Kultura

Književno veče autora Valentina Matića “Reči koje lete u nebo” održano je sinoć u Multimedijalnoj sali Kulturnog centra ”Nikola Đurković” u Kotoru.

Ovo je ujedno bilo i prvo javno predstavljanje Matićevog književnog opusa u Crnoj Gori.

U ime domaćina, veče je otvorila Jasmina Bajo, bibliotekarska savjetnica Gradske biblioteke i čitaonice Kotor.

Valentin Matić rođen je 15. februara 1969. godine u Beogradu. U Kotoru je završio srednju pomorsku školu, kadeturu na kotorskoj Jugooceaniji, te apsolvirao na Višoj pomorskoj školi. Oficir je duge plovidbe.

Od novembra 1991. živi u Holandiji. Objavio je šest knjiga poezije: “Klackalica” 1996., “U tuđini” 1998., “Hvatač prošlosti” 2016., “Kako sam poludeo i druge ljubavi” 2020., “Pesme iz egzila” 2022. i “Ona ne zna da ja znam” 2024. godine,  kao i tri romana: “Zlatni učitelj” 2018., “Maksimilijan” 2021. i autobiografski “Smrt je uvek tako blizu” 2022.

Član je Udruženja književnika Srbije od 1999. godine. 

Njegovo književno stvaralaštvo oblikovano je iskustvima raseljavanja, gubitka, ljubavi, nostalgije, samoće, ali i borbe za potragom boljeg sebe, potrage za slobodom – kako spoljašnjom, tako i unutrašnjom.

Njegov glas je lično lirski, a univerzalno snažan. 

Pisanje je, kako sam autor kaže, čin suočavanja sa sobom i drugima- u stihu, dok se kroz njegova djela provlači pitanje kako pomiriti potrebu za slobodom sa potrebom za pripadanjem.

Matić se prisjetio svojih srednjoškolskih i studentskih dana u Kotoru, te istakao da je ovo za njega prije svega emotivno veče.

Među prisutnima bila je profesorka Nada Radović, nekada autorova razredna. Po prvi put bile su tu i njegove ćertke Tara i Tanja, te riječi više nisu bile fikcija već porodično pamćenje.

Izrazio je zahvalnost prisutnima na dolasku, te naglasio da je u Kotoru stekao prijatelje i rado mu se vraća.

 “Kako su čudni putevi ljudski, Sandra Poljak bila je  na promociji moje prve knjige u kući Đure Jakšića u Skadarliji 1996. godine. I evo večeras je ovde ponovo posle oko 30 godina”, kazao je Matić, posebno se zahvalivši svojoj prijateljici Gabrijeli Kesler koja je bila i inicijator ove večeri.

“Počeo sam da pišem u Beogradu kad sam se prvi put zaljubio. Jer pisanje počinje sa ljubavlju, jel tako”, kazao je Matić, te spomenuo lične trenutke, iskustva i sjećanja iz djetinjstva i mladosti u bivšoj Jugoslaviji do života, sada već 34 godine, u inostranstvu.

Povjerio se da trenutno stvara novi roman “Izgubljen u Holandiji”.

Veče  su pored Valentina Matića i ljubitelja pisane riječi učinili posebnim glumica Sonja Kesler i multiinstrumentalista Dragan Ivanović, koji je svirao na klaviru.

“U pisanju bežim od sutra,  sećam se lepih stvari iz moje prošlosti. Pišem da bih sebe oslobodio mnogih frustracija. Pišem da bih sebe spasio. Pišem da bi me se ćerka sećala, da bih ostavio trag, da bih pokušao da zaustavim tu prolaznost koja je ipak jedna konstanta. Ne želim da se predamo prolaznosti, ne želim da se predamo svojoj starosti. Pisanjem budim veru u ljubav koja je jedino prosvetljenje i omogućava nam da lakše odživimo naše živote”, objasnio je on.

Matić je u razgovoru sa novinarkom Radio Kotora, Natašom Jotić, otkrivao da li je “Klackalica”, naziv njegove prve zbirke pjesama,  igra ili balans i da li je tada dok je stvarao pokušavao pronaći ravnotežu između života ovdje i tamo, između onog što jeste i što postaje u tuđini? Da li klackalica akcentuje razlike gore-dole, uspjeh-neuspjeh, život-smrt, osmjeh-suzu…ili pak je samo želja odraslog čovjeka da se vrati djetinjstvu.

Riječi poput cvijet, kiša, smrt i sloboda  česte su u pjesnikovom govoru, dok su sjećanja, suze i ljubav – možda i tri najvažnije riječi autorovog života.

Njegova poezija često govori o ljubavi bez prisustva, o odsustvu.

U pesmi "Uteha" , “osmeh je tu i kada druge osobe nema”.

Druga zbirka poezije Valentina Matića, „U tuđini“, nagrađena je nagradom „Ivo Andrić – Pavlimir Gligović“. Prepoznata je kao glas koji snažno i tiho govori o iskustvu iseljenika, čovjeka između dva jezika, o domovini i o različitosti. Priča o osjećaju stranosti i pripadanju. Potvrda je ne samo umjetničkog dometa, već i emotivne istinitosti koju nosi.

TUĐINA

Idem, a ne znam gde,

svi putevi moji ostadoše tamo,

kao da noge tuđe zemlju gaze,

nemoćan sam promeniti staze.

Koraci moji, a bat tuđih nogu.

Kako li su samo zidine moga grada?

Ovde kamen kao da nije kamen,

Tamo kamen kao da je cvet.

Nigde stići, a žurim se.

Kako li se samo sve brzo zaboravi.

Ovo sada i nije sada,

Ovo je samo senka zaboravljenih vremena.

Brzo hodim, a nigde kraja.

Gde li su ostali ključevi moga života?

Živeti ovde i nije strašno,

Samo je strašno ne živeti tamo.

Publika je pored navedene mogla da čuje pjesme:  “Tražim za sebe”, “Uteha”, “Samoća”, “Decembar”, “Kišobran žuti”, “Rasteš”, “Ja bih sa nekim i da ćutim”, “Šarena laža”, te odlomke iz romana “Zlatni učitelj” i “Maksimilijan”.

Tekst: Nataša Jotić

Foto: Milan Milošević-Mikiklik

 i FB stranica Gradska biblioteka/čitaonica Kotor