Kultura

Produkcija je prvenstvno proces proizvodnje umjetničkog filma, od ideje do nastanka. Ali podrazumjeva i praćenje tog umjetničkog djela kroz njegov život do kraja.
Fotografija je grana umjetnosti u kojoj fotograf pomoću fotoaparata zaustavlja trenutak realnog života. Ona zapravo obuhvata samo isječak i trenutak beskrajnog prostora i vremena.
Fotografija, kažu poznavaoci medija i umjetnosti, danas ima veću moć nego ikada. Zapravo, razvojem tehnologije došlo je i do razvoja raznih vrsta medija i medijuma. O ovim temama gostujući u emisiji “Ljetnje priče” za Radio Kotor govori producent i fotograf iz Kotora Aleksandar Kaluđerović.

U nastavku dio razgovora.

Razvojem tehnologije, javljaju se i nove potrebe za raznim vrstama medija.
Tokom ovog i prošlog ljeta ti si bio, kazaćemo, tehnička podrška Međunarodnom festivalu KotorArt – Don Brankovim danima muzike. Ovog ljeta je epidemiološka situacija dozvoljavala više događaja, a napomenućemo i to da prošlog ljeta uglavnom nije bilo moguće prisustvo publike na događajima, ili je broj gledalaca i gledateljki bio ograničen zbog pandemije koronavirusa. Zahvaljujući streamingu događaja renomirani festival kakav je KotorArt mogli su da prate ljudi iz svojih domova, čak i sa Pjace od kina. Koncerte i ostale događaje u organizaciji KotorArta, mogli su, dakle, da prate i oni koji nisu bili fizički prisutni u Kotoru. Najprije da približimo slušateljkama i slušaocima šta je to streaming i na koji način se sve to odvijalo?

Live-streaming je samo našminkani naziv za nešto svima vrlo poznato - televiziju. To znači prenos uživo. To je osnovna krakteristika televizije od njenog nastanka. Nekada je bilo rijetko i ne svima dostupno, a danas praktično svaki mobilni telefon može obavljati funkciju televizije. Dakle, nema tu neke velike filozofije. Ono čime se ja u posljednje vrijeme bavim jeste uživo prenos kulturnih manifestacija na društvene mreže, poput fejsbuka i jutjuba.

Mnogi umjetnici su mišljenja da je potpuno drugačiji doživljaj pratiti koncerte i ostale događaje iz oblasti umjetnosti preko računara i youtube kanala. Ali moramo napomenuti i to da je u ovom slučaju to bio jedini način da kultura živi u našem gradu tokom ljetnjih mjeseci i uslijed pandemije koronavirusa. Kakvog si ti mišljenja?

Apsolutno sam saglasan da je doživljaj drugačiji. To je najčešće, kao što samo ime kaže, prenos događaja. Nije njegova onlajn transformacija. Taj događaj nije režiran za kameru. On je napravljen za prostor u kojem se dešava, za publiku koja ga prati na licu mjesta i izvođači se ne obraćaju nužno kamerama. Kamere, takođe, često moraju biti na neobičnim mjestima kako ne bi smetale publici i traži se kompromis u svemu. Iz razloga što nije sve podređeno prenosu uživo, dešava se da ovakva vrsta praćenja sadržaja nije baš udobna svima. Kao što rekoh, nije bio cilj transformisati događaj u potpuno digitalnu formu, to je potpuno kompleksnija procedura koja ne bi smjela da pristaje na kompromise. Cilj je bio omogućiti publici da zvuk i slika jednog događaja dopru do njihovih čula na što kvalitetniji način. U vremenu korone, poslenici u kulturi prihvatili su ovo kao jedan od načina da zadrže svoju publiku.

Kako si zadovoljan kao dio ekipe KotorArta kako je sve proteklo ovog i prošlog ljeta?

Ekipa iz KotorArt Don Brankovih dana muzike je zaista sjajna. Znali smo se i od ranije, ali aktivno radimo zajedno tek dvije godine. Cijenim njihovu pedantnost, tačnost, vedar duh, dobar humor, vrijedne ruke i međusobno razumijevanje. Kao i u svakoj fešti, radi se pod pritiskom, ali kolege imaju sluha jedni za druge i ljeto nam proleti baš brzo.

Kako kao neko ko dolazi iz oblasti umjetnosti ocjenjuješ kulturno ljeto u Kotoru? Postoje li možda neke ideje kako eventualno poboljšati ponudu Kotora?
Stiče se utisak da je u Kotoru sve podređeno turistima i da se ne vodi računa o njegovim građanima i građankama tokom zimskog perioda godine. Premda je svima jasno da je Kotor grad koji prvenstveno živi od turizma, na koji način iznaći neke modele kako bi bilo kvalitetnog i kontinuiranog sadržaja i tokom zime za građane i građanke koji su u Kotoru tokom cijele godine?

Kulturno ljeto u Kotoru je na respiratorima. Ti respiratori su NVO. Da njih nema, mogli bismo gradu izjaviti saučešće povodom smrti kulture. Situacija je kritična, ovogodišnja Bokeška noć obilježena je in-memoriam filmom. Barke nismo ukrašavali, vatrometa nismo vidjeli, koncerata nismo slušali. Bokeška je pasala, da li od korone ili od nečeg drugog, prosudite sami. Da se vratim na temu o kulturnom ljetu, ne fali nam dječjih predstava i koncerata klasične muzike. Bude tu i nekih radionica i nekih književnih večeri. Ali šta se dešava sa kulturnom zimom? Ljeti svi radimo, ubija nas sezona i poslovi oko turizma. Zimi Stari grad liči na scenografiju za jedan horor film. Svi lokali i suvenirnice budu zatvoreni, a gradom prođe nešto malo studenata i opštinari. To je to. Narod sjedi doma i pada u depresiju. Prođe li nam ijedna zima bez nekog samoubistva? Volio bih da su nam zime srećnije i da se građani mogu kulturno prožimati u tom periodu. Stvarno smo sve podredili turistima, a o sopstvenom mentalnom zdravlju ne brinemo.

Kao što sam kazala, produkcija je prvenstvno proces proizvodnje umjetničkog filma, od ideje do nastanka. Ali podrazumjeva i praćenje tog umjetničkog djela kroz njegov život do kraja.
Koji je zadatak producenta?

Ovo pitanje baš nije lako za odgovoriti. Producent je mozak operacije. Sva odgovornost jednog projekta, filma, TV emisije, predatave… pripada njemu. Nešto poput menadžera. Na producentu je da se određeni projekat desi i on je umnogome razlog uspjeha ili kiksa tog projekta. Potrudio sam se da skratim ovaj odgovor i predstavim suštinu, jer bismo do sjutra mogli govoriti o ovoj temi.

Podsjetićemo slušaoce i slušateljke da si tokom februara ove godine bio dio ekipe koja je radila na snimanju filma u Kotoru “Šta sad?”. Pretpostavljam da je velika čast za mladu osobu da neke svoje prve profesionalne korake stiče u svom gradu. Ti si zajedno sa koleginicom Jelenom Odalović bio producent tog filma. A napomenućemo i to da se film snimao u po malo neobičnim uslovima, (ili u današnje vrijeme sasvim običnim) uslijed pandemije koronavirusa. Dakle, morali ste slijediti određena uputstva, pridržavati se mjera i jako voditi računa da se neko ne razboli kako bi prije svega došlo do finalizacije projekta. Najprije tvoji utisci i iskustva?

O snimanju tog filma smo već govorili, a nadam se da ćemo uskoro razgovarati i o njegovoj premijeri. Kada se prisjetim snimanja, bilo je zaista izazovno. Imali smo do detalja uređen plan i on se u potpunosti promijenio. Na svu sreću, imali smo dobru saradnju sa lokalnom samoupravom i uspjeli smo da djelujemo brzo i vrlo produktivno. Tokom 5 dana snimanja radili smo sa ekipom od 30 ljudi, imali tri dana snimanja po pljusku u eksterijerima, a glavni likovi su nam bili djeca. Snimali smo na tvrđavi, u katedrali, na podgoričkom bazenu, u ulicama Starog grada… svakog jutra u Omladinskom klubu, koji nam je bio baza, mjerili smo temperaturu ekipi, dijelili maske i postarali se da svi članovi uvijek pri ruci imaju sredstva za dezinfekciju. Koliko god stresno, nepredvidivo, dinamično sve ovo bilo, iskustvo je potpuno avanturističko i ovakva vrsta adrenalina producentima omogućava da zablistaju i pokažu svoje sposobnosti. Jelena Odalović je bila koproducentkinja na projektu sa mnom i nadam se da ćemo još dugo biti nerazdvojni tandem.

Ti si diplomirao produkciju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. I taj fakultet je specifičan, ako tako možemo da kažemo, zato što pored teorijskog znanja imate i puno praktičnog rada. Pa čak i sami diplomski rad predstavlja rad na predstavi ili filmu…. Sarađujete sa velikanima u svom poslu: rediteljima, producentima, glumcima, dramaturzima…
Kakva iskustva nosiš sa fakulteta i sa kim si imao prilike sarađivati i upijati znanje tokom studiranja?

Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu je nešto čega se uvijek rado sjećam. Ni u jednom trenutku studiranja nisam požalio što sam upisao produkciju i svaki dan je nosio neke nove priče. Beograd je glavni grad filmske i TV industrije na Balkanu i na fakultetu koji ima prestiž poput FDU-a neizbježno je učiti od najboljih i raditi sa njima. Slušaoci uvijek vole da čuju priče o glumcima. Svi smo mi kolege. I glumci su nekad bili studenti i znaju sa čime se bore njihovi budući saradnici. Uvijek su voljni da uskoče u neki studentski projekat i nema one stereotipne uobraženosti koja se očekuje jer je neko poznat. Moje kolege sa klase i ja radili smo sa Danicom Maksimović, Petrom Strugarom, Jelenom Gavrilović, Bojanom Dimitrijevićem… spisku nema kraja i stvarno smo zahvalni svima koji su nam pomagali u studentskim danima. Fer bi bilo da ih u budućnosti angažujemo za prave projekte, ali i da mi pomognemo novim studentima.

Ti si neko ko je dugi niz godina volontiranjem davao važan doprinos zajednici. Kakva iskustva nosiš i koliko je volonterizam važan za društvenu zajednicu prije svega, a onda i za samu osobu? Stičete kontakte, obaveze i odgovornost….

Kada volontirate, radite nešto za neki viši cilj i svoje vrijeme dobrovoljno poklanjate kako bi se ostvarilo nešto što smatrate vrijednim. Volontiranjem nesebično ulažete u bolju budućnost. Na primjer, ekološkim i humanitarnim akcijama možete pokazati ljubav prema svom mjestu, svom narodu, ali ne nužno samo svom. Možete otići i pomagati strancima širom svijeta, a s ponosom predstavljati svoju zemlju i braniti sve ono u šta vjerujete. Mislim da malo dobre volje može da nas odvede daleko i kada bi se više ljudi okrenulo nečemu ovako produktivnom, naše bi društvo zablistalo.

Za posao umjetnika potrebno je puno kreativnosti, domišljatosti, naročito kada su se institucije po malo, rećićemo tako, zatvorile u sebe. U posebno nezavidnom položaju nalaze se umjetnici koji se bave nezavisnom kulturnom scenom. Kako ti vidiš položaj umjetnika i umjetnosti i koji su modeli za prevazilaženje krize koja traje mnogo godina? Hoćemo li dočekati na Balkanu generalno da više ne govorimo o položaju umjetnosti?

Teška tema. “Umjetnost je nesiguran poziv koji niti hrani, niti brani onoga ko mu se oda”, rekao je Ivo Andrić u “Aski i vuku”. I to je istina. Od umjetnosti nekada ne može da se živi. Ko želi da na taj način obezbijedi sebi život, mora biti spreman da pravi ono što publika voli i proda to. Ipak, mnogo umjetnika ne voli da komercijalizuje svoje radove i ne žele da podlegnu kapitalizmu. Takvi imaju opciju ili da se bore sa vjetrenjačama ili da zarađuju od neke privredne grane, a da umjetnost zadrže kao hobi za svoju dušu. Ovo pričam iz aspekta toga da li se može od umjetnosti živjeti. Kada govorimo o konzumaciji umjetnosti, uživanju u njoj, dobrom ukusu, sve je to dosta labavo. Nismo imali prilike da to izgradimo. U školama su nas o tome učili na dosadan način, pritiskali su nas sa nekih drugih strana, umjetnost kao vid oplemenjivanja duha ostala je sporedna. Samo jakim sistemskim reforama možemo postići procvat društva. Smatram da su mladi još i otvoreni za promjene, ali da će kod starijih generacija to ići mnogo teže. I da se još nadovežem na nezavisnu kulturnu scenu - mnogo ljudi se žali kako nisu primjećeni i krive druge što još nisu postali uspješni. Pogledajmo influensere na društvenim mrežama. Svako od njih je jedan nezavisni talenat koji se probio na scenu svojom autentičnošću. Nije bilo partija, korumpiranih institucija i sličnog da ih nametnu kao obavezno gradivo. Pokazali su šta znaju, zadivili mali krug ljudi, a onda je taj krug postajao sve veći jer za dobrim konjem prašina se diže. To se dijelilo i dijelilo, tako da danas imamo tinejdžere koji zarađuju više nego direktori velikih korporacija. A ti tinejdžeri pokazali su se na polju pjevanja, plesa, body arta, slikanja… naravno, ima tu i neumjetničkih grana, ali moja je poenta u tome da danas svako ima šansu.

Živimo u vremenu lijepih ambalaža, kako si to jednom prilikom lijepo rekao u razgovoru koji smo snimali za Radio Kotor i veoma je važno biti kreativan ako želite da se vaš proizvod istakne među hiljadama drugih. Koji su tvoji savjeti mladim ljudima?

Budite svoji. Budite autentični. Ne dozvolite da vas bilo ko definiše. Vi odlučujuete kakav ćete čovjek postati.

Opširniji razgovor sa Kaluđerovićem poslušajte u emisiji “Ljetnje priče” danas od 17 sati i 15 minuta.

Foto: Anđela Zebić