo na pravom mjestu u pravo vrijeme zapravo, pa su zabilježili neki trenutak, ali mislim da to stvarno ne može da se upoređuje sa nekim ko se bavi fotografijom godinama i ko je izgradio ime i ko je prepoznat kao takav.

Postoji razlika u kvalitetu, načinu pristupa, kao što sam i ranije rekla, to nije samo klik. To je mnogo više od toga i treba cijeniti.

Jelenu možete kontaktirati preko društvenih mreža.

U galeriji se nalaze fotografije koje je zabilježila.