Kultura

Međunarodni festival KotorArt Don Brankovi dani muzike sinoć su na Pjaci od kina organizovali treći dan konferencije “Nova normalnost: promatranje, promišljanje, preoblikovanje uloge umjetnosti i kulture nakon COVID - 19” sa temom “Promišljanje”.

O razumijevanju, adaptaciji, izgradnji, izdržljivosti umjetničkog i kulturnog sektora u turbulentnim vremenima govorili su:

Sehad Čekić, direktor Filmskog centra Crne Gore, dr Milena Dragičević-Šešić, profesorka emerita Univerziteta umetnosti u Beogradu, Boris Liješević, pozorišni reditelj, univerzitetski profesor i Nenad Vujadinović, dekan Fakulteta umjetnosti Univerziteta Donja Gorica.

Govorili su i o tome šta nam je kovid pokazao i šta nas je naučio o kulturnom sistemu, u kakvom svijetu umjetnosti i kulture živimo i može li kulturni sektor imati bolji odgovor na neku buduću krizu.

Moderatorka panela je Anka Radović.

Prema riječima Dragićević Šešić, COVID-19 je pokazao snažne granice izdržljivosti kulturnog sistema, kao i njegove jake i slabe tačke u sva tri sektora. Kao jake tačke navodi: kreativnost – ideje za nova rješenja primjerena trenutku, od programa do samoorganizacije; briga o drugome (brojni projekti posvećeni različitim kategorijama publike); solidarnost – prve akcije solidarne pomoći pokrenute su upravo u umjetničkim krugovima.

“Sada živimo u jednom trenutku ponovne nade da je kovidu skoro pa došao kraj ili da ćemo, na neki način, uspjeti da vratimo kulturni život u normalu. Mi živimo u vremenu u kome kultura inače nema neki tako veliki značaj, što vidimo i po budžetima ministarstava za kulturu i po medijskoj pažnji. Ako uporedimo koliko se pažnje daje sportu, a koliko kulturi onda ćemo vidjeti gdje je neko pravo mjesto kulture u društvu.

Odjednom je ponovo krenuo veliki rad u ustanovama kulture u nezavisnim uzmjetničkim kolektivima, umjetničkim udruženjima. Ponovo se rade projekti, rade se festivali, prave se dupla izdanja festivala – sve ono što se nije moglo prošle godine, sada na neki način hoćemo da učinimo još većim, još značajnijim, još življim i to mi daje nadu. Kultura pokazuje veliku otpornost u ovom trenutku, veliku energiju i snagu, međusobnu solidarnost i brigu o drugome” – kaže Dragićević Šešić.

Kako ističe, pandemija je pokazala pravo lice sistema.

“Pandemija nam je pokazala da sistem ne funkcioniše kao cjelina, ali da ima fantastičnih pojedinaca u tom sistemu koji u svom mikrosistemu ustanova kulture mogu da naprave pomak.

U onim ustanovama kulture u kojima ima vrijednih ljudi, sposobnih, ambicioznih gdje je već postojala odgovarajuća organizaciona kultura koja je uspjevala da se i u vrijeme pandemije ostvaruje nešto novo, drugačije, ono što je moguće.

To isto važi za obrazovanje do koje mjere je određena zajednica profesorska, školska, katedarska itd. međusobno dobro funkcionisala. Tu su odnosi uspjevali da se razviju i sa studentima i da u vrijeme pandemije ne dođe do potpunog zatvaranja, individualizacije i gledanja samo svog posla i svog interesa” – ocjenjuje ona.

Prema njenim riječima, javne politike su kasnile ili pogrešno realizovale zahtjeve za solidarnom pomoći (sredstva namijenjena nezavisnoj kulturnoj sceni isplaćena su kao pomoć samostalnim umjetnicima). 

“Prava solidarnost je kada vi nađete način da nekog angažujete, da on radi bezbjedno iz svoje kuće, da se bavi umjetnošću, da onda ta umjetnost bude posredovana, medijatizovana i da on za to bude plaćen kao umjetnik, a ne kao socijalni slučaj” – navodi Dragićević Šešić.

Svijet budućnosti, ocjenjuje, biće svijet sve jačih izazova i tenzija izazvanih klimatkim promjenama; krizom kapitalizma koji u pandemiji otkriva svoje najmračnije lice omogućivši malobrojnima da multiplikuju svoja bogatstva, dok 80 odsto stanovništva preživljava na granicama ljudske izdržljivosti; krizom povjerenja u svjetske institucije (od Ujedinjenih nacija do Svjetske zdravstvene organizacije); krizom povjerenja prema nacionalnim i lokalnim političkim elitama.

“U takvim svijetu uloga umjetnosti i kulture može samo da jača; umjetnici postavljaju radikalna kritička pitanja, tragaju za odgovorima koji nisu prihvatljivi oficijelnim politikama, a ni nauci koja od njih zavisi. Održiv kulturni sistem je samoautonomni kulturni sistem unutar koga umjetnici i kulturni radnici transparentno i odgovorno upravljaju javnim novcem namijenjenim kulturi. Takvi sistemi funkcionišu već 50 godina u Skandinaviji i anglosaksonskom svijetu, stvaraju radikalno nove tipove ustanova (Nacionalni teatar Škotske je pozorište bez zidova i zgrade), eksperimentišu i fleksibilniji su da odgovore na buduće izazove. Takav sistem zahtjeva podršku javne politike u raspodjeli budžeta, i u ohrabrivanju drugih javnih politika da kroz primjenjene programe i projekte stvaraju radna mjesta za umjetnike” – navodi Dragićević Šešić.

Prema Čekićevim riječima, u civilizaciji preplavljenoj ekranima već duže vrijeme su izazvani bioskopi, a pandemija je, djeluje tako, dodatno ubrzala i dovela slučaj do svojih logičkih krajeva – tokom pandemije ljudi nijesu mogli da idu u bioscope, njihov repertoar je bio osiromašen, a i one projekcije koje su se mogle organizovati u strogim okvirima zdravstvenih protokola pratio je osjećaj praznine i izostanka tradicionalnog doživljaja, za koji, moguće, i plaćamo bioskopsku ulaznicu.

“Ovo je jedan trenutak svojevrsnog obazrivog oporavka gdje veliki broj stvari koje se dešavaju zavise od konteksta zdravstvenog, ekonomskog, socijalnog. Ne postoji postoji jedan generalni stav. Dakle, u različitim sektorima, pa čak i u različitim umjetnostima ili kulturnim oblastima dešavaju se različite stvari. Neke od kulturnih oblasti su više pogođene pandemijom, neke manje, tako da ne postoji jedan globalni stav. Ovo je globalni problem i ne nazire se jasno rješenje, da li ćemo mi da nastavimo da živimo sa kovidom, da li će ovo da inicira neke druge viruse, šta sa strahom koji se razvio tokom svog ovog košmara koji smo preživjeli u prethodnih godinu i po dana” – kaže Čekić.

Izvođačke umjetnosti su, ističe, zbog prirode svog medija pretrpjele direktne posljedice.

Podaci ukazuju da su prošle godine bioskopi izgubili preko 80 odsto prihoda iz 2019. godine, a gubici su prisutni i u drugim djelovima kinematografskog lanca.

“Prihodi u EU od bioskopskih ulaznica bili su 7,2 milijarde eura. Prethodne godine bili su oko 1,5 milijardi eura, što znači da je direktni gubitak oko 75 odsto. Slična je situacija u Crnoj Gori sa 1,2 miliona u 2019. na 350 hiljada u 2020. godini.

Crna Gora je malo tržište, te su i efekti u ukupnom iznosu prilično negativni. Individualno, vjerovatno je svako osjetio posljedice koronakrize, bilo ekonomski, bilo na psihološkom planu” – navodi Čekić.

Prema njegovim riječima, proces oporavka, ali i borba sa gigantima koji su obilježili period pandemije – VOD platformama, tek je pred nama, sa iznuđenim praksama koje će biti prisutne i u narednom periodu.  

“Određena mini-revolucija se, svakako, odvijala tokom pandemije, njeni rezultati se tek djelimično danas registruju i strpljivo nas očekuju u skorijoj budućnosti. Promijenjene navike publike, homogenizacija ponude na ekranima, pa čakl i dalja zamjena analognih slika onim digitalno generisanim, samo su neki od recidiva prethodnog perioda. 

Umjetnost koja je tokom pandemije (ne)voljno transponovana na ekrane predviđene za individualnu ili konzumaciju limitiranog broja ljudi, pretvara se u sopstvenu prevertiranu verziju, svodi se na nivo informacije, i bez snage je da inicira diskusiju, iako joj je to, u velikoj mjeri, i osnovna funkcija. Stoga je široko rasprostranjen osjećaj, ili makar nada, da će u post-pandemijskom svijetu publika, moguće i sa više entuzijazma prisustvovati docijalnim događajima i to daje novu šansu bioskopima kao bitnim sastavnim djelovima normalnog društvenog života koji je izostao u prethodnih 15-ak mjeseci. 

Sa druge strane, postoji i velika potreba da se o pandemiji i svemu što je prati ostavi trag u novim filmovima. Zasad izostaju rezultati koji zavrijeđuju značajnu pažnju, a jedan od razloga je i što je neophodna veća distanca. Stoga je, možda, i uputnije ponovo istražiti ranije pokušaje predviđanja budućnosti u filmovima, koji, moguće, i bolje komuniciraju sa onim što nam se danas događa i što nas očekuje” – navodi Čekić. 

Kako ističe, film je obilježio lockdown, a audio-vizuelni sadržaji su bili najveća potreba, jedna vrsta distrakcije neophodne u tom trenutku. On podsjeća da je Ministarstvo kulture pokrenulo program podrške freelancerima i bioskopima, a na nacionalnom javnom servisu publika je u Crnoj Gori bila u prilici da gleda filmove i snimljene pozorišne predstave.

Kako navodi Liješević, Međunarodni festival KotorArt i konferencija “Nova normalnost” daje nadu da posao kulturnih poslenika ima smisla.

“Daje nadu da postoji potreba za ovim čime se bavimo. Pandemija je obesmislila naš posao. Prošle godine nam je naročito pokazala da se bez nas i može. Mislim da ovaj susret i interesovanje za to što imamo da kažemo nam vraća nadu da ćemo ponovo zaigrati, ponovo dobiti neku pažnju, vidjeti smisao” – kaže Liješević.

On je, između ostalog, govorio i o tome kako je teatar živio početak pandemije i kako živi sada.

Kako navodi, na samom početku pandemije svi smo se obradovali slobodnom vremenu, čitanju knjiga, gledanju filmova, nakon čega smo uvidjeli da ipak ne možemo bez socijalnog kontakta.

Objašnjava da sa prvim slučajem zaraze i uvođenjem vanrednog stanja i karantina, njegov posao je prekinut, i u pozorištu i na Akademiji.

“Naivno smo mislili da će borba sa novim ograničenjima donijeti novu kreativnost i neke nove forme. Predstavu smo ubrzo nastavili da radimo preko viber grupe, a časove glume preko skajpa. Iskustva su bila tazličita. Rad na predstavi na daljinu održao je nivo zagrijanosti ekipe do sljedećeg susreta, dva mjeseca kasnije, dok rad sa studentima glume, koji nije bio privremen već je konačan rezultat, odnosno ispit, trebalo da se obavi preko skajpa. Dakle, taj rad nije bio tako inspirativan. Na početku sam ubjeđivao studente da ćemo biti pioniri nove forme, međutim, zatvorenost, nedostatak partnera, usmjerenost na ekran, doveli su do slabljenja motivacije, a onda i inspiracije. i na kraju, doveli su do velike krize na klasi.

Pozorišna umjetnost koja zavisi od blizine i socijalnog kontakta, ne vidim da je, barem za sada, uspjela da probije granice virtuelnog svijeta i da se definiše u novom obliku. Iako je bilo nekoliko predstava mišljenih i nastalih upravo za skajp i zum, ta se praksa nije nastavila, niti su se pokušaji razvili kao forma. Vjerujemo da danas nikome više ne pada na pamet da pravi zum predstave predviđene za gledanje iz svoje radne sobe i peko ekrana. Čim se ukazala mogućnost publika je pohrlila u pozorište. Pozorišta su dočekala publiku sa mnoštvom novih premijera, a predstave odišu svježinom i radošću zbog ponovnog susreta glumaca i publike. Sve djeluje da se vratilo na staro. A da li je zaista ?” – navodi Liješević.

Kako ističe, ne treba tražiti ulogu umjetnosti u postkovid vremenu. Umjetnost je pretrpjela koronu kao i cijeli svijet.

On ocjenjuje da je prethodna godina pokazala da umjetnost nije važna.

Prema riječima prof Vukadinovića, živimo kompleksan trenutak i u obrazovanju.

“Obrazovanje je na razmeđi  i obrazovanje nije ono što je bilo nekad. Očekuje se transformacija obrazovanja, naročito visokoškolskog. Juče je na KotorArt konferenciji rečeno da treba da razgovaramo o tome kako se pomaže i oblikuje ukus nove publike. Ta nova publika je jedna potpuno nova generacija i to je stvar obrazovanja.

Čini mi se da je ova situacija koja nas je snašla potpuno katalizator mnogih stvari koje se tiču odnosima među ljudima i mnogih međusobnih relacija među nama. Međutim, bila je katalizator i u umjetnosti i obrazovanju. Kovid i izolacija natjerali su nas da razmišljamo o nekim stvarima o kojima obično ne razmišljamo mnogo” – navodi prof Vukadinović.

Nakon panela na Pjaci od kina upriličen je i filmski program u saradnji sa Filmskim centrom Crne Gore. U pitanju je projekcija filma “Beštije” iz 1977. godine reditelja Živka Nikolića, a povodom 80 godina rođenja i 20 godina smrti ovog velikog crnogorskog reditelja.  

Međunarodni festival KotorArt, održava se ovog ljeta uz pokroviteljstvo UNESCO-a, Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta i Opštine Kotor, uz podršku EU Kreativne Evrope, kao i brojnih sponzora. 

Foto: KotorArt