Kultura

U susret ovogodišnjoj “Pjaci od knjige”, koja će 5. i 6. avgusta biti održana u okviru Međunarodnog festivala KotorArt, gošće jutarnjeg magazina “Grad” su urednica i kourednica programa, teatrološkinja i pozorišna kritičarka Maja Mrđenović i filološkinja Jasmina Bajo.

U intervjuu za Radio Kotor koji je uradila novinarka Sanja Čavor, govorile su o konceptu ovogodišnjeg programa, kontekstima koji su ga oblikovali i književnosti kao prostoru za otpor, pamćenje i društveni angažman.

Šta nas programski očekuje na drugoj KotorArt Pjaci od knjige?

Mrđenović: Pjaca od knjige se u okviru međunarodnog interdisciplinarnog festivala KotorArt kao zaseban segment ove godine održava drugi put. Ono što možemo istaći kao svojevrsnu razlikovnost književnog programa KotorArt-a u odnosu na niz srodnih festivalskih programa koji se trenutno intenzivno odvijaju i u susjednim gradovima, jeste težnja da kroz određena književna djela govorimo o nekim društveno važnim temama i fenomenima. Ovogodišnja Pjaca od knjige naslovljena je citatom Virdžinije Vulf iz eseja „Tri gvineje“ iz 1938. godine, u kome se ova spisateljica na pragu Drugog svjetskog rata, između ostalog, oštro suprostavila zvaničnom patrijarhalno-nacionalističkom društveno-političkom diskursu i izrazila skepsu prema pojmu domovine, koja je tokom istorije kontinirano obespravljivala žene. Konkretno, program je posvećen post-jugoslovenskom ženskom antiratnom pisanju.

Na koji način će razgovor biti konceptualizovan?

Bajo: O odabranim romanima (a u prethodnim godinama pojavio se cijeli niz izuzetnih romana regionalnih spisateljica koji na različite načine tematizuju ratna zbivanja devedesetih godina prošlog vijeka) razgovaraćemo posmatrajući ih kroz idejne okvire kolektivnog i ličnog sjećanja, traume (lične, kolektivne, transgeneracijske), svjedočenja kao upisa traumatskog u tekst, hronotopa (pretvaranje prisnih i bliskih prostora u jezovite i začudne), književnosti kao suočavanja/angažmana, feminističkog antifašizma kao antifašizam budućnosti (sa osvrtom na aktuelne studentske proteste u Srbiji, regionu i šire).

Koji su kontekstualni povodi za ovako osmišljen program?

Mrđenović: Direktan povod za ovakav koncept razgovora jeste obilježavanje osamdesetogodišnjice od završetka Drugog svjetskog rata; ali i trideset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan veći dio sukoba u tzv. jugoslovenskim ratovima. Nažalost, obe ove godišnjice prilično su sumorne i pesimistične. Naime, kako u Evropi i većem dijelu svijeta, tako i na Balkanu, bujaju radikalni nacionalizmi, re-tradicionalizacija, klerikalizacija, kultovi vođa, razgradnja demokratskih institucija i sistema ljudskih prava, nasilje, neprijateljstvo prema različitostima, nedostatak solidarnosti, divljački kapitalizam – dakle, različite manifestacije (neo)fašizma, koji se u praksi sve manje pokazuje kao zamaskiran i pritajen na marginama. Specifično, u državama nastalim nakon brutalno nasilnog raspada Jugoslavije, ovaj rat kao da odbija da se okonča: zvanična kultura sjećanja svodi se na mitizovane, nacionalističke narative koji u većoj ili manjoj mjeri isključuju i poništavaju sjećanja „drugih“. Pored toga, na snazi je i aktivna politika zaboravljanja i javnog odbijanja suočavanja sa vlastitom sramotnom prošlošću.

Kako tekst može postati mjesto otpora, svjedočenja i liječenja društvene traume?

Bajo: U društvima u kojima vlada kolektivna kultura poricanja (odnosno stanja duha u kojoj o sramotnim događajima iz sopstvene društvene prošlosti istovremeno i znamo i ne znamo) književna djela mogu odabrati da se sa traumatskom prošlošću suočavaju, tako što postaju svojevrsno moralno svjedočenje o istoj. Svjedočenje je, inače, termin koji originalno potiče iz prava i sudske prakse, ali je, prema uvidima nekih savremenih teoretičara, ova forma za nas danas postala ono što je za antičke Grke bila tragedija. Razlog za to nalazi se u krizi istine, odnosno u narušenoj vezi u kanale koji treba da nas do nje dovedu. S obzirom na to da se svjedočenja mogu odvijati samo u prisustvu nekog slušaoca, ovaj recipijent postaje učesnik i suvlasnik traumatskog događaja, odnosno svjedok. Ovakvo iskustvo ima moć da promijeni recipijenta – književna djela koja biraju suočavanje potencijalno nose mogućnost da navedu čitaoca da, kroz liminalno, destabilizujuće „stanje između“ prekorači prag: između nesuočavanja i djelatnog suočavanja koje podrazumijeva prihvatanje moralne odgovornosti

Kakav je položaj žena u ovakvom društveno-političkom kontekstu?

Mrđenović: Sa jedne strane, današnje desničarske vlasti, kao i njihovi prethodnici, sve više i češće kao jednog od „unutrašnjih neprijatelja“ targetiraju i žene, koje pokušavaju da pretvore u trpeće i podčinjene čuvarke „domaćeg ognjišta“ i „nacionalnog morala“. Sa druge strane, upravo ženska prava i rodna ravnopravnost su bili i ostali fundament borbe protiv svakog oblika fašizma, u svakom vremenu, uključujući i jugoslovenske ratove, kada su prednjačile upravo ženske mirovne aktivistkinje. Jedna od potencijalno duboko subverzivnih pacifističkih strategija jeste i pisanje kao artikulacija traumatizovanog ženskog subjekta. U prevashodno maskulini, herojsko-epski literalni kanon, ženska književno posredovana iskustva rata unose prijeko potrebni „nered“, destabilizuju uspostavljeni maskulini poredak, svjedoče o različitosti i propituju centre moći s margine. Na ovaj način pomenuti romani postaju nemirna savjest društva, i antiratni otpor stradanju i patnji drugih.

Kako se nasljeđe Antifašističkog fronta žena može reinterpretirati u savremenom kontekstu?

Bajo: Tačno osam decenija nakon osnivanja Antifašističkog fronta žena, na istom mjestu, odnosno u Bosanskom Petrovcu u decembru 2022. godine onovana je Feministička antifašistička mreža. koja se oslanja na „internacionalno naslijeđe“ pretkinja koje su udružene u AFŽ krenule u borbu protiv fašizma, sanjajući o novom, pravednom i ravnopravnom svijetu. Godinu dana nakon toga, FAMa je predstavila „Feministički manifest antifašistkinja za 21. v(ij)ek“, u kome, između ostalog, zastupa već rasprostranjenu ideju da se kao temelj novog pristupa antifašizmu sve više se nameće feministički antifašizam. Riječ je o tzv. „neherojskim“ strategijama „slabog otpora“, poput uličnih demonstracija, aktivnosti na društvenim medijima, štrajkova, odbijanja izvršavanja kućnih dužnosti, pravnih istraga, novih zakonskih predloga i umjetničkih akcija i artikulacija. Pri tome, femnistički antifašizam naglašava uključivost, solidarnost, participativnost – indikativno je da ove strategije i vrijednosti utjelovljuju aktuelni studentski protesti u Srbiji i šire.

Kako su romani grupisani u dva odvojena razgovora?

Mrđenović: Glavne junakinje romana Duž oštog noža leti ptica Tanje Stupar Trifunović i Sezona berbe Magdalene Blažević su u formativnom periodu, usred rata i traume, stradanje se dešava svuda oko njih i primorane su da napuste svoj dom. Obje autorke su u relativnoj kratkoj formi izgradile snažni, poetski svijet kroz žensko iskustvo rata Junakinje i naratorke romana Mali roman o blatu Nataše Nelević i Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo Mirjane Drljević se, pak, iz današnjeg vremena osvrću se na bližu i dalju prošlost, od završetka Drugog svjetskog rata, preko života u socijalizmu i akcentovanja jugoslovenskih ratova devedesetih godina prošlog vijeka, pa do perioda „vječite“ tranzicije. One su situirane u Srbiji i Crnoj Gori, dakle državama na čijim teritorijama se, barem do sukoba na Kosovu, nije odvijao rat u kome se raspala Jugoslavija i koje su dosljedno poricale učešće u istom, iako su za njega bile gotovo direktno odgovorne. Naratorke sva četiri romana možda jesu nemoćne da direktno intervenišu, ali podsjećaju počinioce da postoje aktivni posmatrači, da nisu svi u dosluhu i da će njihovo poricanje biti osporeno.

Razgovor možete poslušati na linku Jutarnji magazin Grad