Kultura

Promocija knjige “Zapisi sa muljanske rive u sjećanjima Ilka Marovića i poeziji Gracije Gaša Marovića”, održana je nedavno u multimedijalnoj sali Kulturnog centra ,,Nikola Đurković” Kotor. Tim povodom gost gradskih talasa bio je Ilko Marković. U nastavku dio razgovora koji smo zabilježili sa autorom.

Kako je istaknuto na samoj promociji u Kulturnom centru, “od kako postoji čovjek, postoji i njegova potreba da piše i bilježi ono što mu je na duši”. Šta ste Vi zabilježili u svojim zapisima? Ko su ljudi o kojima ste pisali, događaji, anegdote…?

Naselje Muo je smješteno naspram Kotora, preko mora Dobrote, u priobalnom dijelu jugoistočne strane brda Vrmac. Prostire se duž morske obale, a zahvata prostor od sjeverne granice Škaljara do uvale Pavlovica, odnosno Male rijeke koja razdvaja Muo i Glavate ( Prčanj ).

Kao većina primorskih naselja u Boki, i Muo je bio na visini, dalje od mora, radi sigurnosti od gusara, gdje se još i danas nalaze ostaci starih kuća, groblje, te crkva Sv. Kuzme i Damjana iz XIII vjeka. Naime, sklanjajući se od gusarske opasnosti, preci su pobjegli od mora da bi mu se potomci poslije nekoliko stotina godina ponovo vratili, sada kao izvoru života i živjeli od tog istog mora i blagodeti koje im ono donosi.

U okviru Mula su tri zasebne cjeline : Peluzica, Kličići i Muo.
Tek kasnije, ali prije druge polovine 17. vijeka, mještani se spuštaju na obalu, tu grade kuće, tako da selo postaje obalno. To se najbolje vidi na slici Coronellia iz 1689. godine, gdje je Muo pod nazivom Kličići označen kao obalno naselje sa dvadesetak kuća.

Dok su živjeli pod brdom, mještani su se na pitomim stranama brda Vrmac uglavnom bavili zemljoradnjom i stočarstvom, gajenjem murve i svilene bube, pravljenjem svile, gajenjem vinove loze. Kada su se spustili na more, bave se ribarstvom i barkarijolstvom ( prevoženjem barkom preko mora ).

Muo je prigradsko naselje koje ima svoju opštinu od 1809. do 1945. godine, sa dva manja prekida. Od 1811. do 1813. godine zajedno sa Stolivom pripojen je Prčanjsloj opštini, a u periodu od 1848. do 1849. godine je u sastavu Kotora.

Postoji više teorija o značenju koje u sebi sadrži neobični naziv naselja.

Jednu od njih iznio je prof. Cjelimir Stanić, koji smatra da je ime naselja proizašlo od riječi “mulj”. Potvrdu takve pretpostavke nalazi u nazivu za stanovnike naselja “Muljanin” i “Muljanica”, kao i u značenju riječi “Peluzica”, koja je izvedena od grčke riječi mulj. Vjerodostojnost teorije može naći svoju potvrdu u činjenici što je tlo na obali južnog dijela Kotorskog zaliva veoma muljevito.

Prema P. Skoku, naziv bokeljskog toponima Muo je leksički ostatak latinske riječi “moles” ( gen.-is ) u značenju gat, lučki nasip, vez.

Po trećoj verziji, Muo je dobio ime po nezakonitoj djeci koja su tu bila smještana kada je Kotor bio slobodan, a i za vrijeme Mlečana.

Prema istraživanjima, mjesto Muo se prvi put pominje u prvoj polovini 14. vijeka i to u obliku : Mullum (1326.) deset puta, uvijek u vezi sa kupoprodajom vinograda.

Krajem 19. vijeka, kad jedrenjake počinju zamjenjivati parabrodi, umjesto naseljavanja opaža se iseljavanje stanovništva u vezi sa opadanjem pomorskog saobraćaja i trgovine, ranije glavnih izvora za život i blagostanje. Godine 1892. parabrodi iz Dobrote istisnuli su muljanske barkariole.

U Mulu je 1797.godine zabilježeno 820 stanovnika. Na početku 20. vijeka 709, od toga 588 katolika i 111 pravoslavaca. Danas 2023. godine ima nešto preko 700 stanovnika, ali se odnos katolika i pravoslavnih potpuno okrenuo u korist pravoslavnih.

U knjizi pišem o tradiciji ribanja, o ribarstvu nekada i danas, zatim o fabrici za preradu ribe, ribarskim zadrugama, neslozi među patrunima, ribarskim alatima i opremi, ribarskim postama u prošlosti i danas, toponimima ( imenima ) ribarskih posta i broju istih. Zanimljive su ribarske priče, naročito “Najveći ulov palamida” (18.05.1890. družina Piera Simovića na Bravov kamen na Ljutoj preko 6000 palombića) i “Ribari i turci” (satiričnu priču napisao je dobrotski župnik Marko Ivanović Moro oko 1785. godine, a događa se u Kamenarima).

Koliko je zapravo teško pisati o sebi? Čini se da je uvijek lakše i govoriti, ali i pisati o drugom čovjeku, drugim događajima… Pisati o sebi znači, na neki način, ogoliti sebe čitaocu, a veliku ulogu igra i iskrenost, ako želimo da nas čitaoci shvate na pravi način.

Kao što kažete, puno je teže pisati o sebi nego o drugome. Baš zato ću pokušati ukratko da Vam kažem nešto o sebi. Rođen sam u Kotoru 1952. godine, gdje sam završio osnovnu, Gimnaziju i Višu turističku. Rano sam počeo profesionalno ribati i nije mi bilo stalo za zaposlenje. Skitao sam, imao auto, šetao, lijepo živio. Majka mi je stalno govorila: “Pitaće te starost đe ti je bila mladost”, što je velika istina. Zaposlio sam se sa 35 godina. Malo poslije toga i oženio. Imam dvoje djece: kćerku i sina i unuka Ukija, najmilijeg na svijetu cijelom.

Cijeli moj život protkan je karnevalima, Bokeljskim noćima, feštama, amaterskim predstavama, pjevanjem po horovima i klapama, ronjenjem i jedrenjem, spotovima. Često puta u Stolivu sam bio kapetan kamelija, nekoliko puta na Prčanju kapo krnevala, sada sam sa Bukijevom ekipom u Teatru 303, a igrao sam u kultnoj predstavi Petra Pejakovića “Koto(r) o Kotoru”. Član sam odreda Bokeljske mornarice. Dondo Ivo mi je usadio ljubav prema Boki, moru, ljepoti ovog kamena. Učio me nasljeđu koje treba očuvati, morskoj ćudi i tajnama mora. Radio sam u “Ribarstvu” iz Bigove, Savezu samostalnih sindikata, a karijeru sam završio kao sekretar Opštinske organizacije Crvenog krsta Kotor.

Kroz knjigu “Zapisi sa muljanske rive u sjećanjima Ilka Marovića i poeziji Gracije Gaša Marovića”, zapravo pratite promjene ovog mjesta koje nisu zanemarljive?

Mjesto, kao i čitav svijet doživljava veliki progres zadnjih nekoliko stotina godina. Kada su se poslije života pod brdom počeli spuštati na more i baviti se ribolovom i prevozom barkama po zalivu, već bolje i lakše žive. Počinju graditi kamene kuće. Godine 1864. izgradili su veliku crkvu, pedesetak godina kasnije veliku zgradu škole, 25 godina kasnije, 1938. godine reprezentativnu rivu. Mještani uče i završavaju visoke škole i fakultete.

Uglavnom se dobro živi, standard raste iz dana u dan. Sve više ljudi bavi se turizmom. Više od pedeset mještana izdaje apartmane.

I zapravo ova knjiga je veliki doprinos kulturnoj baštini jer ostaje kao trajno svjedočanstvo jednog vremena u mjestu koje nije samo ni ribarsko, već priča razne priče, govori o raznim ljudima uspješnim i manje uspješnim ovoga kraja…

Prije svega, u knjizi pišem i pričam o Muljanima :velikom muzičkom pedagogu Vidi Matijan, strip crtaču Andriji Mauroviću, hidrografu prof. dr. Josipu Riđanoviću. Svi volimo svoj rodni kraj, što je normalno, ali čini mi se da je kod našeg profesora to bilo nekako drugačije. Iako je imao veliku porodičnu kuću, stepenicama 150 metara poviše mjesta, na obali je izgradio manju, novu, gdje je dolazio sa suprugom. Svake je godine posjećivao svoj zavičaj. Ljeti je često ostajao i po dva mjeseca. Imali su taracu sa koje je koristio svaki slobodan trenutak da bi uživao u ljepoti i čarima mora, u zalasku sunca preko Pestingrada. Prolazeći tuda često puta sam ga sreo kako se kupa ili sa tarace gleda put mora. Bio je oduševljen kada sam mu kazao da pripremam knjigu (monografiju ) o Mulu, te da bih pisao o kulturi, crkvama, ribanju, pjevanju, običajima, maškarama, Bokeškim noćima, ribarskim večerima... Zamolio sam ga da mi pomogne. Dao sam mu sav prikupljen materijal da ga na miru prouči u Zagrebu. Fotokopirao ga je i kada mi je vraćao materijal, bio je presrećan da se neko sjetio da piše o ovim temama. Kazao mi je da rukopis predstavlja pravo bogatstvo i da ga treba što prije objaviti, obećavši da će mi pomoći sve što treba.

Nekoliko ranijih godina, fotoaparatom je slikavao Muo, dio po dio, pa je imao namjeru da sve te slike poveže u jednu. Posljednje godine kada je arivao iz Zagreba, dogovorili smo se da ga vozim barkom, a on da fotografiše. Poslije par dana, kada sam ga posjetio, nije bio dobro sa zdravljem pa sam mu predložio da to ostavimo za drugi put. A profesor, kao da je nešto predosjetio, kroz šalu me upitao: “Hoće li biti tog drugog puta?” Međutim, zdravlje mu se nije popravljalo, pa je tog crnog petka, 24. jula 2009. godine umro na Mulu, poslije kupanja na obali zaliva, na plaži ispred kuće. Simbolično, kao da je birao mjesto smrti, tu gdje je prije 80 godina rođen. Sahranjen je u porodičnoj grobnici, pored oca i majke, na mjesnom groblju Muo, što mu je bila vječita želja da počiva u miru Božjem u svom rodnom mjestu. Kako u svom življenju, tako je i u smrti ostao čvrsto vezan sa Bokom Kotorskom.

Pišem i o Leonidu Simonutiju i njegovim maketama „Kotor na dlanu”,  o konzulu Iliji Ramadanoviću i orizu svarenom đusto „al dente“, kompozitoru Antunu Kopitoviću, koji je slavu stekao u dalekoj Argentini, ostavštini humaniste Mata Marovića, urarskoj tradiciji porodice Homen, njihove četri generacije, zatim Vjeku Šubertu, osnivaču i pokretaču OFK “Muo”, profesoru Nikoli Latkoviću, fudbalskom zanesenjaku,  Franu Simoviću, profesoru na fakultetu u Rijeci i autoru prvih nautičkih tablica, kapetanu Đuru Paskoviću znamenitom pomorcu Argentine, košarkaškom reprezentativcu Ivu Petoviću, plivaču i vaterpolisti Đorđu Perišiću, reprezentativcu Primorca u plivanju koji je nastavio karijeru u Partizanu iz Beograda gdje je dostigao svjetsku slavu u vaterpolu. Kasnije je prešao u funkcionerske vode.

U knjizi su pomenuti i neki škerci. Prije svih, Anto Marović Čiča, pa šuster Milo Petović, Ćićo i Filip Janković, te Ivo Marović.

Jedan od kotorskih oriđinala bio je Muljanin Milo Petović. Na Pjaci od salate je držao radnju u koju su često navraćali i drugi oriđinali i ostalo društvo. Od krpljenja crevalja više je Mila interesovalo piće, ali i žene i zanovjetanje. Radio je pored samog prozora i više prežao, nego što je krpio crevlje, pa kad prođe kakva zgodna žena, Milo se prodere: “Da mi se jadnome oženiti!“, iako je bio oženjen i imao već đecu i za udaju i za ženidbu. Krpljenje crevalja Milo je najčešće naplaćivao u rakiji, ili pivu, za tačno onoliko čaša, ili botilja, koliko je društva bilo kod njega. Dolazi kod Mila u butigu njegov poznanik Nikola Fastakun, vadi iz kese par crevalja, pa će, stavljajući ih na sto:„Milo, ova lijeva mi toči!“ Pita ga Milo : „A ova desna ?“ „Ona, ne !“, reče Fastakun. „Pa oćeš li onda da ti i nju probijem ?“ – ozbiljno će Milo .

Osim toga, nemamo dovoljno knjiga koje čuvaju autentičan govor, sakupljaju škerce sa ovih prostora, a znamo svi bilo ih je mnogo. Koliko je važno zapravo čuvati govor koji sve više isčezava?

Malo je knjiga koje čuvaju autentičan govor. Što se tiče škeraca, Muljani su osnovali prvi humoristički list na ovim prostorima -„Ćakulonu“. To, u stvari, i nije bio neki list, nego su na običnom škartocu pisali svoje smiješne dogodovštine, obično za vrijeme jakih vjetrova i nevremena, kada se nije moglo ribati.

Kasnije, tridesetih godina prošlog vijeka, počinje izlaziti „Karampana“, list bokeljskih naravi, u kojem su Muljani aktivno učestvovali. Znali su se narugati svakome, često i sebi, a sve u granicama tolerancije.

Po školama bi trebalo više pažnje posvetiti bokeškom govoru. Za svaku pohvalu je akcija koju su pokrenule osnovne škole sa raznim kvizovima i takmičenjima, na temu “Koliko poznaješ bokeljski jezik ?”

Moj brat Gašo izdao je dvije knjige pjesama:„Čudesna Boka“ i „Ferao iz kaštela“ na bokeljskom autentičnom govoru, a sada skupa radimo na jednom rječniku romanizama, nešto slično onima koje su izdale profesorica Vesna Radulović iz Kotora i Marina Stanišić iz Herceg Novog. Inače, Gašo ima skoro dvije stotine neobjavljenih pjesama, koje čekaju na izdavača.

Veoma je važno sačuvati govor koji sve više isčezava. Kod nas je veliki priliv stanovništva sa strane. I kao svuda u svijetu, pridošlice umjesto da prihvataju jezik, običaje i govor starosjedilaca, oni nam nameću svoj jezik, običaje i govor, a mi to sve prihvatamo. Još neko vrijeme ako se nastavi ovim tempom, potpuno ćemo biti izbrisani - ni jezika, ni običaja, kao da nas nikad nije ni bilo.

I naravno moramo kazati i to da je knjiga, bez obzira na govor, prijemčiva svima i zanimljiva za ljude iz svih krajeva sa našeg govornog područja kao i svim generacijama?

Knjiga je izgleda zanimljiva svima, što me zaista prijatno iznenađuje. Puno ljudi se interesuje kako i gdje nabaviti knjigu. Zovu me ljudi i van Kotora, pogotovo mještani koji su se ranije iselili. I mladi, što se nisam nadao, pitaju za knjigu. Jedan dječak, učenik 6. razreda, sin mojih prijatelja, kaže da je pročitao više od pola.

Kako biste približili ljude sa Mula, njihovu narav, kulturni identitet, mirni život i sve ostalo što čitalac kada uzme ovo djelo u ruke može da zaključi?

Vremena se mijenjaju, ništa više nije kao što je bilo. Nadaleko se pričalo kako su Muljani uvijek bili mirni, pošteni, nikad se nisu svađali, pored njih bi i sudovi ostali bez posla i propali. Priča se da se 300 godina nisu sudili, sve su razmirice mirno rješavali. Međutim, došla su neka grdna vremena. Ne znam tome uzrok - tehnološki razvoj, ratovi, višestranačje, korona, ili prodaja zemlje, ali ona priča o 300 godina bez suda pada u vodu. Puno mještana, braće, kumova, prijatelja i susjeda više ne priča među sobom. Dalje ne bih razglabao.

Prva knjiga, koju smo najavljivali na našim talasima, konačno je ugledala svjetlost dana. Šta su dalji planovi?

Dugo sam radio oko ove knjige, puno vremena proveo u arhivu, tražio po starim slikama, listao “Našu Boku”, ali sada vidim da se to isplatilo. Što se tiče daljih planova, možda izdam drugo, prošireno izdanje, jer mi je puno materijala ostalo.

Podsjetimo, projekat autorke Tamare Bogdanović „Zapisi sa muljanske rive u poeziji i pričama starosjedilaca“ finansiran je strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Koristim priliku da zahvalim autorki ovog projekta, Tamari Bogdanović. Puno mi je pomogla. Da nje nije bilo, ova knjiga još ne bi ugledala svjetlo dana.

Isto tako, zahvaljujem Fondu za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, koji je finansirao ovu knjigu.

Posebno hvala profesorici Aleksandri Tomović i pjesnikinji Dubravki Jovanović, koje su napravile recenziju knjige i koje su održale promociju kakva u Kotoru odavno nije viđena. Hvala svima!

Razgovor sa Ilkom Marovićem možete preslušati na linku emisije “Katareo”.

Tekst: Irena Mačić Đurić

Foto: privatna arhiva