Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor

Na temu ženskog identiteta i autonomije razgovarali smo sa  Minjom Marđonović, autorkom romana ,,Jefimija žena koja čeka'' i ,,Jefimija žena koja neće” koji su nedavno promovisani u organizaciji Kulturnog centra “Nikola Đurković” Kotor.  

Naša sagovornica je politikologiju diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a na Studijama roda masterirala kulturologiju.

Za Radio Kotor kaže da je njen prvi roman  “Jefimija, žena koja čeka” nastao kao slučajnost u izoštrenoj namjeri života da je pošalje na Bali.

“Tamo sam shvatila da pišem svoj prvi roman i da ću u svom značenju i prije tridesete, izoštriti u vidiku ono čemu želim da posvetim svoj život. Udarci  indonežanskog patrijarhata, na balinežanski način, samo dokazuju da je i oku primamljiva, egzotika prirode nerijetko društveno-politički pogubna po žene. Kao Balkanka na Baliju brzo sam morala početi s rušenjem iluzija o ženi kao univerzalnom subjektu. U zemljama ilegalnog abortusa pogubno po život je imati neželjenu trudnoću. Ta istina, za početak, ruši sve deluzije zabrane ženskog prava na sopstveno tijelo. Pardon, to je žensko pravo na život”, pojašnjava Marđonović za emisiju “Nedjeljni razgovor”.

Pitali smo je šta bi željela da čitaoci/teljke razumiju nakon čitanja njenih romana.

“Voljela bih da razumiju sebe, pa i onda kada ne razumiju Jefimiju. Ne moramo je ni voljeti, niti simpatisati, važno je da je pročitamo s razumijevanjem kao čovjeka koji misli drugačije, bez želje da uništi sve. Naprotiv, od Jefimije bi se valjalo uzeti najvažnije, a to je kako zaista povjerovati da samo ljubav može spasiti svijet”, navodi ona.

Doktorantkinja kulturologije koja, kako kaže, ima za cilj da istraživački preispituje konstrukciju heteroseksualne ljubavi devetnaestog vijeka, ocjenjuje da ženama danas nedostaje emocionalne emancipacije.

“Ona će nas fizički i psihički odvojiti od muškaraca, ali ne otjerati ili udaljiti. Oslobodiće nas zavisnosti u odnosu na muškarca, na čemu počivaju sva učenja ove civilizacije. Žene moraju poželjeti da čuju svoju autentičnu, žensku istoriju i da kroz ta saznanja odvoje sva svoja postojanja od muškarca, kao ktitora i mentora. Moramo se vratiti sebi, pa tek onda poći k njima”, ističe Marđonović.  

Na naše pitanje, da li se ženski pokret koji je u prošlosti najprije, ženama, ali i muškarcima omogućio mnoga prava, danas zaista tumači kao kretanje, društvena transformacija ili ne, odgovara da feminizam svakako nije proces koji je završen.

“On ima svoj početak, zabilježen u prošlosti, ali se kraj ne nazire. Ova politička borba je tek počela. Traži se i dalje u svom praktičnom obliku, ali se i pronalazi. Promjene su tu, šire se polja alternativnih političkih djelovanja. Žene se udružuju, bune, čuju glasno i pronalaze mehanizme ne bi li nove ženske generacije surfovale po talasima velelepne slobode. Na tome bismo trebale biti zahvalne, jer se najzad shvata da žene ništa nisu dobile, nego su se za sve izborile i za sebe svoje pobjede izvojevale. Čuvena Ema Goldman je kazala da ne treba da čekamo da nam daju hleb, on pripada svima, on se ne dobija, već se uzima. Isto tako je i sa  pravima i slobodama”, naglašava Marđonović.

Najznačajnije borbe za ženska prava na Balkanu u ovom trentuku, napominje, tiču se, najvažnijeg političkog zahtjeva da se femicid u krivičnom zakoniku prepoznaje kao posebno krivično djelo.

“U Srbiji godišnje u femicidu strada preko dvadeset žena (prošle 30), što jasno ukazuje na nužnost donošenja ovih ključnih izmjena Krivičnog zakona Republike Srbije”, poručuje Marđonović.  

Emisiju možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.