Kultura

Serijal Pjaca od knjige ovogodišnjeg Međunarodnog festivala KotorArt počeo je sinoć u Kreativnom habu razgovorom pod nazivom „Ni na dom, ni na put“, koji je okupio crnogorske književnike Danku Ivanović, Iliju Đurovića i Stefana Boškovića, uz učešće filološkinje i bibliotekarske savjetnice Jasmine Bajo. Program je moderirala teatrološkinja, književna teoretičarka i urednica Pjace od knjige Maja Mrđenović.

Ovogodišnje izdanje Pjace od knjige posvećeno je pitanjima identiteta, pripadanja i odnosa pojedinca prema društvu kroz savremenu crnogorsku književnost. Polazeći od romana „Prazne kuće“ Danke Ivanović, „Sampas“ Ilije Đurovića i „Mjesto rođenja“ Stefana Boškovića, učesnici su razgovarali o tome kako savremena književnost prikazuje čovjeka koji nastoji da pronađe svoje mjesto između kolektivnih očekivanja i ličnog iskustva.

U uvodnom obraćanju Maja Mrđenović objasnila je simboliku naslova razgovora.

„Naslov ovog susreta, Ni na dom, ni na put, posuđen je iz jedne nama dobro poznate, vrlo ustaljene i ukorijenjene formulacije našeg jezika, koja običajno glasi ni na put, ni na dom. Njom se označava stanje egzistencijalnog zastoja, zaglavljenosti, raspolućenosti – neka nemogućnost da se nastavi dalje, ali ni da se vrati nazad. Često se koristila za ljude koji odlaze u inostranstvo trbuhom za kruhom pa se tamo ne snađu, a i dom im na neki način postane stran. Mi smo malo preokrenuli redosljed, put i dom, da bismo više akcentovali pitanja doma, porijekla i pripadanja“, kazala je Mrđenović.

Govoreći o protagonistima tri romana, istakla je da su oni „vječiti stranci zaglavljeni u liminalnom stanju između“, te da njihov dom nije utočište, ali ni put ne donosi razrješenje.

„Direktan povod za ovakav koncept razgovora je, nevjerovatno, ali skroz istinito, obilježavanje dvadesetogodišnjice od obnove državne nezavisnosti. U polušali kažem nevjerovatno, jer ovakav jubilej obično priziva svečarski ton. Međutim, večeras je kritički ton, koji je moguće i apsolutno potrebno shvatiti kao izraz ljubavi. Primjetiću da u crnogorskom tranzicionom kontekstu ova naslovna bezdomnost i bezputnost ne postoje samo kao individualno, nego vrlo osjetno i kao kolektivno društveno iskustvo. Mislim na sveprožimajući osjećaj da živimo u jednom vrlo neprijatnom i neudobnom međuprostoru. Stari oblici društvenog uređenja i pripadanja odavno su potrošeni, a novi još nisu osvojeni i vrlo su neizvjesni“, navela je ona.

Dodala je da se u Crnoj Gori pitanja nacionalnog i vjerskog identiteta i dalje pokazuju kao izrazito živa i politički upotrebljiva.

“Ta društvena pozicija ni na dom, ni na put prepoznaje se i u tvrdokornom opstajanju duboko ukorijenjenih i nevjerovatno otpornih patrijarhalnih društvenih mitova. Međutim, naratori i junaci romana Prazne kuće, Sampas i Mjesto rođenja na te čvrsto ukorijenjene datosti baš ne žele da pristanu“, istakla je Mrđenović.

Jasmina Bajo pojasnila je kriterijume po kojima su odabrana tri romana:

„Prije svega kriterijum je bila visoka umjetnička vrijednost, što je osnovni kriterijum našeg programa sve ove tri godine. Riječ je o novijim romanima koji su prepoznati i u zemlji i u regionu. Sampas je bio finalist NIN-ove nagrade, kao i nagrade Meša Selimović. Dankin roman Prazne kuće bio je u užem izboru za NIN-ovu nagradu, a dobitnica je regionalne nagrade Štefica Cvek. Stefanov roman Mjesto rođenja objavljen je ove godine i već je u izboru za nagradu Meša Selimović. Smatramo da upravo ovi romani na najbolji način osvjetljavaju temu o kojoj večeras razgovaramo“.

Dodala je da je program pripreman mjesecima unapred, napominjući da se u međuvremenu pojavilo još jedno vrijedno ostvarenje.

„U međuvremenu je i Dragana Tripković objavila svoj prvi roman Lovište samoće, koji bi se takođe odlično uklopio u ovu priču. Zato vam od srca preporučujem da pročitate sve ove romane“, poručila je Bajo.

Moderatorica je potom otvorila razgovor o domu kao jednom od ključnih motiva u sva tri romana.

„Počela sam sa domom, logično, i utiskom da je dom nešto od čega vaši junaci ne samo da odlaze, nego čak i bježe, ali je dom i ono što ih iznutra neprestano kopka, gricka i čemu se vraćaju. Kada kažem dom, mislim na nekoliko koncentričnih krugova – porodicu, pretke i savremeno crnogorsko društvo. Ono što mi se čini dragocjenim jeste da nijedan od tih krugova nije oslikan crno-bijelo. To je mjesto i nerazumijevanja, i traume, i krivice, ali i tvrdoglave povezanosti, pa čak i nježnosti“, kazala je Mrđenović.

Stefan Bošković rekao je da porodica predstavlja središte njegovog književnog interesa.

„Porodica je nekako moja nepresušna tema i uvijek pišem o porodici. To je za mene nukleus iz kojeg sve kreće i u kojem se sve završava. Kada govorim o političkom i društvenom, pokušavam da sve to sagledam kroz porodične odnose, da otvorim teme koje me opterećuju ili muče. Ne tražim odgovore, ali makar mogu dodatno da zakomplikujem stvari ako ih već ne mogu riješiti, čemu književnost za mene i služi“, naglasio je Bošković.

On smatra da je porodica prije svega politička struktura.

„Kad god se pojavi neka skupina ljudi, vidite određenu neravnopravnu distribuciju moći. Za mene je, u tom smislu, porodica par excellence politička struktura. U patrijarhalnoj porodici imate dominantnog oca koji uspostavlja vlast, ali to može biti i dijete koje tiraniše roditelje. Koliko god željeli da pomirimo stvari, mislim da je to nemoguće. Ljudska priroda je tvrdoglavo uređena piramidalno i u tom smislu je politička“, rekao je Bošković.

Ilija Đurović govorio je o motivima migracije, odlaska i generacijskog iskustva u romanu "Sampas":

„Pitanje puta, izbjeglištva i političnih odnosa za mene je jedan vrlo kompleksan i iracionalan prostor koji se uvijek može iznova istraživati. Dijelim lično iskustvo migracije, ali ipak pišemo fikciju. Trebalo mi je da stvorim likove koji će nositi tu priču o odlasku i odnosima“.

Posebno se osvrnuo na generaciju svojih roditelja.

„Moji roditelji bili su mi idealan uzorak te nepovratno izgubljene generacije, rođene krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. To je generacija koja je živjela jedan kratak, vrlo idiličan period, a onda se svijet u koji su vjerovali raspao. Ostalo im je samo da pokušaju da očuvaju dostojanstvo. Zato mi je bilo važno da ih prikažem sa mnogo razumijevanja. Mislim da je njihova situacija bila izuzetno kompleksna i nama danas teško zamisliva“, kazao je Đurović.

Dodao je da je generacija njegovih književnih junaka odrastala bez iluzije da će svijet biti uređen.

„Mislim da je generacija naratora i naratorke možda vidjela čak i gori svijet, jer je od početka znala da zapravo ništa nije u redu. Snalazimo se kroz haos koji zna da bude vrlo hladan i udaljava mogućnost zajedništva. Zato je i njihov odlazak suštinski neracionalan. Uvijek se bježi od nečega što je teško racionalizovati. Mislim da upravo taj osjećaj apsolutnog nerazumijevanja nekoga ko ti je zapravo veoma blizak otvara pitanje generacijskog iskustva“, akcentovao je Đurović.

Danka Ivanović objasnila je da se u romanu Prazne kuće bavila načinom na koji žene prenose obrasce patrijarhata.

„Bojala sam se autorske intervencije i željela sam da ne dozvolim nikakav upad sopstvenog mišljenja u tekst, nego da prikažem dijaloške forme ili poetske djelove, a da ostavim dovoljno blokova tišine i vakuma, da čitalac sam donese zaključke....Nekad imam utisak da se patrijarhat i uopšte ustrojstvo svijeta slomio upravo na našoj generaciji. Vaspitavani smo za jedan svijet koji možda nikada nije ni postojao, a onda smo se našli u potpuno drugačijoj stvarnosti. Iz te pozicije pokušavamo da komuniciramo sa generacijom roditelja koja živi po nekim svojim pravilima. U romanu sam željela da prikažem i jedne i druge, bez nametanja sopstvenog mišljenja, da ogolim sukob generacija i elementarno jezičko nerazumijevanje. Taj kod koji nosimo traži neku vrstu distance“, zaključila je Ivanović.

Kako su organizatori i najavili, Pjaca od knjige ostaje prostor otvorenog dijaloga o književnosti i društvu, u kojem književnost postaje polazište za promišljanje identiteta, pripadanja i savremenog iskustva čovjeka.

Tekst: Nataša Janović

Foto: Radio Kotor/N.J.