Kultura

Promocija knjige kratkih priča grafičke dizajnerke, naše sugrađanke, Dragane Popović Drašković “S pjace o’ muzeja” održana je nedavno u Starom gradu.

U nastavku pročitajte intervju koji je sa autorkom knjige, za emisiju “Nedjeljni razgovor”, pripremila Sanja Čavor.

Kakve su impresije čitalaca/teljki nakon mjesec od izlaska knjige?

Utisci su se slegli, a čitaoci/teljke mi još uvijek upućuju pozitivne reakcije i energiju. Gotovo svakodnevno dobijam povratne informacije, kako putem poruka na društvenim mrežama, tako i lično, ispred suvenirnice na Pjaci od muzeja. Mišljenja su uglavnom slična-da ih je knjiga prijatno iznenadila i razonodila. Zadovoljna sam kako je sve na kraju realizovano, jer je ovo ipak najprije knjiga posvećena Kotoru i njegovim stanovnicima/cama i bila sam usmjerena ka tome da im ponudim nešto kvalitetno, pitko i zanimljivo. Pišem prevashodno zbog sebe i zbog onoga što je u meni, kako bih na taj način ostvarila bolju vezu sa onim unutrašnjim JA. Čitaoci/teljke su prepoznali moja osjećanja, namjeru i to je nekako dalo legitimitet mojim mislima i emocijama.

Da li je pisanje bila Vaša elementarna potreba ili stvar odluke?

Pisanje ove knjige je zaista bila moja elementarna potreba. Svjedoci smo da svakodnevno u medijima, bilo da se radi o štampanim, elektronskim medijima ili internetu, preovladava uglavnom negativni sadržaj koji je opterećujući, pa je pisanje bio način da se na izvjestan način suprotstavim svemu tome.

Kako se odvijao stvaralački proces? Jeste li pisali  s lakoćom?

Da. Sve je počelo prije otprilike pet godina kada sam počela sa objavljivanjem šaljivih statusa na svom FB profilu, a dio su mog svakodnevnog života. Jednom prilikom moj prijatelj Mikica je došao u Kotor u vrijeme kada je reditelj Petar Pejaković počeo da okuplja tim za igranje predstave “KoTo(R) o Kotoru”. Tada mi je kazao da je odštampao sve moje objave i da to može biti dobar materijal za knjigu. To me podstaklo da počnem da razmišljam u pravcu objavljivanja knjige. Na kraju se ispostavilo da imam više nego dovoljno objava, to jest stranica za pisanje knjige. Prije pandemije korona virusa počela sam da odvajam na stotine njih, u čemu mi je svesrdno pomogao suprug Ivan. Kada je pandemija prekinuta kod nas, uradila sam selekciju tih svojih objava i tako počela da osmišljavam čitav koncept.

U kratkim pričama pisac može jezgrovito i snažno ostaviti poruku i prenijeti je čitataocu/teljki. Jeste li se tom formulom rukovodili tokom pisanja knjige?

Formula kojom sam se rukovodila je da svakodnevne situacije koje mi se dešavaju detaljno objasnim, što kraćim rečenicama. Ideja je bila da priče budu sažete, jasne i sa izvjesnom dozom humora.

Na koji način su u Vašoj knjizi uspostavljene i prožete cetinjske i bokeljske veze?

U pravu ste kada kažete da sam na izvjestan način uvezala niti ova dva grada. Cetinjski i kotorski humor su prilično slični, povezani, a u svojoj suštini veoma iskreni. Pisala sam na svoj način o situacijama koje mi se dešavaju na svakodnevnom nivou, pokušavajući da im udahnem dozu zanimljivosti i vedrine. S obzirom na to da sam Fakultet likovnih umjetnosti/odsjek za grafički dizajn završila na Cetinju, a ovdje kreirala svoj dom, logično je bilo da vežem svoja sjećanja i trenutke za ova dva grada. Kada sam predala tekst, u štampariji su mi kazali da postoji puno gramatičkih grešaka, međutim, ja sam insistirala da se prenese taj, autohtoni, bokeljski način govora i da se ništa ne mijenja. Ispostavilo se da je to bila dobitna kombinacija i tada mi je rečeno da će knjiga biti “Karampana u kratkim crtama”. Drago mi je ako su je tako čitaoci/teljke doživjeli.    

Potrudili ste se i oko naizgled sitnih detalja koji takođe imaju simboliku?

Da, upravo uz pomoć tih minijaturnih “ukrasa” u pričama težim da dočaram sliku, odnosno situaciju koja se dogodila, a mislim i da je čitaocima zanimljivo da ih iščitavaju.

Kakav se život  odvija na Pjaci od muzeja tokom godine, a koji mi u sveopštoj žurbi nerjetko i ne primjećujemo?

Život na pjaci od Muzeja je poseban sa više aspekata. Na tom gradskom trgu imam i svoju suvenirnicu/radionicu od 14 kvadrata i već dvanaest godina vrijeme provodim u konstatnoj interakciji sa porodicom, prijateljima, a tokom ljetnje turističke sezone u neposrednoj komunikaciji sa poznanicima i turistima. Zimi je pusto, ali sebi upotpunim vrijeme tako što izrađujem suvenire, razrađujem ideje i skice. Na tom malom trgu se zapravo odvija cio moj život, jer se dragi ljudi okupljaju za malim stolom na ćošku Pjace od muzeja, vlasnici okolnih kafića nam ustupe stolice, imam i frižider u kome se hladi piće i tako se stvaraju trenuci za pamćenje. Svi znani i neznani su na jednom mjestu, od čovjeka koji mi donosi vodu za piće, trokoličara i pjevača Petra Graša, do direktora nekih gradskih preduzeća i ustanova. Suvenire u radnji turistima prodaju prijatelji: Đukan, pa jedna Duška, Maja, ko god želi ili se zatekne sa nama u društvu. U svakom slučaju, svi su dobrodošli da osjete čari kotorskih ulica i prepoznatljiv šmek koji nosi ljetnja, gradska vreva, ali i užurbanost njenih stanovnika i posjetilaca koji fotoapartima bilježe svaki segment ove “kamene pozornice”.

Imate veoma bogat društveni život. Osim što se bavite sportom, pisanjem, izradom suvenira, članica ste i Gradskog hora “Nikola Đurković”, a zanima Vas i fotografija?

Sve što ste naveli me ispunjava i inspiriše. Treninzi me čine svježijom, jačom, odagnaju mi nagomilanu napetost, a druženja sa članicama Gradskog hora “Nikola Đurković” i nastupi su nezaboravni, tako da ne propuštam nijednu priliku za susrete sa njima. Fotografija je takođe moja ljubav i na neki način me čini prisutnom i svjesnom svih zanimljivih stvari koje se dešavaju oko mene. Svakoga dana na putu do posla prolazim istim ulicama, ali su one uvijek i iznova drugačije. Postoji jedan kutak u blizini katedrale Svetog Tripuna gdje se suši roba i u svom telefonu imam barem trideset fotografija te iste perspektive, ali sa novom energijom. Svako doba dana i svako godišnje doba oboji krovove kotorskih kuća i pločnike drugom nijansom. Svaku fasadu sam u sebi dotakla dušom, očima i rukama, sav ovaj kamen i kolorit znam napamet i nikada mi ne izgleda jednolično i sivo.  

Planirate li promociju knjige i u drugim gradovima?

Trenutno ne planiram promociju u drugim gradovima, jer sam se prevashodno vodila idejom da knjigu predstavim kotorskim čitaocima/teljkama, jer će me možda najbolje razumjeti. Međutim, ko zna, možda već u nekom sljedećem momentu odlučim da knjigu promovišem i u drugim gradovima.

Reprizu emisije “Nedjeljni razgovor” koju uređuje i vodi Sanja Čavor, možete poslušati danas od 19 sati i 30 minuta.

Tekst: Sanja Čavor

Foto: privatna arhiva