Kultura

“Živimo u vremenu lijepih ambalaža i veoma je važno biti kreativan ako želite da se vaš proizvod istakne među hiljadama drugih. Kreativnost je važna, ali isto tako smatram da je i motivacija ključna. Što je motivacija jača, tim će prije produkt našeg rada biti bolji” – kazao je gostujući u emisiji “Ljetnje priče” Aleksandar Kaluđerović, producent i fotograf iz Kotora.

Osnovnu i srednju školu završio je u Kotoru. Školovanje je nastavio u Beogradu i diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti, odsjek Filmska i TV produkcija.

Tokom studija učestvovao je na raznim projektima i filmskim festivalima, a radio je i radi kao fotograf na raznim manifestacijama, festivalima i gradskim dešavanjima.

Sa Aleksandrom smo razgovarali o produkciji, fotografiji, medijima, studijskim danima, kreativnosti.

Danas su ljudi često skloni da mješaju profesiju producenta i reditelja. Šta je to produkcija, koje su njene primjene i koliko se ona razlikuje od režije?

Produkcija predstavlja proces proizvodnje jednog audio-vizuelnog djela od ideje do nastanka, ali podrazumjeva i proces praćenja života tog djela. Film, serija, emisija, predstava su kolektivna autorska djela. Zajednički zadatak svakoga u timu jeste da ispriča priču, ali se individualni zadaci razlikuju. Reditelj je tu ključan jer on brine o tome kako će svaki kadar izgledati, u kom planu će se snimati, kuda će se glumci, a kuda kamera kretati. Reditelj ne smije da brine o drugim stvarima. To je zadatak producenta. Producent je taj koji će se postarati da postoje svi uslovi za nastanak jednog audio-vizuelnog djela. To naš posao čini odgovornim, raznovrsnim i neophodnim! Producent je neka vrsta menadžera, jer on upravlja resursima, ekipom, organizacijom, tehnikom, budžetom… Legalno gledano, producent je vlasnik filma. Kada dobijate Oskar za najbolji film, on se dodjeljuje zapravo produkciji. Poseban Oskar ide za režiju, glumce itd.

Samim tim, sva odgovornost pada na producenta i on će, ako treba, liti krv, suze i znoj da se njegovo djelo pojavi na velikom platnu ili na malim ekranima.

Vi ste tokom studija učestvovali u nekoliko projekata? O kakvim je projektima riječ i koliko Vam je to iskustvo pomoglo u kasnijem radu?

Prije svega, želim da pohvalim Fakultet dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu jer sam ponosan na svo znanje koje sam tamo stekao. To je škola u kojoj sam skoro sve naučio kroz praktičan rad. Na prvoj godini smo radili neke sitne vježbe gdje smo se upoznavali sa procesom rada. Već na drugoj godini snimili smo sa kolegama možda najgledaniji i najomraženiji film u istoriji studentskih filmova na našim prostorima.

Mislim da je to zato što smo pravili crnu komediju. A kada pravite nešto u toj “treš” estetici, sasvim je logično da neće svima biti po ukusu. Ali naš cilj je bio da izazovemo takve reakcije i uspjeli smo u tome i mislim da smo napravili nešto potpuno drugačije. Sam uspjeh filma je bio toliki da se prikazivao svuda u regionu. Čak je išao i van Balkana, tako da nam je to jedan od pokazatelja uspjeha.

Na trećoj godini smo snimili pilot epizodu za sitcom (situation comedy-komedija situacije)  gdje smo Marka Kraljevića doveli u 21. vijek i gradili humor na osnovu zapleta poznatog pod imenom “Riba na suvom”. Na četvrtoj godini dogodila se stvar na koju sam najviše ponosan. Naš tim bio je jedan od četiri tima iz cijelog svijeta koji je pozvan da koncept svog TV formata predstavi u Kanu na jednom od najvećih TV marketa u svijetu. Nevjerovatan je bio osjećaj pičovati projekat u festivalskoj palati pred producentima iz cijelog svijeta.

https://youtu.be/xikM_9Zimsg - Život po Moskriju - Film sa druge godine

https://youtu.be/Rbb_Wl253nY - Mrnjavčevići: Kad gusle utihnnu - Sitkom sa treće

Šta je to pičing i zašto je on važan u producentskom radu?

Forma piča podrazumijeva predstavljanje ideje u veoma kratkom vremenskom roku. Pič je osmišljen kako bi se zauzetim poslovnim ljudma mogla prodati ideja. Oni nemaju vremena da satima sastanče i nekada samo u prolazu mogu saslušati šta imamo da im kažemo. Tada je naš trenutak da zablistamo i da ih navedemo na odluku da investiraju u naš projekat.

Recimo ako ste gledali poznati domaći film “Ljubavni život Budimira Trajkovića” - Budimir u liftu ima svega nekoliko sekundi da pozove curu na sastanak. To je recimo jedna vrsta piča jer je on u toj sceni morao da “proda” sebe. Isto tako, vašom idejom morate da “smuvate” vašeg poslovnog partnera. To je možda i najkraća forma piča, tzv. elevator pič, odnosno pič u liftu  gdje morate čitavu priču sažeti u 25 riječi ili manje. Ovo je zaista nešto mnogo interesantno, ali zahtijeva mnogo vježbe. I to je zaista nešto što zahtjeva iskustvo i interesantno je, ali je potreban dobar trening da bi se izveo dobar pič.

Koliko je potrebno kreativnosti za posao producenta?

Živimo u vremenu lijepih ambalaža i veoma je važno biti kreativan ako želite da se vaš proizvod istakne među hiljadama drugih. Kreativnost je važna, ali isto tako smatram da je i motivacija ključna. Što je motivacija jača, tim će prije produkt našeg rada biti bolji. Ja volim da postavim pitanje za razmišljanje: Da li bi Šeherezada ikada ispričala Priče iz 1001 noći da joj život nije zavisio od toga?

Da li je i u kojoj mjeri uticala pandemija virusa korona i mjere koje je donosilo Nacionalno koordinaciono tijelo za borbu protiv zaraznih bolesti na Vaš rad i kreativnost?

Definitivno se osjetila se promjena. Mislim da se kreativni haos u mojoj glavi doveo u red. Manje je bilo posla u komercijalnoj fotografiji, ali sam više fotografisao za svoju dušu. Ja sam poznat kao osoba koja nema skoro nijednu rutinu, a sada se to promijenilo. Sređujem sobu češće nego inače, svakog dana učim španski i švedski jezik, vozim biciklo i imam mnogo nekih malih, dnevnih rituala koje nisam imao ranije. Vidjećemo vremenom da li su te promjene bile dobre za mene.

Da li u današnje vrijeme u Crnoj Gori može da se živi od profesije producenta i umjetnosti uopšte?

Film i TV su skupi sportovi, a mi smo malo tržište sa malim iskustvom i veoma malim brojem profesionalnih kadrova. Imam utisak da su urednici programa najčešće pripadnici nekih starijih generacija, a oni su ti veliki ljudi koji donose odluke i nekada ne shvataju kolike potencijale nose mladi ljudi. Smjena generacija i zastrašujuće brza smjenjivanja trendova nimalo ne doprinose situaciji. Ja sa 23 godine, kao pripadnik generacije milenijalaca, već imam problema da razumijem tinejdžere koji su pripadnici generacije Z. I moj odgovor na pitanje: Da li može da se živi ovdje od producentskog posla je - Moglo bi! Ali je neophodno da se uradi velika resistematizacija na mnogim mjestima.

Šta to podrazumjeva?

To bi podrazumjevalo da se, prije svega, ljudi upoznaju sa novim zanimanjima koja su nastala, da razne kulturne institucije ne treba da vode direktori, da ne može ista osoba da bude art i poslovni direktor, da se titula producenta dovede na svoje mjesto i da se zna čime se on bavi, koliki je njegov kreativni upliv u neki projekat, da producent nije samo osoba koja se bavi novcem, već da se zna koliko će on kreativno doprinjeti, koja su njegova ograničenja i koliko treba da vrednuje timski rad.

Država bi trebala da ulaže više sredstava u kulturu i umjetnost ali kultura može imati jedan održivi model i zarađivati. Ako je nešto komercijalno, ne znači nužno i da će izgubiti umjetnički značaj. Treba naći harmoniju između svega toga.

Fotografija je grana umjetnosti u kojoj fotograf pomoću fotoaparata zaustavlja trenutak realnog života. Ona zapravo obuhvata samo isječak i trenutak beskrajnog prostora i vremena. Fotografija, kažu poznavaoci medija i umjetnosti, danas ima veću moć nego ikada. A u budućnosti će biti izvor svih informacija. Da li će fotografija, prema Vašem mišljenju, u budućnosti zamijeniti današnje opširne oblike novinarskog izražavanja?

Fotografija je medij, tekst je medij, muzika je medij… Nekada nam tekst kaže nešto više, nekada nam fotografija kaže nešto više, nekada oni nadopunjuju jedno drugo, a nekada nam kažu potpuno isto. Mi smo u industriji pričanja priča, a ovo su sve kanali kroz koje možemo te priče da ispričamo. Prema teoretičaru medija Maršalu Makluanu, nijedan novi medij neće prestati da tlači stari medij sve dok mu ne pronađe novo mjesto i funkciju u društvu. Tako pozorište nije nestalo kada se pojavio film, a film nije umro kada se pojavila televizija. Mislim da je samo važno da pričamo dobre priče, a one će naći svoj put do ljudi.

Televizija je svojom pojavom uzela primat nad radiom, ali se posljednjih godina radio kao medij vraća na velika vrata, više se sluša nego što je to bio slučaj ekspanzijom televizije.

Tako je. Radio je mnogo pomogao televiziji sa nekim formatima koji su prosto prešli iz jednog medija u drugi. Muzički spot je nešto što je nastalo kao autentično za televiziju samo zato što ne bi imalo smisla puštati samo muziku na TV-u. Isto tako, sa radija smo dobili i kvizove. Ali radio nije nestao. Radio se sluša više nego nekada zato što je aktuelan u kolima. Mnogo ljudi danas vozi. I kada se vraćaju ili idu na posao, radio je, prije svega, mjesto gdje oni upoznaju novu muziku. Radio je pronašao svoje novo mjesto u društvu..

Posljednjih godina, razvojem digitalnih fotoaparata i mobilnih telefona i rađanjem društvenih mreža poput Instagrama, Fejsbuka, Tvitera, profesija fotoreporter nestaje pred najezdom fotografa-amatera koji su srećni da za male novce prodaju svoje fotografije.

Da li takav vid prodaje i distribucije šteti Vama koji se profesionalno bavite fotografijom? Dakle, onima koji nemaju samo telefon, nego su uložili znanje, vrijeme, trud i naravno novac, jer zaista fotografska oprema je veoma skupa?

Ono što vrijedi, to može s pravom i da košta mnogo. Kada konzumirate neki proizvod, poslije upotrebe znate da li vam se dopao ili nije, tj., da li vam je prijao ili nije. Vremenom oni kvalitetni nauče da vrednuju sebe i postave adekvatne cijene za svoj rad, a one nekvalitetne prestanu da zovu kada se proširi loša reklama “od usta do usta”. L’Oreal je sedamdesetih godina imao odličnu kampanju. Iako su im proizvodi bili skupi, sloganom “Jer vi to zaslužujete” psihološki su uticali na svijest potrošača i naveli ih da kupuju kvalitetno, a ne jeftino. Isto je i sa fotografijom. Vrijeme pokaže šta je trend koji dođe i prođe, a ko je klasa koja ostaje.

U svijetu najbolji fotoreporteri i dalje uspjevaju da “prežive” radeći ono što vole i znaju, jer ozbiljni mediji, povremeno, ipak odluče da pošalju svog fotografa na mjesto događaja kako bi „u slici” zabilježio trenutak. Razlog za to, kažu iskusni fotoreporteri i stručnjaci za fotografiju, nije razvoj digitalne fotografije, koliko sveopšta nebriga za profesiju za koju je neophodan talenat, disciplina, rad, ali prije svega, ljubav.  Kakvo je Vaše mišljenje?

Najlakše je nanišaniti i “škljocnuti”, ali šta dobijate time? Da li ste nešto slučajno ili namjerno ostavili u prostoru izvan kadra? Šta će neko protumačiti iz te fotografije? Foto-reportaže su jednako opasne kao i reportaže u tekstu. Koliko god novinari pokušavali da nas uvjere u svoju objektivnost, apsolutno svaki autor je svojim bićem vrsta subjektivnog filtera. To je nezaobilazna subjektivnost koja će se unijeti u svaku medijsku formu. Zato moramo biti edukovani i oprezni. Zato moramo paziti kakvu poruku šaljemo i koliko smo je isčistili od ličnih uvjerenja i preferenci.

Radili ste kao fotograf na festivalu KotorArt, Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, te kao fotograf i video-producent u diskoteci “Maximus”. Razna gradska dešavanja i manifestacije ne mogu proći bez Vašeg objektiva. Koliko je naporan taj posao? Morate biti skoncentrisani da zabilježite značajne trenutke, morate nositi tešku opremu, konstantno biti u pokretu.

Fotografisanje događaja je veoma izazovan posao. Treba paziti na mnogo faktora. Morate biti neprimjetni, paziti na druge ljude, ne ometati događaj i zabilježiti atmosferu istog. Raditi sa djecom nije ni malo lako. Nekad je lakše uhvatiti orla u letu, nego neko razigrano dijete na rođendanu. Takođe, vrlo je osjetljivo raditi sa njima. Morate paziti da ih ne fotografišete u nekom pogrešnom kontekstu ili da ih ne ugrozite na neki način. Sa druge strane, fotografisanje noćnih provoda je takođe veoma izazovno. Radite u mračnim uslovima, pod reflektorima koji izuzetno brzo mijenjanju svoje kretanje, boje i temperaturu svjetla. Tu nije preporučljivo ni koristiti blic, jer tako ne dočaravate pravu atmosferu. Zatim, morate brinuti i o sigurnosti opreme, kao i o svojoj ličnoj sigurnosti. Najčešće ćete se naći u masi, okruženi ljudima koji su pod uticajem alkohola ili psihoaktivnih supstanci. Pored svega, morate brinuti i o zdravlju jer radite iscrpan posao u kasnim noćnm satima, a kada dođete kući, ne spavate, jer se od vas očekuje da do jutra dostavite obrađene fotografije. I ako u svemu tome napravite dobre fotografije, imate razloga da budete ponosni na njih, jer znate kroz šta ste sve prošli da bi one nastale.

Kako ste započeli profesionalnu karijeru i kako vidite njen epilog? Kada ste shvatili da će fotografija biti sastavni dio Vašeg života i da ćete i nastaviti u tom pravcu, završiti Fakultet dramskih umjetnosti? Koliko dugo ste u poslu?

Započeo sam karijeru kao volonter-fotograf na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu prije deset godina. Tada se probudila moja strast ka fotografiji. Vremenom sam štedio novac za bolju opremu i usavršavao se. Sve do kraja srednje škole mislio sam da ću studirati grafički dizajn, psihologiju ili IT. Otkrio sam čime se zapravo bavi producent i istog momenta se zaljubio u profesiju. Otišao sam na prijemni ispit i 4 godine proveo na zaista sjajnom fakultetu. Još uvijek nisam siguran kuda će se moja karijera nastaviti sada nakon faksa, ali znam da mi neće biti dosadno.

Imate li fotografa/producenta koji Vam je uzor? Ko su prema Vašem mišljenju majstori fotografije i produkcije?

Moj omiljeni producent je neko čije ime svi znaju, možda najveći sanjar 20. vijeka. On je neko koga nije bilo briga za novac, već samo da radi ono što voli. Ironično, to je neko čija kompanija danas zarađuje najviše novca u filmskoj industriji. U njega, na samom početku niko nije vjerovao, a njegova djela je vidio i zavolio cijeli svijet. Da skratim priču, to je Volt Dizni. Uzor su mi takođe sve kolege koje ovaj posao rade časno i s ljubavlju, koji uskaču u pomoć jedni drugima, kojima fotografija i film nisu samo tezge za zaradu novca i koji žele da svojom umjetnošću naprave promjene u svijetu. Veliki pozdrav za njih i želim im da samo tako i nastave!

Kakvom vrstom fotografijom bavite se? Koji su najčešći motivi na Vašim radovima?

Najviše se bavim fotografijom događaja, a što se tiče mog stila, volim živopisne fotografije, sa dosta detalja, manjih dubinskih oštrina. Volim one sa emocijama, gdje su lica radije spontana, nego ispozirana. To bi bilo ukratko o mom stilu, ali uvijek sve zavisi od situacije.

Fotografija danas ima svestranu primjenu kao dominantna ilustracijska tehnika, osnova filma i posebna umjetnička vrsta. Koliko je snažna fotografija kao medij danas, kao sredstvo manipulacije. Često se primjenjuje i u marketingu. Dobrom fotografijom možete da pospješite prodaju proizvoda. Koje su sve današnje primjene fotografije? I koja je Vama omiljena?

Sjetimo se samo da su prvi ljudi komunicirali crtežima, a ne tekstom. Slika je nešto što će prvo da nam privuče pažnju. Ona nas brže stavlja u centar zbivanja i omogućava nam da postanemo posmatrači. U naslovima onlajn tabloida skoro uvijek ćete naći (FOTO)(VIDEO) atribute. Izazivaju našu radoznalost i navode nas da “kliknemo” i pogledamo. U marketingu fotografijom i dobrom obradom pokušavamo da neki proizvod, uslugu ili ličnost predstavimo kao savršenu i da privučemo još potrošača.

Dakle, moramo biti informisani i znati da u medijima postoje tzv. fake news, kako u novinarstvu, tako i u fotografiji.

Tako je. Izloženi smo raznim uticajima na internetu i moramo znati da se odbranimo od te manipulacije.

Često fotografišete portrete. Koliko je zahtjevno fotografisati ljude? Čini se da su pejzaži mnogo zahvalniji za fotografisanje. Nema pokreta pa je lakše je zabilježiti trenutak.

Više volim fotografisati ljude, jer pejzaži nemaju osmjehe i pejzaži nemaju suze. Zato mi oni nikada neće biti draži od lica čovjeka ili životinje.

Da li je fotografija i danas svojevrsni čuvar uspomena, ako uzmemo u obzir da u današnje vrijeme ljudi više ne izrađuju fotografije već ih skladište u računarima i na društvenim mrežama?

Da! Fotografija je važan čuvar uspomena! Čuvajte one najdraže fotografije. Čuvajte ih na više mjesta. Hard diskovi se lako lome, a papir propada. Zato ih izradite i čuvajte na hard diskovima i na onlajn klaud serverima. Tek kada zauvijek izgubite fotografiju sa uspomenom, shvatite koliko je ona bila vrijedna.

Da li znate koliko ste do sada zabilježili fotografija?

Više od 150 000 fajlova!

Vaš savjet mladim fotografima koji tek peku zanat - u šta da se uzdaju prilikom fotografisanja, koju opremu da koriste? Koliko je važno posjedovati dobru i kvalitetnu opremu za fotografisanje? Koja je početna, neophodna oprema za fotografisanje, dok se još uvijek peče zanat?

Fotkajte, fotkajte i samo fotkajte. Pravite selekcije svojih najboljih radova i ne dozvolite da vas neko obeshrabri u tome. Posle godinu dana samo uporedite fotografije i budite svjesni svog napretka, a onda se sami nasmijte svojim naivnim počecima. Vježbom ćete doći do savršenstva. Oprema je tu da bude vaša podrška, ali vi morate znati kako da je koristite. Za početnike predlažem najbazičniju opremu: fotoaparat i neki univerzalni objektiv sa rasponom od širokougaonog do teleobjektiva. Ne brinite o kvalitetu, megapikselima, količini memorije na kartici… Trenirajte sebe na polju kompozicije, osvjetljavanja, rasporeda elemenata u kadru. Probajte da ispričate priču sa jednim akterom u pet slika, zatim sa dva aktera. Probajte da ispričate priču prostora bez aktera. To su vježbe sa kojima se počinje. Kasnije, kada više zađete u profesionalne vode, priuštite sebi kvalitetniju opremu kojom ćete zadovoljiti industrijske standarde.

Koliko je bitna postprodukcija u svemu tome? Koliko se postprodukcijom može ispraviti neka greška prilikom samog fotografisanja?

Postprodukcija je jedan proces kojem se, takođe, treba dosta posvetiti. Možete sliku dovesti do savršenstva. Dakle, kada gledate ljudskim okom tada vidite najljepše moguće, a kada pogledate kroz aparat, on prilikom pravljenja fotografije ne stvori isti utisak kao kada gledate golim okom. Zato postprodukcijom pokušavate da usavršite tu fotografiju. Nije loša stvar obraditi fotografiju. One se prave u sirovim formatima da bi kasnije mogle da budu obrađene i dovedene do savršenstva. Zahtjevno je jer zahtjeva trening. Nije teško, ali mora da se radi.

Fotografi su “gospodari svjetlosti” i fotoaparat upravo tako i funkcioniše. U zavisnosti od svjetlosti, dakle: otvora blende koja propušta određenu količinu svjetlosti, zatim brzine zatvarača koja takođe kontroliše svjetlo i ISO osjetljivosti na svjetlo. Kada je najbolje vrijeme za fotografisanje van studija? Da li je to tzv. zlatni sat ili birate nešto drugačije vrijeme za Vaše fotografisanje?

Tako je! Mnogo faktora utiče na to kako će fotografija izgledati. Ja najviše volim oblačno vrijeme. Nema direktne sunčeve svjetlosti, a oblaci nam služe kao veliki difuzori. Rasprašuju svjetlost tako da nema oštrih sjenki i dobijamo veoma balansiran odnos obasjanih i zasjenčenih površina. Sirova fotografija po takvom danu izuzetno je zahvalna za obradu.

Za sami početak bavljenja fotografijom, kao što ste kazali, potrebna je sljedeća oprema: tijelo fotoaparata, objektiv u rasponu od širokougaonog do teleobjektiva, stativ (ukoliko se opredijelite i za noćno snimanje fotografije), uz koji bi bio poželjan i daljinski okidač, kako bi se smanjilo drhtanje pri snimanju, blic za studio i noćne portrete, a neki fotografi smatraju da ga je poželjno koristiti i preko dana, kako bi se izbjegle sijenke od sunčevih zraka, memorijska kartica za fotoaparat, itd. To je već podugačak spisak,  a oprema je jako skupa. Međutim, ako želite da fotografisanje podignete na viši, profesionalni nivo, potrebno Vam je još opreme. Da li to znači da je fotografisanje skup sport i samo za “privilegovane”, ili postoji određeni put koji se mora proći?

Ako ste u fotografiji jer vam je to hobi, onda čestitam, odabrali ste veoma skup hobi. Ali, ako ste u stanju da to znanje iskoristite i za biznis, ne mislim da se troškovi mnogo razlikuju od bilo kog drugog biznisa.

Kakav je zakon kod nas po pitanju fotografisanja ljudi? Da li vam je potrebna posebna dozvola osoba koje fotografišete?

Na događajima koje fotografišem najčešće se organizatori pobrinu za to da na ulaznicama piše da samom kupovinom istih ljudi prihvataju određene uslove, među kojima je i taj da su saglasni da budu audio-vizualno zabilježeni. Kada se radi sa djecom, potrebne su i posebne saglasnosti roditelja … Sve zavisi od lokacije, da li je javno mjesto, privatni posjed, enterijer, eksterijer.

A ukoliko želite da zabilježite trenutak slučajnog prolaznika, da li je tada potrebno tražiti dozvolu od njega?

S obzirom na to da se stvari dešavaju na javnom mjestu, vi imate pravo da budete autor te fotografije. Sve je relativno i sve može biti dovedeno u pitanje, ali vi morate znati koje su vaše namjere sa i morate biti sposobni da dokažete da je ta fotografija legalno napravljena.

Gdje zainteresovani mogu da pronađu Vaše radove, bilo filmske bilo fotografske?

Ja imam svoj mali portfolio na svom sajtu https://www.theproducer.me . Tu sam postavio svoje najbolje radove. Nije sve što imam, neki od njih rađeni su konkretno samo za klijente i ne trebaju da se nalaze tu. Ali mislim da je to najbolji način da sebe predstavim. Razmiljam da uskoro otvorim neki instagram profil gdje ću da “kačim” svoje radove.

Svakako, ko god želi da me kontaktira dostupan sam i na e mailu (salkal32@mail.com), instagramu i drugim mrežama, te putem sajta. Na internetu sam 24 sata.

Koji su Vaši budući planovi?

Trenutno se najviše bavim fotografisanjem nekretnina s obzirom na to da nam je koronavirus onemogućio događaje kulturne prirode. Vidjećemo kuda će sve to krenuti i šta će biti moji planovi za budućnost. Vanredne su okolnosti pa pokušavam da jedrim po toj oluji, ali vidjećemo.