Kultura

U Samostanskom kompleksu Svetog Nikole na Prčanju nedavno je održano  “Karitativno veče za potrebe siromaha”, u organizaciji Župnog ureda Prčanj i Turističke organizacije opštine Kotor. 

Događaj je bio humanitarnog karaktera, a okupio je brojne sugrađane/ke koji su, između ostalog, imali priliku da pogledaju izložbu fotografija mještanina Ilka Marovića, na kojima su njegove ukrašene barke sa manifestacije “Bokeljska noć”. 

Tim povodom gost emisije “Ljetnje priče” bio je Ilko Marović, autor izložbe “Sve moje Bokeljske noći”. 

“Na izložbi se može vidjeti toliko toga što je trag Venecije, pa sve do današnjih dana. Ovo je prilika da, mimo praznične atmosfere, glamura Bokeljskih večeri, pogledamo fotografije i zapitamo se koliko je zapravo složeno osmisliti i napraviti kreaciju, da ona plovi, da izdrži sve testove koje more sa sobom nosi. Da ne govorim koliko je važna ideja koja korespondira sa aktuelnim, političkim, socijalnim, ekonomskim trenutkom” – kaže Marović. 

Na fotografijama se, objašnjava, nalaze radovi kotorskih meštara koji su posljednjih desetak godina osvajali nagrade na Bokeljskim večerima, kao što su:  Mijo Milovanović, Zvjezdan Šantić, Marko Ševaljević, Nada Janković, Drago Radimir, Dragan Buzdovan Buki. 

On je podsjetio na istorijat Bokeljske noći koja traje dva vijeka. 

“Nije lako nabrojati sve ono što se dešavalo, počevši od prve Venecijanske noći održane u zalivu. Glamurozne Bokeljske noći, o kojima se i danas priča, svakako su one priređene za doček engleskog kralja Edvarda VII, kralja Aleksandra, kralja Edvarda VIII, Josipa Broza Tita. Dešavale su se u cijelom Bokokotorskom zalivu, ne samo u moru, nego su glavni odjeci bili i na kopnu. Fotografija nemamo, ali zato imamo zapisa”, ističe Marović. 

Od najranijeg djetinjstva, kaže on, zavolio je Kotor i Boku, njihovu tradiciju i kulturu. 

“Ta ljubav traje i danas, skoro 70 godina. Uvijek kada nisam spriječen učestvujem na kotorskim feštama, karnevalima, Bokeljskim noćima, papaladama, nastupima klapa, Bokeljske mornarice, pozorišnim predstavama, crkvenim manifestacijama” – navodi Marović. 

Na ideju da napravi izložbu posvećenu manifestaciji “Bokeljska noć” Marović je došao prije dvije godine. 

“Pored autorskih fotografija na šufitu sam našao i neke slike muljanskih meštara starije generacije” – objašnjava Marović. 

Izložba se, kaže on, sastoji iz tri dijela. 

“Prvi dio su slike starih muljanskih meštara koje sam našao na šufitu i moglo bi se reći da su one bile povod ovoj izložbi. Želio sam, na neki način, da ih otrgnem od zaborava. 

Srednji dio su slike mojih ostvarenja, što sam sve i na koji način radio prethodnih 60 godina. 

Čini mi se da su najbolja ostvarenja ovdje kreacije mojih prijatelja, koji su zadnjih desetak godina osvajali nagrade. To su: Mijo Milovanović, Marko Ševaljević, Zvijezdan Šantić, Drago Radimir, Jankovići sa Peluzice i direktor Teatra 303 Dragan Buzdovan Buki” – ocjenjuje Marović. 

Izložbu čini i nekoliko ranijih muljanskih kreacija.

“Kraljevsku krunu, lijepu sliku, našao sam na šufitu. S obzirom da autor nije poznat, pripisao sam je  muljanskim majstorima. 

Venecijanska barka krštena Jadranka iz 1934. godine prilikom posjete kralja Aleksandra Karađorđevića dobila je prvu nagradu i djelo je Anta Marovića Čiče iz naselja Muo. On je bio sigurno najaktivniji učesnik svih međuratnih Bokeljskih noći, a i onih 50-ih i 60-ih godina. 

Barku Aqruvium radili su momci nekoliko godina stariji od mene, budući kapetani Đorđe Kordić, Mario Janović, Tripo Janković i dr. Na jednoj slici se jasno mogu prepoznati. Ovo je bila jako dobra izvedba” – ocjenjuje Marović. 

Prema njegovim riječima, godine 1959. održana je Bokeljska noć u čast druga Tita.
“On je u Kotor došao povodom krštenja razarača Kotor. To je bilo moje prvo učešće u Bokeljskoj noći. Tata mi je dao barku, organizator tri balona. Postavio sam dva jablana na barku, rastegao konop i to je bilo prvo učešće. Nisam dobio nagradu, ali veličanstvene slike koje su se te noći ređale, ostale su mi u sjećanju za sva vremena. Sve me je to usmjerilo ka daljem učešću u ovoj manifestaciji. Najednom su ugašena sva svjetla u zalivu. Postepeno su počele da se pale svijeće na prozorima okrenutim moru. Po pontama i na obali Mua i Dobrote palila se iluminacija. Naročito lijepu sliku su dale osvijetljena tvrđava San Đovani i muljanska crkva Sv. Kuzme i Damjana. Kada su se iznenada upalili reflektori sa Vrmca, Pestingrada i San Đovanija, izgledalo je kao da more gori. Uz rivu su bili vezani osvijetljeni ratni brodovi, a morem je plovio veličanstveni konvoj ukrašenih barki, koje je vukao brod sa Gradskom muzikom” – prisjeća se Marović. 

Kako navodi, u defileu je bilo na desetine maštovito okićenih barki, maketa razarača “Kotor”, “Venecijanska gondola”, “Biserna školjka” sa nekoliko ljepotica, pa “Gradski sat”, “Karampana”, “Sv. Tripun”. 

“Ta slika mi je ostala urezana u pamćenju zauvijek” – ističe Marović. 

On se za Radio Kotor prisjetio i susreta sa Titom dvadeset godina nakon njegove posjete Bokeljskoj noći. 

“U septembru 1979. godine u Splitu, gdje je maršal došao da otvori Mediteranske igre, ja sam bio ronilac u Lori. Davali smo obezbjeđenje, a u slobodno vrijeme nešto betonirali na obali. Tito je bio smješten u vili Dalmacija podno Marjana, na moru. Jedno jutro vidjevši nas, zainteresovao se što radimo, odakle smo i pozvao nas da sjednemo i popričamo. Predstavili smo se, odakle smo, svi sa različitih strana. Kad je čuo da sam iz Kotora, prvo me pitao održavaju li se još Bokeljske noći, na što sam mu ponosno odgovorio: Dok je Kotora, biće i Bokeljskih noći. Ispričao sam mu kakvo je bilo moje prvo učešće te 1959.godine prilikom njegove posjete Boki i Kotoru i krštenja razarača Kotor” – prisjeća se Marović. 

Kako navodi, najčešća inspiracija muljanskih majstora bile su venecijanske gondole, a na izložbi se mogu vidjeti dvije od meštra Joza Kitića i jedna od Vjeka Šuberta.

“Imamo i Bokeljku muljansku, vjerovatno međuratnu kreaciju, ali ne znamo izvođače radova. 

Santa Maria, brod kojim je Kristifor Kolumbo otkrio Ameriku je rad kapetana Zrinka Paskovića i moja malenkost mu je ponešto pomagala” – objašnjava Marović.
Među kreacijama su i “Kotorski šambek”, “Delfin Joco”, “Leptiriću, šareniću”, “Vino, mobilni i gitara”, “Izbori i stub srama”, “Sabljarka”, “Muo ka Brazil”, “Palastura”, “Muo ka Monako”, “Ni mačke nijesu što su nekad bile”, “Muljanski bokun”, “Tre sorelle”, “Kotorska zaobilaznica”. 

“Šambek je brod sa tri jarbola i tri latinska jedra. Tokom 18. vijeka korišćen je na Sredozemnom moru kao transportni i kao brzi ratni brod. Vesla su mu služila samo kao pomoćni pogon. Osnovni alžirski model (sredozemni tigar), pred kraj 18. vijeka, Bokelji su prepravili i takođe koristili kao trgovački i kao ratni brod. Takav brod je koristio i kapetan Petar Želalić iz Bijele, koji je Turcima oteo najveći ratni brod tog vremena Veliku Sultaniju i na njemu otplovio na Maltu gdje je dočekan sa najvećim vojnim počastima.

Delfin Joco se iznenada pojavio u zalivu. U prvo vrijeme nijesmo mnogo obraćali pažnju na njega.Tako jednom jedreći na dasci, a bio je jak vjetar, ugledao sam veliku crnu siluetu ispod sebe. Mislio sam da je morski pas, već sam računao ako padnem u more kako će me rastrgati. Jedva sam se držao drhtavim rukama za jedro, tresao sam se od straha, bio sam polumrtav. Poslije izvjesnog vremena ta crna silueta je krenula ka površini i izronila. Tek tada sam vidio da je to delfin. Počeo se igrati sa daskom, gurati je napred nazad. Došavši do dobrotske velike ponte, gdje je bilo dosta djece, krenuo je put njih. Za razliku od mene, djeca su ga prihvatila i odmah se počela igrati sa njim. Kad sam se malo oporavio, krenuo sam put kuće. Međutim, delfin kreće za mnom. Tu sam se i ja poigrao sa njim neko vrijeme, da bi desetak dječaka doplivalo i vratilo ga pri obali. Nekoliko slijedećih dana dok sam jedrio, delfin koga smo krstili kao Jocu plivao je za mnom na relaciji Muo -Dobrota. Ubrzo je Joca postao atrakcija Kotora i radi njega, samo da bi ga vidjeli, dolazili su turisti u Kotor” – priča Marović. 

Za svoju najbolju kreaciju smatra barku “Tre sorelle”. 

“Po legendi tri sestre su bile zaljubljene u istog kapetana. Tada su vijađi trajali po nekoliko godina, čak i desetak. Takvo je bilo i ovo. Čekajući kapetana prva sestra je umrla. Dvije preostale su joj zazidale prozor. Kada je druga umrla, ova preostala je i njen prozor zazidala. Treća sestra kad je pošla Bogu na ispovjed ostavila je otvoren prozor, nije ga imao ko zazidati. Glavni asistent pri izradi barke bio je moj unuk Uki” – ističe Marović.

On ocjenjuje das u organizatori Bokeljske noći “napravili dobru stvar kada su izmjestili ovu feštu za kraj avgusta”. Na taj način su, kaže Marović, produžili turističku sezonu u Kotoru. 

“Nadam se da će Bokeljske noći nastaviti i dalje svoju plovidbu po sjajnom moru mašte, da će biti sve bolje i sadržajnije, te da će svake godine biti sve više posjetilaca” – poručuje Marović za Radio Kotor. 

Tekst: Irena Mačić

 Foto: Radio Kotor i privatna arhiva Ilka Marovića