Kultura

Gošće programa Radio Kotora, emisije „Nedjeljni ragovor“, bile su Natalija Maksić i Dolores Fabian, polaznice besplatne radionice za izradu Dobrotske čipke koja se već mjesecima organizuje u prostorijama OJU „Muzeji“ Kotor, u Starom gradu.

Na naše pitanje o motivima za dolazak na radionicu, Maksić odgovara da je, čim je stigla iz Šumadije u Kotor, htjela da nauči taj vez.

„Dobrotsku čipku sam prvi put vidjela 2000. godine u televizijskim emisijama i nekim časopisima i impresionirala me. Priliku da se upoznam sa njom, uz još dvanaest polaznica, imala sam pretprošle godine na održanoj radionici. Nakon završene obuke, danas imam zadovoljstvo da to znanje prenosim i na druge zainteresovane“, pojasnila je Maksić, a Fabian dodaje da je prije par godina pohađala kurs za izradu venecijanske čipke u organizaciji Zajednice Italijana Crne Gore.

„Održali smo nekoliko izložbi sa ovom tematikom, međutim, nastupila je pandemija korona virusa i započeti posao je ostao po strani. Da bi neko ostao posvećen, veoma je važno raditi  svakodnevno, kako se ne bi izgubio mot, a ja sam ga definitivno izgubila. Ne samo što sam ruku držala visoko tokom vođenja turista/kinja kroz Stari grad, već i zato što duži vremenski period nisam uzimala iglu u ruke. Profesorica Radović me pozvala da se priključim i tako sam ponovo počela“, otkrila nam je Fabian. 

Maksić kaže da su se žene iz njene uže porodice bavile nekim vidom kreativnog posla.

„Moje bake su radile vez, heklale, tako da je ručni rad u našoj porodici oduvijek bio zastupljen, a ja sam imala od koga da naučim“, priča nam Maksić.  

Dolores se prisjeća da je u prošlosti vezla cvjetiće, kućice, životinje na komadiću bijele robe.

„Budući da sam se, zbog porodičnih okolnosti, veoma rano susrela sa konavoskim vezom, puno toga sam znala, a naročito kroz šivenje kostima za maskenbale i karnevale“, rekla nam je Fabian.  

Naše sagovornice se slažu u tome da je atmosfera na radionicama izrade Dobrotske čipke veoma pozitivna.

„Za rad su predviđena dva sata i na časovima je apsolutna tišina, jer je važno raditi u miru i biti koncentrisan. Ali svakako, imamo i vrijeme za opuštanje i razgovor. Počinjemo od osnovnih stvari, kao što je, recimo, držanje igle, pa do konkretnih pokreta i izrade“, objašnjavaju nam. 

Fabian ističe da joj je na prvom času bilo veoma interesantno.

„Profesorica Radović i mentorka Natalija su napomenule da se radi o besplatnom kursu, ali da ćemo morati da donesemo bombonjeru. U prvom trenutku sam pomislila da je to zbog toga da bi se počastile po završetku kursa, međutim, njima je zapravo bio potreban onaj šuškavi dio iz kutije koji nam služi kao neka vrsta podloge dok izrađujemo vez“, rekla je Fabian, napominjući da „treba slušati što mentorke govore, gdje i kako ubosti, provući iglu, da se ne bi dogodilo da se cio rad od više sati na kraju uništi“.  

Natalija je naučila još jednu izuzetnu vještinu-izradu čipke na platnu.

„Razlika od Dobrotske čipke je u tome što se izvlače niti iz platna. Pravi se mustra i čak se koriste te niti koje ostanu kao osnova. Isto se može raditi i isjecanjem iz platna, ali mene je upravo ovakva vrsta rada privukla i htjela sam da ga naučim. To je starinski način, onako kako se radilo prije, vjekovima unazad“, rekla nam je Maksić.

Posebno ih raduje činjenica što su među polaznicima radionice dvije Amerikanke, Bjeloruskinje, gospodin Duje iz Zagreba, kao i da im se priključilo nekoliko djevojčica osnovnoškolskog uzrasta.       

„Šest, sedam djevojčica su stalno prisutne na kursevima, što nas čini ponosnim“, naglasile su.

Da bi se o čipki govorilo, učilo i usavršavao njen rad, važno je, smatraju, i da obrazovne ustanove na području naše opštine otvore svoja vrata, te da nastavno osoblje prenese informaciju o tome da postoji prilika da se nauči više o kulturnom naslijeđu ovog podneblja.

„U susjednoj Hrvatskoj postoji Srednja škola čipke na Pagu, zatim, Lepoglava i mnoge druge. Zapravo, gdje god odete, posebne škole za izradu čipke postoje u okviru njihovih osnovnih i srednjih škola i tako mladi naraštaji upoznaju dio autentične, kulturne zaostavštine. Na taj način se uče da poštuju i vrjednuju sve ono što je dio nematerijalne kulturne baštine tog prostora i čuvaju ga od zaborava. Bilo bi izuzetno pohvalno kada bi se ta priča o Dobrotskoj čipki prenijela i u škole na području Boke, pa i šire“, mišljenja je Fabian, pohvalivši zlaganje zaposlenih iz OJU „Muzeji“ koji su za potrebe održavanja radionice obezbijedili adekvatne prostorije.   

Fabian napominje da su turisti/kinje koji kruzerima dolaze u naš grad izuzetno zainteresovani za sve segmente našeg života u prošlosti, a naročito žele da iz Kotora ponesu originalni suvenir.

„To je jako važno, jer je nama-vodičima, koji smo na toj prvoj, rekla bih, odbrambenoj liniji tradicije i kulture ovog kraja, veoma izazovno, budući da u gradu još uvijek ne postoji stalna ponuda kotorskih suvenira. Dešavalo se da turistima koje vodim kroz đir Kotorom kažu, da kao suvenir žele da kupe šarenu lampu, a onda moram da objašnjavam kako to ipak nije ono što reprezentuje naš grad i državu. Neophodno bi bilo da u svim tim malim, prodavnicama na koljeno mogu da se kupe suveniri koji su prepoznatljivi i koje su izradili i ponudili naši umjetnici i da to u posjetiocima/teljkama grada probudi najljepša sjećanja na Kotor“, zaključila je Fabian.

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor