Kultura

09.05.2020
852

MFK PERAST: PRIČA O VICKU BUJOVIĆU

"Poštovani ljubitelji Boke Kotorske, tradicije klapskog pjevanja i kulturne baštine Crne Gore, u ovim vremenima iskušenja i zajedničke borbe za pobjedu nad pandemijom, MFK Perast  priređuje ovaj serijal napisa o stvaraocima iz oblasti klapskog pjevanja, vrijednog dijela naše kulturne baštine.

PRILOG br.13 je izvod iz Lirice br.5  koja nosi naslov PRIČE O MORU. Tekstovi su inspirisani slavnim pomorstvom Boke ali i poetskim nadahnućima odabranih pjesnika od 18.v. pa do savremenih.Priče o Perastu, Vicku Bujoviću, kapetanu Marku Martinoviću, admiralu Matiji Zmajeviću, čuvenom Ivu Vizinu sa Prčanja, Budvi, Paštrovićima, Herceg Novom, Dobroti, Kotoru... uvijek su vezane za more i kulturno bogatstvo koje su vjekovima gradili pomorci.

Želimo Vam ugodno čitanje uz poruku: čuvajte sebe i druge, ostajte doma i dobro Vam zdravlje!",

 MFK Perast, Milan Kovačević Urednik festivalske biblioteke „Julije Balović

 

MORSKIM PUTEVIMA

            U zenitu svog uspona, taj čudesni Perast je brojio, kako stoji u  piedelistama koje bi predavali na uvid Generalnom Providuru :

 

Dana 26 aprila 1675.god ........ 1321 duša

Dana 8.aprila   1710 .god …… 1496 stanovnika a

Dana 1.oktobra 1714.god… ….1720 stanovnika od čega    Muških ……………..     463

                                                                                             Žene                  417

                                                                                             Dječaci              396

                                                                                             Djevojčica…………....   428                                            

       

           Paralelno sa ovom statistikom, postoje  arhivski podaci  o broju peraških brodova:  

   1512 – Perast ima 60 brodova, ali sasvim malenih od 100-800 stara ( pribl. 6- 50 tona)

   1528 -  Perast je od prije nekoliko godina stvorio svoju trgovačku flotu od 32 veća i

               manja broda, koji mu donose dobre prihode , od 20.000 dukata.

   1616 -  46 lađi i dva galijuna koji voze žitarice za Dalmaciju i Istru

   1622 -  broj jedrenjaka penje se na 60 , neki imaju nosivost i 400 bačava.

( Miloš Milošević , Pomorski trgovci, ratnici i mecene , str 57)

           A tek slijedi vrhunac procvata Peraškog pomorstva. Recimo, zvanični podatak iz 1805:

    396 brodova  duge plovidbe i 290 brodova male obalne plovidbe.

                                                       (Antun Milošević- Statistički podaci  bokeljskih brodova-GPM VI/1957 )

           Dok  svjedočimo  o podvizima i pregnućima žitelja tih  malih mjestašaca po Boki, što nam sa ove distance od nekoliko vjekova djeluju gotovo nestvarni, prirodno nam se nameće pitanje: odakle tako malenoj skupini, čija je muška snaga većinu vremena po pučini natezala konopce, dizala jedra, hvatala vjetar i u pomorskim izazovima čvrsto držala kormilo svoje sudbine. Dakle, odakle energije, snage, upornosti i izdržljivosti da se odupre, opstane, pobijedi ali i stalno nadahnuto izgrađuje ono čemu se danas divi svaki namjernik?

           Tako je bilo i 1539. kada Barbarosa priđe Kotoru sa 80 brodova čuvene 1654. godine kada se 50-tak Peraštana brani od 5000 Turaka i 1687.  kada se od Turaka oslobađa Risan, pa Herceg Novi. Istorija ovog naroda je prepuna takvih datuma i događaja u kojima se prelamala sudbina, uz opstati ili nestati, životi prepuni iskušenja i žrtava, kada se umiralo od pošasti kuge i razornih zemljotresa, kada je pucalo srce jer su najdraži oteti u roblje.  

           Neke od odgovora smo već našli: vjera u zaštitnicu, Gospu – Zvijezdu mora, svjetlo koje vodi kroz tmine iskušenja. Peraštani sa svojom Gospom imaju svakodnevni, neposredan i najbliskiji odnos, dovoljno je baciti pogled na svetilište, čuti poznatu ariju zvona u povečerje ili prigrliti ikonicu pri molitvi na dalekoj pučini

         

         Druge odgovore nalazimo u primjerima slavnih. Boka ih ima na pretek a mi ovdje izdvajamo one najpoznatije. Saznajemo pri tome, da je linija do slave krivudava putanja kroz  nekada upitne postupke uslovljene čudnim okolnostima, ali nesporno iscrtana smjelošću da se otkriva dalje i dublje, hrabrošću u suočavanju sa nebrojenim izazovima i snagom volje, tijela i uma da se započeto dovrši.            

           Stoga naše priče o slavnima započinjemo upravo  pričom o Vicku Bujoviću.

VICKO BUJOVIĆ

              Čuveni konte, VICKO BUJOVIĆ (1660-1709) jedna je od najzanimljivijih ličnosti peraške istorije. Potiče iz ugledne pomorske porodice iz bratstva Stojšića. Andrija Balović u rukopisu Annali di Pirustro  kaže da su Bujovići porijeklom iz Bjelopavlića.  Otac mu je Stjepan a brat Ivan, takođe istaknuti ratnik. Kuća Bujović se istakla  u pomorskoj trgovini, dali su gradske kapetane i brodovlasnike.Vicko Bujović bio je istaknuti ratnik u Morejskom ratu (1684.-1699.), u bitci na Kreti 1686. i osvajanju tog ostrva,  te u osvajanju Herceg Novog 1687. i prvom mletačkom osvajanju Trebinja 1689. godine. Postavljen je 1695. za guvernera flotile koja je štitila mletačke trgovačke putove od gusara. Mletačka Republika mu je 1704. za ratne zasluge dodijelila feud Kumbor kraj Herceg Novoga i nasljednu titulu kontea. Od ranije je bio vlasnik posjeda kod Risna i Stoliva. Obiteljski palac  u Perastu ( današnji Muzej grada Perasta)  projektovao je mletački graditelj Giovanni Battista Fonta.  Od 1694. obavljao je dužnost kapetana Perasta. Kao gradski kapetan isticao se silničkim vladanjem, prekomjernim trošenjem gradskog novca i kao glavni sudionik u mnogim skandalima. Iako se prije borio protiv gusara, poslije je i sam gusario pljačkajući dubrovačke brodove. U Dubrovniku je bio omražen pa čak, u otsustvu, osuđen na smrt 1699.g.

         Vickova supruga je bila Jela Bujović. Kum na vjenčanju im je bio Tripo Kokolja. Kokoljin portret Bujovića nalazi se u Muzeju grada Perasta.  

         Jelena Bujović je bila kći osmanskog podanika Bala Agića, koji je živio u Trebinju, gdje je Jela provela rano djetinjstvo. Kad je malo poodrasla, otac je svoju kćerku odlučio predati u kršćansku kuću uglednog Peraštanina Krsta Zmajevića na odgoj i čuvanje, to jest, kako se tada govorilo, na dušu. Krsto ili Krile Zmajević bio je brat barskog nadbiskupa Andrije, a otac zadarskog nadbiskupa Vicka i Matije Zmajevića kasnijeg  ruskog admirala.

           Čim je Vicko Bujović uočio djevojčinu ljepotu, odlučio ju je oteti iz kuće Zmajevića, pa je Jela s njim, uz protivljenje Zmajevića, sve do 1703. živjela u nevjenčanoj vezi u kojoj im se rodilo i jedno dijete. Za vrijeme boravka u Dubrovniku 1697.godine,  piše mu pismo koje se danas čuva u Muzeju grada Perasta.

           Vicko Bujović je stekao i puno neprijatelja zbog svojih postupaka. Bilo je više pokušaja  njegovog ubistva. Inače, Bujovića nije bilo lako smaknuti, bio je vješt u dvobojima, pa je jednom prilikom porazio hercegnovskog kapetana Osman-agu. Tom je prilikom pred okupljenim vojnicima zadržao časno ponašanje tako što je dvoboj završio ritualom izmirenja.

          Godine 1709. ubijen je na peraškoj rivi u zavjeri grupe peraških plemića, kada ga je nakon beznačajne svađe u insceniranom uličnom sukobu smaknula grupa mještana.U ubistvu  Bujovića kao prikriveni naručitelj sudjelovala je obitelj Zmajević, a stvarni egzekutor dolazio je iz roda Štukanovića. Nakon zločina, osumnjičeni izvršitelji bili su prisiljeni na navodno dobrovoljno izgnanstvo.

            Ubistvo  conte Vicka Bujovića,  uzbudilo je dalmatinsku javnost. Mlečani su svakako bili razočarani što su izgubili jednog od svojih najvažnijih vojnih službenika u Boki. Osmanlije takođe,  jer je s njihovim trgovcima održavao dosta intenzivne odnose. Zanimljivo, Bujovićevu smrt opjevao je  Petar Kanavelić, korčulanski vlastelin  koji je boravio u Dubrovniku,  gdje je Bujović bio omražen.

           Ubistvo pažljivo bilježi i jedna druga  ugledna ličnost – hroničar peraških događanja, čuveni kapetan Marko Martinović. On potanko navodi kako se zamjerio uglednim Štukanovićima, pa kući opata Zambelle, o  njegovim uvredama nadbiskupu Vicku Zmajeviću… Zapisana je i poslednja drskost: kada je, suprotno odluci gradskog vijeća, doveo Ulcinjane  da trguju po Perastu! Povodom smrti Vicka Bujovića, kapetan Martinović zapisuje : MRTAV SI , BOG TI DAO POKOJ- AKO ZASLUŽUJEŠ! 

         Konačno, evo i jednog zanimljivog, deseteračkog zapisa o Vicku Bujoviću, iz pera našeg savremenika, Dragana Popadića, pjesnika, kulturnog poslenika, direktora radia Tivat.

                                                     VICKO BUJOVIĆ                     (Dragan Popadić)

Koliko je mora i primorja,

Gore Crne, Brda i Sandžaka,

Herceg Bosne, Srbije i Srema,

nije većeg junaka nastalo

no što bješe Vicko Bujoviću,

Bujoviću konte od Perasta.

Tri je dobra Vicko učinio,

učinio za života svoga.
Prvo dobro, od Boga nam zdravlje,

Vicko gradi crkve po primorju.

Drugo dobro, od Boga nam zdravlje,

Vicko 'rani sirotinju raju.

Treće dobro, od Boga nam zdravlje,

Vicko daje miraz djevojkama.

U crkvama mise se služahu

sve u  zdravlje Vicka Bujovića.

 

Na prelima kola se igrahu

sve u zdravlje Vicka Bujovića.

Na svadbama pjesme se pjevahu

sve u zdravlje Vicka Bujovića.

 

Mnogi slave Vicka Bujovića

al' najviše mome za udaju

što miraza n'jesu sakupile

das' udaju kako i priliči

i nalažu običaji stari.

Oni slave peraškog  junaka

i o njemu pišu u Mlečiće

sve na ruke dužda mletačkoga:

„Slavni dužde, gospodaru mili,

ti nagradi Vicka Bujovića

koga slavi sirotinja raja,

podaj njemu plemićke titule

da ti bude prvi do koljena.“

 

Al ne slavi svaki Bujovića

u  primorju i ukraj primorja,

dje je stopa kročila njegova.

Vicka kunu Turci iz Trebinja

jer je Vicko, predvodeć' Mlečiće,

u Trebinje prvi upanuo,

upanuo i Turke pobio.

Tu je mnoga blaga zadobio

i trebinjsko roblje porobio.

 

Vicka kunu u tom Dubrovniku

gospodskome gradu od davnina,

o kome su pjesme ispjevane,

ispjevane pjesme od starina.

Vicko pljačka dubrovačke ladje

tajno noću gdje god da ih nadje.

Vicko pljačka dubrovačko blago

pa ga troši kako mu je drago.

Vicka kunu peraška gospoda

koja zulum trpjeti ne mogu

kapetana od Perasta grada.

Kada Vicko pjeva i zapjeva

svi ostali moraju mučati,

tek kad Vicko u me'ani ruča

svi ostali tek mogu ručati.

Vicko ljubi peraške djevojke

al'ne ženi niti burme sprema.

Vicka ljube peraške djevojke

jer ljepšega u primorju nema.

Vicka kunu slavni Zmajevići

od davnina peraški plemići.

Matiju je za srce ujeo

posestrimu kad mu je oteo.

Pobratimu trebinjskome paši

Matija je tvrdo obećao,

da mu kćeru čuva u Perastu

makar mrtav zbog Trebinjke pao.

U mladicu Vicko se zagleda

Al' i ona Bujovića gleda.

Pa zajedno bježe ka Kumboru

gdje je kula Vickova na moru.

 

Vicka kunu mlečićki Fontani,

porodica slavnog graditelja,

Bujović ga sa kule bačio

jer je tada od zle volje bio.

Graditelja Fontan Djovanija

Bujović je na kuli pitao:

„Oj Djovani graditelju slavni,

da te pitam pravo da mi kažeš:

Ti sagradi  kulu Bujovića

na tri sprata i sa pet balkona,

i sa krovom na četiri vode.

Palata je kakvu ja ne vidjeh

u primorju i ukraj primorja.

Nije ovo samo Vickov ponos

nego ukras c'jeloga Perasta.

Dal' bi mog'o ljepšu kulu gradit'

no što si je meni sagradio?“

 

Odgovara Fontan graditelju

Slavni majstor primorskih palata:

„Kad me pitaš pravo da ti kažem:

Mogao bih bolju napraviti,

bolju kulu boljemu junaku

što ga rodi u Mlečiće mati“.

 

Kad je čuo što mu Fontan kaza

Bujović ga sa vr'  kule baca.

Kako ga je žalosno bacio

čim je pao on je mrtav bio.

 

Oni kunu peraškog junaka

i o njemu pišu u Mlečiće

sve  na ruke dužda mletačkoga:

„Slavni dužde, gospodaru mili,

ti nam kazni Vicka Bujovića

koga kune svaki od zakona,

od zakona i svijeh regula.

Uzmi njemu plemićke titule

i prognaj ga iz grada Perasta.

Zulumćara Perast ne trebuje

nako da se sa gradom rugaju“

 

Kad stigoše dvije knjige čudne

u Mlečiće duždu od Mletaka,

zabrinu se ostareli dužde

pa on piše Vicku Bujoviću:

„O moj sine, Vicko kapetane,

što li radiš po primorju našem,

što li radiš, što li me sramotiš?

Kažu knjige, Vicko zulumćaru,

da kad Vicko pjeva i zapjeva

svi ostali moraju mučati,

tek kad Vicko u me'ani ruča

svi ostali mogu tek ručati.

Kažu knjige, Vicko zulumćaru,

da ti ljubiš peraške djevojke,

al' ne ženiš niti burme spremaš.

Kažu knjige, Vicko zulumćaru,

da ti pljačkaš dubrovačke ladje,

da ti pljačkaš dubrovačko blago

pa ga trošiš kako ti je drago.

Kažu knjige Vicko, zulumćaru,

das' ukrao pašanicu mladu

što je čuv'o Zmajević Matija

po Perastu na r'ječ svoju tvrdu.

Kažu knjige, Vicko zulumćaru

das' bačio Fontan Djovanija

sa vr' kule što ti je gradio,

čim je pao on je mrtav bio.

Čuješ li me Vicko zulumćaru,

il se m'jenjaj ili mi se spremaj,

evo mene tebi s Mlečićima

koji će te u pržun bačiti“.

 

Kad je Vicko knjigu pročitao

odma'drugu u Mlečiće šalje:

„Poočime, dužde od Mletaka,

slavni dužde, gospodaru mili!

Javljaju mi sa tvojega dvora

da i druge knjige si primao,

što drukčije o meni govore.

Što se žale na moje pjevanje

na pjevanje i moje ručanje,

nek ne idu meni u me'anu

tamo važe drukčije regule.

Što je ljubim peraške djevojke,

ja ih ljubim jer se njima ljubi.

Za ljubav mi sila ne trebuje

dok je meni izgleda mojega.

A što brani Zmajević Trebinjku

što je brani kad je ne odbrani.

Sama ona ide Bujoviću

voli mene no c'jelo Trebinje.

Voli mene nego baba svoga

pašu silnog iz Trebinja grada.

Zmajević'ma Bujoviću smeta

što je Vicko mnogo veći junak

iak'nije plemenita roda.

Hoćaše mi ladju ugrabiti

što je skupa počesmo graditi,

divnu moju Santa Kroće ladju.

Ne dadoh je, nako na oružje,

al' ne smješe Zmajevići mladi.

Što se žale mlaki Dubrovčani

da im tajno pljačkam ladje pune,

to je dužde, dubrovačka laga

jer su oni po tome poznati.

Ja po tvome nalogu i volji

pljačkam samo turske ladje pune.

O tog blaga riznice dopunjam

tebi dužde i našim Mlecima.

Zbog tog meni, dužde, prošlog ljeta

ti plemićku titulu podari,

ti podari titulu nasljednu

čime će se kitit' Bujovići.

Istina je da sam graditelja

sa vr' kule bačio Fontana.

 

Tri je ljeta kod mene radio

palatu mi dobru sagradio

Al' Djovani grdno je rekao

pa blaženstvo vječno je stekao.

Obitelji njegovoj u Mletke

rabotu sam do kraja platio

jer ne volim da ikom dugujem.

 

Što mi pišeš da ćeš meni doći

i u pržun mene zatvoriti,

ja u pržun živ ti neću poći

s vama ću se, pod moranje, biti.

Ti bar znadeš da strašljivac nije

kapetane od Perasta grada,

Bujoviću konte od Perasta

što se nikad od bitke ne krije.

Sa mnom jesu moji vjerni bravi

koji mene od nevolje brane.

Dok se Vicko sve u pržun stavi

biće mesa da se ptice hrane.

Nego, bači kletve i pritužbe

neka plove po Jadranskom moru,

da živimo k'a i do sad što smo

u ljubavi i u dogovoru.

 

Dobro meni, a dobro i tebi,

slavni dužde, poočime mili“.

 

Više dužde knjigu mu ne piše

pa Bujović po Perastu pjeva,

Vicko pjeva i glasno zapjeva

svi ostali mukom umučaše.

 

Vicko pjeva o boju slavnome

izmedj' njega i silnog Osmana,

kapetana od Novoga grada.

Turčinu se dosadilo slušat'

o junaštvu mladog Bujovića.

Hoće Osman Bujovića glavu

da mu krasi kulu Veljeg Brda.

Tu je kulu Osman sagradio

na temelju Svetog Petra crkve.

Sastaše se dva silna junaka

na Krmicu gdje niko ne gleda.

Ali gleda jedno momče mlado

što je stado na pašu izgnao.

Kad udari Osman kapetane

Bujović se po zemljici valja.

Kad udari peraški delija

Osmanu se ništa ne poznaje.

Grohotom se silni Turčin smije:

„Oj kukavče,Vicko Bujoviću,

lažu ljudi što za tebe kažu,

da većega junaka još nema

na primorju i ukraj primorja.

Još danaske na vr'moje kule

tvoja će se glava zalepršat'“

Bujoviću ništa ne govori

no se jedva sa životom bori.

Ali zbori ono momče mlado

što je bitku iz potaje gled’o:

“Od ponte ga Vicko Bujoviću,

od ponte ga mačem svojim silnim!”

Posluša ga Vicko Bujoviću

sa vrhom ga, on, mača udara.

Kako ga je lako udario

sa crnom ga zemljom sastavio.

Vicko pjeva o tom boju slavnom

svi ostali ćute i slušaju.

 

Dosadilo peraškoj gospodi

sve trpeći zulum Bujovića.

Progovara Štukanović Zane

na tajnome sastanku noćnome:

Neću više, Bog mi, vjera božja,

trpjet zulum Vicka Bujovića.

No čujte me, tajni zatočnici,

dva Matija i ti brate Luka.

Kad Bujović počne da šenluči

i nekome novi zulum čini,

mi ćemo mu prići iza leđa

i nožima posjeć kavgadžiju.

Zmajeviću, i ti Nikoliću,

posjecite dva njegova brava

što ga brane od nevolje ljute”.

Progovara Zmajević Matija,

kapetane pomorskog zanata:

“Po ubistvu silnog zulumćara

bježaćemo slavnom Dubrovniku,

jer će dužde istragu da vodi

o umorstvu svoga kapetana.”

Progovara Vukićević Luka

prijatelju kuće Zmajevića:

“Pošlje jedno godinu il’ dvije

mi ćemo se u Perast vratiti.

Za ubistvo mrskog zulumćara

dukatima svu globu platiti.

Bujović je mnogim dosadio

a i duždu više nije mio”.

Što rekoše to i učinješe.

Majskog jutra na peraškom trgu

šetao se Vicko Bujoviću.

Šetao se Vicko sa Ivanom,

sa Ivanom svojim milim sinom.

Pokraj njiju dva njegova brava

ako bi mu bilo za nevolju.

Vicko zbori Matošević Ivu

kapetanu prije Bujovića:

„Skloni mi se Matošiću Ivo,

il' se skloni il' mi se pokloni.

Kapetanstvo dobi zbog famelje

ne u borbi, k'a ja i ostali.

Kapetani kad se dje susretnu

slabiji se jačem vazda sklanja.“

Htjede Ivo da se Vicku skloni

jer je muka sa njim ratovati.

Al' skočiše zatočnici tajni

i sa ledja Vicka posjekoše.

Posjekoše i njegove brave,

ne stigoše nože da povade.

Samo osta Ivan Bujoviću

pokraj mrtva roditelja svoga.

 

Od tog doba i Perast propade

za njega se skoro i ne znade.

Od zlatnoga grada u primorju

osta samo priča ova tužna.

Peraštani ubiše vojvodu

zmaj junaka Vicka Bujovića.

Koliko je mora i primorja,

Gore Crne, Brda i Sandžaka,

Herceg Bosne, Srbije i Srema,

nije većeg junaka nastalo

no što bješe Vicko Bujoviću,

Bujoviću konte od Perasta.

***

          Vicko i Jelena  Bujović su vjenčani 24.6.1703.u Perastu, pred svjedocima Matijom Balovićem i Tripom Kokoljom. Imali su tri sina.U matičnim knjigama Perasta ubilježen je 1702.  samo  Krsto.(Cristoforo). Iz jednog umetnutog lista, bez naslova, nalazimo da je  prvo dijete Bujovića Ivan rođen u Dubrovniku 25.11.1697. a najmlađi Stjepan 28.10.1703. kršten u Perastu. 

                                                       Izvor:M.Milošević Pomorski trgovci, ratnici i mecene, str 316.   

            Sin Stjepan istaknuo se kao suorganizator i sudionik otmice zbog koje su ga poslije Mlečani oštro kaznili jer je to ugrožavalo njihove odnose s Turcima. Otmicom su vratili Garofaliju, ženu Peraštanina Krila Cvjetkovića (nakon njegove pogibije) i njezinu pratnju iz zatvora skadarskog paše Čauševića, što je opjevano u narodnoj pjesmi Pjesma od kursara Grila. Istaknuti predstavnici Bujovića bili su još i gospodarski i znanstveni pisac i političar i matematičar Ivan Bujović te akademik Accademia di Padova Jerolim. Ivan Vicko Bujović 1827. dobio je austrijsku potvrdu plemstva, a 1830. potvrdu naslova "conte veneto". Pretpostavlja se da je posljednji knez Bujović živio u Parizu gdje je bio i zatvoren u tamnici Clichyju jer nije mogao platiti dugove.

                                                   Izvor.Radauš, Tatjana (1989); Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Bujović

 

 

 

 

Podijeli na: