Kultura

06.05.2020

1508

MFK PERAST: PRIČA O PERASTU

"Poštovani ljubitelji Boke Kotorske, tradicije klapskog pjevanja i kulturne baštine Crne Gore, u ovim vremenima iskušenja i zajedničke borbe za pobjedu nad pandemijom, MFK Perast priređuje ovaj serijal napisa o stvaraocima iz oblasti klapskog pjevanja, vrijednog dijela naše kulturne baštine.

PRILOG br.12 je izvod iz Lirice br.5 koja nosi naslov PRIČE O MORU. Tekstovi su inspirisani slavnim pomorstvom Boke ali i poetskim nadahnućima odabranih pjesnika od 18.v. pa do savremenih.Priče o Perastu, Vicku Bujoviću, kapetanu Marku Martinoviću, admiralu Matiji Zmajeviću, čuvenom Ivu Vizinu sa Prčanja, Budvi, Paštrovićima, Herceg Novom, Dobroti, Kotoru... uvijek su vezane za more i kulturno bogatstvo koje su vjekovima gradili pomorci.

Želimo Vam ugodno čitanje uz poruku: čuvajte sebe i druge, ostajte doma i dobro Vam zdravlje!",

MFK Perast, Milan Kovačević Urednik festivalske biblioteke „Julije Balović

PRIČA O PERASTU

Nije lako u Perastu ostati bez nadahnuća. Ozare se ljepotom predjela i putnici-prolaznici a nebrojena umjetnička djela, stvarana kroz vjekove, svjedoče o utiscima slikara, putopisaca, romantičnih muzičara ili zanesenih pjesnika.

Zavirujemo u 16.v., u poeziju baroka i nalazimo Ivana Bona Bolicu, kotorskog plemića i pjesnika, kako dodiruje Perast u svom Opisu zaliva i grada Kotor :

... POSREDI MORA KAMEN SE UZDIŽE PRVI,

ŠTONO GOSPA OD ŠKRPJELA ZOVU GA LJUDI,

TE ONAJ DRUGI ŠTO MU UZ KOPLJE JAŠI, SVETIJEM ĐURĐEM ZVAN.

NEKOĆ SU TAKO SNJEŽNI LABUDOVI LETJELI S VRELA....

DOK SU SE BLIŽILI MORU S DALEKIH LITICA SVOJIH.

SUČELICE DIŽE SE NJIMA RUŽOPRSTI NA MORU PERAST ....

Poetska nit pjesnika nadahnutih Bokom, priče o čuvenim kapetanima iz pomorskog Perasta, povezuje umjetnike koji su oslikavali strašne bure i jedrenjake u slavnim bitkama, narodnu riječ, folklor i običaje i iznad svega – pjesmu koja će kroz melodije i stihove biti najljepši ukras našim Pričama o moru.

Od samog nastanka prvog naselja, u vrijeme Ilira u Risnu još prije nove ere, pa za vrijeme Rimljana i vjekovima poslije, u vrijeme Vizantije, Duklje Vojisavljevića tokom 11.v., Zete u doba Nemanjića (1186-1371), dobro utvrđeni Kotor je bio glavni administrativni i trgovački centar Boke u koju se polako naseljavaju Sloveni tokom dugotrajanog procesa započetog tokom VII.v. Pred opasnošću stalnih pokušaja Balšića da osvoje Kotor, grad dobija zaštitu ugarskog kralja Ludovica I (1371-1384). Bosanski kralj Tvrtko je ovim prostorima vladao od 1384-1391, kada osniva grad Herceg Novi a njegovi nasljednici Sandalj Hranić i Stefan Vukčić Kosača će označiti u Herceg Novome tkz. bosanski period vladanja od skoro 100 godina, sve do osvajanja Herceg Novog i Risna od strane Turaka 1482. U istorijskim previranjima, slijedi period samostalne republike Kotora (1391-1420). Dvije velike sile, Venecija i Turska u svom osvajačkom nadiranju na Balkan, započinju dug period međusobnih borbi za pomorskom dominacijom na Jadranu. Dio Boke, sa Kotorom, Perastom, Dobrotom, Prčanjom, Tivatskim zalivom, ostaće skoro četiri vijeka pod vladavinom Mletaka (1420-1797). Kasnije pod Austrugarskom, Rusijom i Francuskom, pa ponovo Austrijom do I sv. rata stanovnici Boke, svakako i Perasta, bili su okrenuti moru kao najvažnijem izvoru životnog opstanka .

Svi su uočili stratešku važnost Perasta za odbranu unutrašnjeg zaliva Boke. Prvo ostrvsko utvrđenje pred Verigama se pominje još za vrijeme Rimljana, a sasvim pouzdano znamo da se čuvena benediktinska opatija na otočiću Sv.Juraj spominje u 12. v. Prva brodogradilišta u Perastu pominju se u dokumentima još 1336.g.

Od 1420. Peraštani, već kao poznati pomorci, staju na stranu i pod zaštitu Mletačke Republike, od koje su, zbog dokazane odanosti i hrabrosti, bili izabrani za trajne čuvare Državne zastave .

Najuglednijih 12 starešina iz 12 bratstava - KAZADA, braniće svojim životima datu zakletvu vjernosti zastavi Svetog Marka. Iz pokoljenja u pokoljenje, tokom 377 godina u službi Venecije, Peraštani će stalno i nepokolebljivo, uvijek uz velike i strašne žrtve, ostati dostojni branitelji hrišćanskih znamenja i svoje pomorske slave.

U 16.vijeku - 1585. godine, Perast postaje samostalna opština. Pomorstvo, trgovina i brodogradnja se ubrzano razvijaju, da bi sredinom 17. pa sve do kraja 18.vijeka Perast doživio vrhunac svog razvitka u pomorstvu, trgovini, brojnim zanatima, arhitekturi, materijalnom, kulturnom i sveopštem bogatsvu.

ZVIJEZDA MORA

Pred tugom, u životnim tragedijama i žrtvama datim za odbranu svetoga, više od riječi utjehe, makar dolazile iz pera nadarenih pjesnika i mislilaca, pomagala je peraškim pomorcima tiha molitva Zvijezdi mora, njihovoj jedinstvenoj Gospi od Škrpjela.

Ako su djela od riječi istinitije ogledalo stanja duha, moramo se diviti zaostavštini koju Peraštani ostavljaju potomcima i čovječanstvu i zapitati se koja ih to silna snaga pokreće na tako zadivljujuće stvaralaštvo.

Možda začetak odgovora možemo naći kod francuskog pjesnika Alfonsa de Lamartina, koji je na jednom brodskom putovanju zapisao :

Kada molitva nebi bila rođena zajedno sa čovjekom, ona bi bila nastala na moru- iz srca mornara.

A da bi zaista i u potpunosti razumjeli gdje je izvorište neprocjenljive duhovne, materijalne, istorijske i umjetničke zaostavštine koju su nam ostavili Peraštani, dovoljno je obići pomorsko svetilište - božanstveni otočić Gospe od Škrpjela .

Don Niko Luković o nastanku ostrva zapisuje: Pripovjeda se, da su negdje polovicom 15. v. braća Martešići iz Perasta, ribajući po noći, našli sliku na morskoj hridi, gdje su pobožni Peraštrani odmah sazidali crkvicu na čast Blažene Djevice i tu smjestili sveti lik. Kada je nastala potreba da se prvobitna crkva proširi, Peraštani su nasipanjem kamenja oko hridi napravili umjetni otočić, kakvo se danas vidi, jedinstven primjer vjere i požrtvovanosti.

Nasipanjem kamena 22.jula, u svečanoj povorci okićenih barki, kao i te daleke 1452.god. nastala je jedna u nizu peraških tradicija - Fašinada, sa kojom je naš grad ušao i u 21.vijek. Stotine barki i jedrenjaka, zarobljenih, oštećenih ili isluženih, završavali bi puni kamenja, na groblju okamenjenih jedrenjaka, oko one nekada malene hridi a sada spomenika Zvijezdi mora .

U istoimenoj knjizi Don Niko Luković, opisujući crkvu, kaže:

….Sve što može stvoriti vjera i ljubav, združena sa jakim osjećajem za ljepotu, učinili su Peraštani u ovom malenom ali dragocjenom hramu, da proslave veliku Majku.Tu su se zajedno našle sve njihove umne sile i sva plemenitost srca, te je ovo svetilište postalo glavno mjesto Marijina kulta u Boki…. Štovanje Gospe od Škrpjela počelo se širiti po Boki polovicom XV.st. Iz Boke proširilo se po Dalmaciji i inozemstvu. Peraški bi pomorci za vrijeme boja s turskim gusarima izvjesili sliku Gospe od Škrpjela na prednjoj palubi lađe da ih Ona štiti u borbi… Njenim su imenom Peraštani i Bokelji nazivali svoje brodove, na poklopcima svojih škrinja nosili su Gospinu sliku, a kada bi pri odlasku na vijađ prolazili pokraj ostrva, ukrstili bi jedra, umirili brod, pa opalili iz topa. Velika bi se zastava, u znak pozdrava, tri puta spuštala i dizala, dok su se sa zvonika Gospina svetilišta oglašavala zvona.

***

Nova klapska pjesma je kao takmičarska kategorija po prvi put uvedena na VIII Međunarodnom festivalu klapa Perast 2009.g. Pjesma Gospi od Škrpjela za koju je stihove napisala Ivna Grgić, muziku i klapsku obradu potpisao Milivoj Rilov a izvela ženska klapa Tamarin, iz Vranjica u Dalmaciji, osvojila je jednoglasnom odlukom žirija, kao i glasovima publike I mjesto 2009.godine.

***

V MOLITVACH TVOIECH SPOMENISE OD MENE GRESCNICA

TRIPO COCOGLIA PITVR MOLIM

( Kokoljin zapis sa freske u Perastu oko 1680)

Umjetnici- slikari, pjesnici, vajari, zlatari, draguljari, pisci i akademici su sjaju ovog svetog mjesta dodali svoje dragulje. Dr Miloš Milošević u knjizi Pomorski trgovci, ratnici i mecene, na strani 234. o tome govori: “ U Boki je na neobično jasan i sugestivan način ispoljena najuža veza između pomorskog prosperiteta i umjetničkih realizacija…Naročito je to izraženo u Perastu, gdje “iz cjeline progovara ta atmosfera koja spaja u jednom akordu i kupole crkava i stupiće balkona i zlatnu patinu vremena…Perast je kulminacija dalmatinskog baroka” ( Kruno Prijatelj,Umjetnost 17. I 18.stoljeća u Dalmaciji, Zagreb 1956,str 28.

Na ovoj fotografiji crkvene lađe i prebisterija, vide se slike tri velika umjetnika iz različitih epoha: Kotoranina Lovra Marinova Dobričanina, Peraštanina Tripa Kokolje i našeg savremenika iz Herceg Novog, akademika Voja Stanića.

U prekrasnom oltaru od bijelog mermera izvajanog u baroknom stilu, u mermernom okviru što ga pridržavaju dva anđela, nalazi se ikona Škrpjelska Gospa, Lovra Marinova Dobričevića. Iz zapisa o Gospi sa web stranica Kotorske biskupije, citiramo djelić koji se odnosi na ikonu:

“…Neodvojiva je njezina povijest od povijesti samog otoka, koji i nastaje kao posljedica kulta što se oko ove ikone razvija. Naslikao je kotorski slikar Lovro Marinov Dobričević (oko 1420 – + 1478) oko godine 1452. tehnikom tempere na cedrovoj dasci.

Od velikog broja slika kotorske ikonografske škole ostao nam je samo mali i time dragocjeni broj djela, a među njima Škrpjelska Madona zauzima bez sumnje počasno mjesto. Lovro Marinov, koji je najveći i najznačajniji dio svog života proveo u Dubrovniku, posljednji je veliki majstor gotičkog slikarstva na obali. Stvarajući na tradicionalno ikonografskim uzorima on slika škrpjelsku ikonu u kasnogotičkoj maniri držeći se klasičnog obrasca Hodigitrije, ili Putovoditeljice s djetetom Isusom na desnoj ruci. Bogorodica sjedi na srpu polumjeseca, što predstavlja zanimljivu kombinaciju istočne i zapadne teme, putovoditeljice i bezgriješno začete Djevice…. “ ( Izvor: Kotorska biskupija)

Tradicionalno, zadnje nedjelje aprila, svake godine se sveta slika u svečanoj procesiji prenosi u Perast da bi se 15.maja, u zavjetnoj svečanosti Gospi od Škrpjela, izrazila zahvalnost za pobjedu nad Turcima 1654.godine.

Tripo Kokolja ( Perast 1661- 1713. Korčula) je na 68 slika na platnu oslikao veći dio unutrašnjosti crkve Gospa od Škrpjela. Za Kokolju se zna da je bio samouki slikar, iz skromne peraške porodice, usavršavao se u Italiji potpomognut svojim mecenom Andrijom Zmajevićem, barskim nadbiskupom. Smatra se da je na slici sv.Jeronima i sv.Antuna Padovanskog Kokolja naslikao upravo lik svog uticajnog mecene, koji je prethodno objavio svoje značajno djelo Crkveni ljetopis gdje je literarno obradio sve biblijske teme kojima će se kasnije baviti Kokolja. Pored starozavjetnih proroka i sibila, na 14 kompozicija, lijevo i desno na zidovima crkvene lađe centralni lik Kokoljinog opusa je Bogorodica. U crkvi su četiri velike slike u gornjim djelovima bočnim zidova:Očišćenje sv.Ane, Silazak Duha Svetoga, Krunidba sv.Marije i najveće platno, na 9.5 x 3 metra- Smrt sv.Marije, dok je na stropu Uznesenje Marijino na nebo a uokolo su u oktogonalnim kasetama prizori iz Marijinog i Kristovog života. Vrlo je vidljiv slikarev napredak u tehnici, kompoziciji i perspektivi slika sa početka njegovog rada ( proroci i sibile) do kasnijih slika. Njegov rad je naime trajao godinama.

Osim radova u crkvi Gospe od Škrpjela, Kokolja je oslikao nekoliko palata u Perastu a kasnije radi na Braču i Korčuli gdje je i umro.

Vojislav Vojo Stanić

Na lijevom oltaru nalazi se oltarska pala savremenog bokeljskog slikara Voja Stanića koja prikazuje bokeljske svece i blaženike: sv. Leopolda, bl. Graciju, bl. Ozanu i službenicu Božju Anu Mariju Marović.

Akademik Vojo Stanić je rođen 1924. Živi i radi u Herceg Novome. Vajarstvo je diplomirao 1951. na Likovnoj akademiji u Beogradu. Od 1955. djeluje kao slikar i postaje jedan od najznačajnijih crnogorskih umjetnika sa svjetskom afirmacijom. Njegove slike se nalaze u brojnim muzejima i galerijama. Predstavljao je Crnu Goru na Venecijanskom Bijenalu 1997. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.,

Vojo Stanić slika prizore i situacije svakodnevnog života na irealan način, zapažajući karakteristične ljudske osobine običnih ljudi, svojih sugrađana, koje, kako sam kaže, posmatra sa svog tavanskog ateljea u Novome.

“… Ne verujem ni malo u ono slikarstvo kojemu je potrebno objašnjenje, kojemu je potrebna nečija pomoć da bi ga shvatili. Slikarstvo je najjasnija umjetnost koja se doživljava čulom i pristupačno je i glupom čovjeku. Kad osjetimo sliku onda smo je i shvatili. Nema drukčijeg razumijevanja slike. Cilj je sreća. Skoro svi se mučimo da bi ostvarili sreću. Kad bi se toga odrekli možda bismo bili srećniji.”, navodi umjetnik.

Perast je inspirisao i mnoge pjesnike, a među njima i profesora Maksima Zlokovića čiju smo pjesmu o Perastu objavili i na našoj festivalskoj web-stranici.

PERAST

Iz ovog kamena stanca,

Potekoše davno

Izvori,

Žeženog zlata.

Njegovo vrelo

Trgovima i kulama

Toči . . .

Iz ovog stanca pjesma je

Isplela ruže,

Zakitila palace stare

Obasjala crkve

I dvore . . .

Ovdje su oštreni mači,

Hajduka i osvetnika,

Pjesma se naša skitala

Uvalom i žalo.

Snažila pale

U teške dane.

Ovi su palaci stari,

Ispraćali u proljeća cvjetna,

Duge povorke lađa,

Na čijim katarkama,

Barjak je pobjede vio . . .

U duge jeseni tmurne:

Zaludu gledaju uz more

Suzne oči

I molo tiho . . .

Zaludu ruže cvjetaju,

Na malom balkonu,

A plave oči čekaju,

Bijela jedra niz vale.

Davno su nestala jedra,

Ljubav, cvijeće i slava.

Samo još vali ljube

Plačne obale grada.

Vrh grada ponosnog i surog,

Još zvonik na straži stoji.

Njegove isplakane oči

Tupo gledaju,

Niz plavu pučinu i vale . . .

Maksim Zloković (1910-1996), "Primorski akordi" - neobjavljena zbirka

Sklonost Peraštana ka umjetnosti ima svoju posebnu notu, ali i sasvim karakterističnu, čvrstu vezu sa pomorstvom. O tome govore brojni analitičari istorije i umjetnosti Boke. Pomorstvo i uz njega vezana djelatnost trgovine, omogućavali su snažno i relativno brzo bogaćenje u burnim vremenina ratova, osvajanja i pokušaja dominacije raznih strana i na kopnu i na moru U takvim vremenima, a trajala su vjekovima, vješti pomorci, pronicljivi trgovci ali istovremeno hrabri i smioni ratnici, poprimaju nove spoznaje, šire vidike i razumijevanje društvenih pojava. Jednako su upoznavali primitivizam, siromaštvo, neukost i nemoć siromašnijih krajeva svijeta kao i sjaj dvorova, bogatsvo i raskoš moćnijih, razvijenijih a time i prosvećenost i umjetnost.

Posebnost Bokelja ogleda se u tome da bogaćenje nije samo sebi cilj, već postoji i visoka svijest o unapređenju života sopstvene sredine. Stoga se značajno ulaže u izgradnju crkava, duboko se poštuju svetilišta, dovode se najbolji umjetnici, arhitekte i zanatlije kako bi se svoj grad i zavičaj uvrstili u red razvijenih i naprednih.

Živote Peraštana pratila je istovremeno stalna neizvjesnost, opasnost i pogibelj, ali i čudesna spasenja koja su doživljavali.

U slavu i kao znak zahvalnost za izbavljenja u bitkama i olujama, pomorci su ostavljali svoje zavjetnice, na platnima, naručenim rukotvorinama i na preko 2000 bakarnih i srebrnih zavjetnih pločica -EX VOTO. Najstarija i najveća zavjetna ploča je u znak sjećanja na 15. maj 1654. - bitku sa Osmanlijama, kada je oko 80 Peraštana pobijedilo pet hiljada turskih vojnika predvođenih Mehmed-agom Rizvanagićem. Tu pobjedu, to čudo, pripisali su Gospi od Škrpjela i zavjetnom pločom pokrenuli tradiciju koja traje i danas.

EX VOTO

Na kamenu

Zakovane su srebrne nade.

Te ruke,oči i srce

Nekad su bili živi.

Uklete lađe

prestizale su svoju

sopstvenu propast

i bez povratka

na kamenu je bilo

njihovo vjerno sidrište.

Uvijek je neko javljao

da vidi jedra

razapeta u daljini

srebrne nade!

Usmrtiće nas nemoć

dočekivanja!

Ruke, oči, srca

zaustaviće svoj nemir

kratkotrajni.

Ostaće tupo čuđenje

Kako su nakada živjele

Te ruke, oči, srca.

Dejan Medaković, akademik SANU

Dejan Medaković ( 1922 — 2008) je bio srpski istoričar umetnosti i akademik SANU. Dopisni član SANU postao je 1972. a redovni 1981. godine. Bio je sekretar odeljenja istorijskih nauka SANU, generalni sekretar SANU (1985), kao i predsednik SANU (1999-2003). Godine 2001. izabran je za redovnog člana Lajbnicovog naučnog društva (Leibniz Association) u Berlinu.

Beogradski izdavačko-grafički zavod (BIGZ) je izdao pet knjiga Medakovićeve proze pod nazivom Efemeris, za koje je dobio Oktobarsku nagradu. Nagradu za životno delo Zadužbine Jakov Ignjatović dobio je za Efemeris II a nagradu BIGZ-a za Efemeris III.

Godine 1994. dobio je izvanredni Zlatni beočug Beograda i Narodne biblioteke za najčitaniju knjigu u Srbiji.

U Boki je u radnoj posjeti boravio 1947. Sarađivao je sa istaknutim Bokeljima i o tome zapisuje svoje impresije koje ovdje navodimo uz neznatna skraćenja.

Negde 1947, član Komisije za restituciju:

“… U pustom Kotoru upoznajem zanimljive ljude; don Iva Stjepčevica, don Nika Lukovića i gospodina Petra Cerovica bivšeg sreskog nacelnika rodom iz Bijele. Oni me uporno podsećaju na nekadašnju živost u ovom sada tako utihnulom gradu, na duhovni život koji je ovde nekada cvetao, na crkvene svečanosti i na slavne dane sada zaboravljene Bokeške mornarice. Pričali su mi o verskoj toleranciji, o biskupu Ucelini-Ticeu, učenom prevodiocu i komentatoru Danteove Bozanske komedije, Divne glume, kako ju je on 1910. nazvao.

Don Ivo Stijepčevic predstavio se i kao vrsni istraživač kotorskog arhiva, na osnovu čijih dokumenata je napisao sjajnu monografiju o katedrali Sv. Trifuna. S druge strane, don Niko Luković me je podsećao na kakvog bokeškog pomorskog kapetana koji se za vreme poklada preobukao u kanonika. Na reveru je nosio značku Saveza boraca, a zasuo me bujicom podataka o Boki Kotorskoj. Kao župnik na Prčnju, pročuo se kao veliki ljubitelj umetnika, a njihovim radovima ukrasio je veliku župnu crkvu. Neprekidno je isticao svoje jugoslovenstvo i bokešku religioznu toleranciju, a pri tome se služio savremenom terminologijom ističući “bratstvo i jedinstvo”. U govoru bi često upotrebljavao reči: “lijepo i skladno”, a njegov blaženi osmeh svedočio bi istovremeno o nekoj njegovoj bezazlenosti i sitnom lukavstvu...

... U Boki nikada nije zaboravljeno da je upravo don Niko Luković ispovedio i pričestio pobunjene mornare austrougarske flote, koji su nakon ugušenog ustanka osudjeni na smrt. Dobri don Niko pratio ih je do gubilišta u Škaljarima, dao im poslednji blagoslov, a mrtve poškropio osvećenom vodicom.

Petar Šerovic predstavljao je suštu suprotnost i don Ivi Stijepčeviću i don Niku Lukoviću. Mršav i vižljast, s lepim obrazovanjem, zaustavio se konačno u svom činovničkom lutanju u rodnoj Boki, gde je odmah pregao da oživi rad ovdašnjeg Bokokotorskog narodnog univerziteta. Govorio je kratko i odsečno, kao čovek koji je navikao da celog života naredjuje, a njegove naredbe bespogovorno izvršavaju. Sa ovom dvojicom katoličkih sveštenika vezivala ga je ljubav prema prošlosti, a posebno prema Boki Kotorskoj, po kojoj je neumorno pešačio donoseći s tih svojih izleta uvek nova otkrića.

Razgovori i šetnje s njima po gotovo izumrlom Kotoru, zamenjivali su veoma uspešno čitanje kakve gradske hronike. Svaka kuća, svaka crkva, za njih je predstavljala nešto živo, kao da život u ovom gradu nije nikada slabio, a njegovi davno isčezli stanovnici, posebno kotorsko plemstvo, samo su se privremeno sklonili i povukli u svoje polumračne palate. Kao neki madjioničari, ovi zaljubljenici i zatočenici prošlosti oživljavali su je s neverovatnom lakoćom i sigurnošću, koja je na mene delovala isceliteljno. Jer, ja sam u ovaj okamenjeni grad došao iz razorenog Beograda, u kojem su ruševine, za razliku od ovih kotorskih, surovo svedočile o propadljivosti i prolaznosti svega sto je covek stvorio. Kamenje u Kotoru kao da je bilo predodredjeno da prkosi vremenu. Ovde su se tako vešto plele i ukrštale legende i tačni podaci, kao da je odjednom došlo do nekog višeg jedinstva kada u čoveku bledi potreba da strogo istražuje i razlučuje san i javu. Za tu krotku blagost postarali su se vekovi, a pred svim tim slojevima koji su se ovde nataložili osetio sam jedino potrebu da izmirim uznemirenost svoga trenutka, sa onim sto je vec davno prebolelo svu tragiku ljudskog življenja. Kao da sam u trojici svojih vodića po Kotoru i Boki stekao najvernije tumače upravo ovog stanja u koje sam neočekivano zapao. Kao da su ovi dobri ljudi osetili svu težinu mojih sumornih misli, trudili su se da me razgale neprestanim dodavanjem sve novih i novih podataka o ovom malom kamenom gnezdu koje je meni sada izgledalo kao konačno napušteno gusarsko utočište. …

… Još ne mogu da se naviknem na Beograd. U toj meri sam obuzet razmišljanjima o Kotoru. Doživeo sam taj stari, oronuli grad kao kraj sveta, kao silaženje na dno jedne velike spirale. U svakom kamenu sahranjeni su toliki znaci i simboli prošlosti, sve je oplemenjeno i provereno patinom vekova. Želeo bih da jednog dana napišem pesmu o Kotoru i uopšte o kamenovima moga roda, da stvorim neku duhovnu granicu koja treba da bude vrednija od svih ovih prolaznih medja u kojima živimo. Imam utisak da jos nismo čestito ni otkrili ni prepoznali to zavičajno kamenje. U odnosu na mene beskućnika i selicu, ona kotorska gospoda deluju tako nadmoćno. Podsetili su me na kakav stari bršljan koji se svojim cvrstim žilama priljubio uz kamene zidove napuštenih bokeških palata. Grčevito se oni drže za taj svoj zavičaj, kao da ne postoji izlaz iz ovog začaranog zaliva. Sve je kao predodredjeno za trajanje i ostajanje, bez obzira sto su ovdašnji mornari bili kadri da oplove svet. Gotovo ne verujući slušao sam don Iva Stijepčevica koji mi je pričao o domaćim ljudima koji su pisali pesme na latinskom. A don Niko Lukovic mi je stalno dokazivao kako su se bokeške palate punile delima najboljih venecijanskih botega. Pronaći ovde kakvog sledbenika Tintoreta, ili Palme Mladjeg, ne predstavlja neko posebno iznenadjenje. Sve to danas izgleda pusto i zapušteno, kao da su usahli svi izvori koji su u ovim gradovima obnavljali život. “Videćete”, govorio je don Niko Luković, “ovde je samo privremeno zamro život. Ali negde gore, iza ovih brda, vec se skupljaju nove živonosne vode i one će ponovo poteći i oživeti ovu našu Boku. Tako se to ovde dešavalo vekovima, i niko, nijedan okupator, nije uspeo da uguši život u Boki. Suviše su snažni ovde tragovi prošlosti, sami belezi otpora i slave”.

DejanMedakovic, Efemeris III

*** EX VOTO piše i pjesnik Viktor Vida, Bokelj porijeklom i srcem.

VIKTOR VIDA ( Kotor 1913 – 1960 Argentina) pjesnik je osobita, gospodskoga stila. Pravi plemić hrvatske poezije. Istodobno, njegov je stil svečan i jednostavan. Bremenit smislom. Sadržajan. Formalno savršen. Vida je podjednako i klasik i pjesnik modernih nadahnuća. Kao umjetnik riječi, stoji uz bok ponajboljih eurospkih pjesnika, od Leopardija do Lorce. Čak za filozofijsko razmišljanje veoma zanimljiv. To stoga što kroz svoje stihovlje objedinjuje sve četiri duhovne paradigme ljudske duše: umjetnost, religiju, filozofiju i prirodu.

Izvor : Tribina u župi Sveta Nedelja: "Viktor Vida: pjesnik gospodskog stila"

EX VOTO

MJESEC nad zaljevom

golubica s grančicom u kljunu.

Kap rose na krilu mrtvog šturka

ispod maslina.

Na tom kamenu i moji dragi snivaju:

Njiše ih južni vjetar u rogačima

iznad svjetlucavog mora

s plutom i staklacima.

Al ja neću plakat:

neka riječi sjaju

i vlažno oko vidi Mariju!

Večernja zvijezda kroz luk zvonika

svijetli mladosti i svibnju.

Marija ide iz borika

tiho kao zrak kad kruži

između čaša od kristala.

Nebom golubice lete

Na dlanu Joj noć

a na licu ruža cvijeta.

Peraste, o moja bijela tvrđo!

Viktor Vida

Vidina najznačajnija djela su u zbirkama poezije: Svemir osobe, Sužanj vremena, Otrovane lokve, Otključana škrinjica.

Poezija Viktora Vide izaziva pažnju brojnih ljubitelja pisane riječi. Iz teksta Emigrant u sjetnoj sobi svemira- Viktor Vida, koji potpisuje Maja Grgurević, promoter kulturne baštine iz Kotora, navodimo njena zapažanja o pjesništvu Viktora Vide.

“Jedan od onih dječaka sa ulica Kotora i Perasta, čiji će život u emigraciji postati žal za svojim krajem, uz anđele čuvare iz njegovih pjesama i snagu sopstvene unutrašnjosti, ostaje jedan od najznačajnijih pjesnika Boke XX vijeka. Bolje od njega samog, nijedan književni kritičar ni ljubitelj njegove poezije ne bi mogao opisati njegovu pasioniranost Bokom:

Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake.U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima.

.... Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao, poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike..... Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!

Ovako, u svojoj pjesmi u prozi pod nazivom Zavičaj, emigrant lirskog srca, samotnik među ulicama Buenos Airesa, opisuje mjesto rođenja i djetinjstva.

.... Onaj pjesnik koji svojim djelima pruži mogućnost čitaocima da se vrate svom zavičaju, djetinjstvu, snovima, dječijoj sreći i morima – zaslužuje da se o njemu govori i piše. Sjećanje na pjesnika Viktora Vidu, samo je dio dobročinstva prema lijepoj književnosti“.

***

Lijepa književnost se nerijetko temelji na legendama, mitovima i narodnim predanjima. U Boki je dosta takvih legendi nastalih na osnovu istinitih događaja kojima su se vremenom pridodavali elementi čudesnog, nadnaravnog ili pjesnički romantičnoga. Upravo tako je već citirani književnik Obrad Pavlović nastanak otočića Gospa od Škrpjela poetski opisao u Školju umirenih duša.

ŠKOLJ UMIRENIH DUŠA ( Obrad Pavlović)

Umorni noćni vjetar se stišava

i jutarnja svježina na obrazu bridi

u rukama mladog ribara ikona

ponovo nađena na podvodnoj hridi.

U snu što ga umor od zore ukrade

iznad bunace na plavetnom polju

ugleda ribar u blistavom sjaju

Školj ispred Perasta i crkvu na školju.

Zavjetom skupog slova

zavjetom sna i ikone

u pozdrav mornarima i ribarima

zavjetna zvona zvone.

Barke brikovi vašeli i škune

posvećenim kamenom otok nasipaju

i crkvu podižu na kostima stijene

da kroz vjećnost samu ljudska djela traju.

Već star je ribar što ikonu nađe

sa starom barkom što veslo ne sluša

usred neke tihe i neznane noći

smiri se na otoku umirenih duša.

Zavjetom skupog slova

zavjetom sna i ikone

u pozdrav mornarima i ri-barima

zavjetna zvona zvone.

I za onaj drugi školj pred Perastom, otočić Sv.Đorđa, vezano je bezbroj priča i legendi.

Na jednom od dvaju romantičnih otočića pred gradićem Perastom u Boki kotorskoj još se zapažaju ruševine negdašnjeg samostana i crkve Sv. Jurja. Samo što samostanski ostaci ne potječu, kao ni crkva u sadašnjem obliku, iz vremena postanka ove starodrevne opatije. Potpuno mrtvilo na otočiću, gdje je u srednjem vijeku cvao redovnički život, pristaje ramantičnu položaju i ustroju otočića, što svojim vitkim čempresima i pustim kamenjem daje osebujan dojam nutarnjem fjordu bokeljskog zaljeva. Mirnoća ovog kraja u skladu je s grobnom tišinom sučelnoga Perasta, nekad ognjišta junaka i smionih pomoraca. A i s tihim životom, što se proživljuje u ubavom svetištu Gospe od Škrpjela na susjednom otočiću istoga imena.

Izvor: Pavao Butorac, Opatija sv.Jurja kod Perasta, Zagreb 1928, reprint Perast 1999.

Iz knjige saznajemo da su Benediktinci podigli prvobitnu crkvu nešto ranije od 1166, kada se Ivan, opat Sv.Jurja po prvi put pominje u knjigama crkve Sv.Tripun u Kotoru. Opatija raspolaže sa znatnim posjedima po Boki. Dugo vremena iz redova kotorskog plemstva se biraju prokuratori samostana Sv Juraja, kao što i sam Perast ostaje pod administrativnom upravom Kotora sve do kraja 16.v. Za vrijeme Mletačke vlasti (1420-1797) opatija, kao i Perast i Kotor, živi relativno stabilno prateći uspone trgovine i pomorstva (krajem XVII v. oko 300 bokeških brodova trguje morima) ali i tragedije dva zemljotresa, 1535. i 1667. kada je crkva srušena i bolesti kuge 1575. i 1630. Opati su do 1647. birani u Kotoru, a od tada su to ugledni Peraštani (osim Karla Franchia, dubrovačkog podanika - zadnjeg benediktinca) kao Andrija Zmajević (opat od 1656-1671), Vicko Zmajević (opat 1695-1701), Marko Martinović ( opat 1752-1766), pa Mazarovići, Andrija Balović i drugi. Pad Serenissime 1797.g. Bokeljima pada vrlo teško s obzirom na uspon koje su doživjeli tokom 377 proteklih godina a najveći procvat upravo tokom 17.i 18.v. Ubrzo, brojni jedrenjaci će se sidriti, bez plovidbe, do svog sudbinskog nestanka, čime se najavila nova tehnološke era- parobroda.

Baš u to vrijeme dolaska Francuza 1812. koji su na otoku odmah instalirali bateriju od 12 topova, osvajanja Boke od Crnogoraca 1813. pa dolaska Austrijanaca 1814., rodiće se jedna od najljepših romantičnih legendi. Vezana je za Perast i ostrvce Sv.Đorđa i nesuđenu ljubav Peraštanke Kate Kalfić i Anta Slovića, bivšeg poručnika kod Mletaka, kasnije kapetana kod Francuza.

Don Srećko Vulović (1840-1900) objavio je novelu Pustinjak 1888.g. opisujući ljubav na prvi pogled dvoje mladih, koji se baš neposredno nakon tog prvog groma iz vedra neba moraju i rastati jer Ante, u službi Mlečana napušta Perast 1797. Dok se vojska hitno sprema za pokret, Ante je uspio samo da joj dobaci maramu sa prstenom i porukom : Ti moja, ja tvoj dovijeka!

Sticajem sudbine, mladog Anta Mlečani predaju Francuzima i umjesto da se vrati u Perast, on bije bitke po njihovim bojištima. Kate će ostati da ga vjerno čeka u teškim, dugim godinama samoće. Tek 1813. služba ga dovodi u ove krajeve, kada biva ranjen u borbi kod Braića. Nekako mu zaliječe rane u Budvi kod dobre porodice Pava Maine a on čvrsto riješen da dođe do Perasta, ubijedi domaćine da ga ukrcaju na jednu braceru što plovi za Boku. Doćiće do Lepetana, nekako se prebaciti do Sv.Đorđa na kojemu francuski zapovjednik ne vjeruje da je kapetan topništva, već ga pod sumnjom da je špijun strpa u tamnicu.

U nekoliko sledećih dana Peraštani pripremaju napad na Francuze koji su držali tvrđavu Sv.Križa iznad grada. I zaista, 14.oktobra 1813, Peraštani osvajaju tvrđavu (lokalni naziv forteca), odakle topovima zapucaju na Francuze utvrđene na otočiću Sv.Đorđe.

Na otoku, francuski zapovjednik, zabrinut jer je u međuvremenu ostao bez većine vojnika šaljući ih za namirnice u Kotor i Perast, sjeti se kapetana topništva u svom zatvoru i naređuje mu da puca na tvrđavu. Ante Slović zna da je kuća njegove Kate prva do tvrđave pa namjerno promaši. No, pod prijetnjom pištolja, ovaj put bolje nanišani i opali na tvrđavu. Od detonacije, na drugoj strani srušio se krov Katine kuće i ona nesretna gine. Ante, očajan, gubi svijest i budi se tek u tamnici u kojoj su ga, u groznici i bunilu, zatekli Peraštani i opat...

Vremenom je očajni kapetan Ante postao ćutljivi fra Frane koji na otoku isposnički živi, zvoni večernja zvona i čuva grob svoje Kate do sopstvene smrti.

Tu je nastala i druga legenda o ćutljivom Fra Frani: viđali su njegovu ogromnu, tešku barku kako nestaje u strašnim valovima bura ili juga što u zalivu znaju da pobijesne. Ostalo je „čudo“ kako je ipak uspijevao da tu veliku barku uvuče u mandrać i bez kašnjenja zazvoni večernju. Neki su vidjeli anđele kako mu pomažu, prihvataju vesla i akoštavaju barku ...

Don Srećko Vulović završava novelu Pustinjak ovim riječima:

Putniče, kad prispiješ na ove strane da razgledaš divni Boko-Kotorski zaljev, prebaci se na otočić sv Gjurgja, uljezi u onu starodavnu crkvu. Kod malih vrata stoji onaj žalosni grob u kom počivaju zajedno Ante Slović i Katica Kalfić. Milostiva ih ista ploča sjedinila. De i ti zaštedi dvije milostive suze nad onim jadnicima koje je na ovome svijetu od kolijevke do groba tuga pratila.

***

Romantična legenda živi u narodu i izaziva umjetnike, muzičare i pjesnike da joj posvete svoja djela.

Tako je nastala i pjesma Molitva Gospi ( stihovi i muzika Milan Kovačević, obrada Rajmir Kraljević). Premijerno je izvela klapa Podvorje iz Kaštel Sućurca, 2013.godine na Marijanskom festivalu Klape Gospi Sinjskoj kada je uvrštrena na CD ovog festivala.

U Perastu su je prvi put izvela klapa Podvorje 2014.godine da bi je sledeće godine pjevala klapa Bukaleta iz Pazina a 2017. god. je u repertoar uvrstila klapa Praska iz Podstrane.

MOLITVA GOSPI

( Milan Kovačević)

Zaljubih se Gospo kada joj u oku

vidjeh more duboko.

Zaplakala duša, ostaviću dragu,

moram poći daleko .

Gospo moja, čuvaj je, Gospo moja, smiluj se.

Dvadeset dva ljeta stanjilo bi kamen

ovo more nemirno.

Na peraškom školju čekala je vjerno,

dušu joj iskopnilo.

Gospo moja, uzmi me! Gospo moja, spasi me!