Kultura

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor / S.Č.

Operu često prati aura glamura i velikih scena, ali kako naglašava operska pjevačica Marina Cuca Franović, suština ovog poziva mnogo je dublja i zahtjevnija.

Gostujući u emisiji “Nedjeljni razgovor” na talasima Radio Kotora, naša sugrađanka govorila je o svom profesionalnom putu, školovanju, disciplini, emociji, ali i o svakodnevici umjetnice i pedagoškinje.

Svoje muzičko obrazovanje, nakon Kotora, gradila je u dva velika centra – Beogradu i Zagrebu, što je, kako navodi, bio važan i izazovan period njenog života.

„Kad sam otišla na fakultet, to je bio stresan prelaz iz malog grada u veliki“, prisjeća se, uz opasku da joj je Beograd dao “širinu i prvo ozbiljno iskustvo velikog muzičkog svijeta”.

Odlazak u Zagreb, s druge strane, bio je splet okolnosti.

„Bombardovanje je prekinulo studije i morala sam tražiti rješenje. Na kraju sam u Zagrebu nastavila i završila ono što sam započela”, prisjeća se Cuca Franović.

Iako nije bilo lako prilagoditi se novim sredinama, taj period bio je ključan za njen umjetnički razvoj.

„Mi muzičari/ke smo malo drugačiji/e. Dok su drugi izlazili, ja sam čuvala svoj glas. To je prosto posvećenost i način života“, ukazuje ona.

Opera, kako objašnjava, nije samo glas, već spoj tehnike, rada i unutrašnjeg izraza.

„Pjevanje traži disciplinu i emociju, jer jedno bez drugog ne može. Tu je rad ključan. U pitanju je zanat koji mora stalno da se brusi. Nema praznog hoda”, poručuje umjetnica.

Kroz rad sa učenicima/ama nastoji da im prenese upravo tu posvećenost.

„Kad neko ima talenat, mora da radi na njemu. Talenat bez rada ne znači puno“, smatra ona, uz napomenu da je tehnika pjevanja “temelj bez kojeg nema napretka”.

Iako je scena važan dio njenog posla, danas se ipak najviše pronalazi u radu sa mladima.

„Ja nisam profesor dobar dan, doviđenja. Volim sa njima da pričam, da ih razumijem“, govori, opisujući odnos sa mladima kao spoj profesionalnog i ljudskog.

Istovremeno, upravo u toj interakciji pronalazi posebnu energiju.

„Učenici/e su moja najveća inspiracija. Donose novu perspektivu i podsjećaju me zašto volim ovaj posao”, ističe sagovornica.

Pedagoški rad, koji joj u početku nije bio primarni izbor, vremenom je postao njen poziv.

„Kako prolaze godine, sve više vjerujem da je to pravi put za mene“, ocjenjuje Cuca Franović.

Posebno mjesto u njenom životu zauzima porodica, koja joj je najveća podrška u svemu što radi.

„Tamo gdje je porodica, tamo je moj dom, moja oaza i moj mir. Moja djeca, ne samo da me podržavaju, već aktivno učestvuju u mojim nastupima. Nerijetko mi nose odjeću, pomažu oko stvari, uvijek su tu”, otvoreno dijeli svoje iskustvo.

Uprkos bogatom izvođačkom iskustvu, danas sebe najviše vidi kao pedagoškinju i mentorku.

„Kao profesorka pjevanja se ipak najviše dajem. Koncerti dođu i prođu, ali rad sa djecom je stalno prisutan i najviše me nadahnjuje“, zaključuje Cuca Franović.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.