Kultura

Od hotela i odmarališta do kampova, muzeja i privatnih kuća

U prvom dijelu naše priče vidjeli smo kako su od sredine šezdesetih novi putevi, autobusi, hoteli, turističke poslovnice i agencije stvarali sve organizovaniji turistički sistem. Ali taj sistem nije živio samo u gradu.

Turistička priča kotorske opštine širila se duž čitavog zaliva, ali i prema Grblju i Bigovi.

I svako mjesto u nju je unosilo nešto svoje.

U Perastu se turistički boravak povezivao sa onim zbog čega je ovo mjesto vjekovima posebno – palatama, crkvama, ostrvima, muzejskim zbirkama i morem.

Objekat koji danas poznajemo kao Vilu Perast tokom sedamdesetih bio je dio hotelske ponude pod imenom „Fjord“. Istovremeno su organizovane turističke grupe sve više obilazile muzejske zbirke. Perast je tako pokazivao da gostu nije potrebno ponuditi samo krevet i kupanje.

Mogla mu se ponuditi i priča.

Između Orahovca i Perasta, Bajova kula već je bila jedno od poznatih mjesta za kupanje – jedno od onih bokeljskih mjesta koja se nisu pamtila samo po moru, već i po čitavom ljetnjem ritualu odlaska na banj.

U Risnu je radio hotel „Orjen“, dok su rimski mozaici sve više ulazili u kulturno-turističku ponudu mjesta.

Na Prčanju je turistička priča imala drugačiji karakter. Tu su se more, klima, odmor i oporavak povezivali sa zdravstvenim turizmom i razvojem „Vrmca“, nastavljajući mnogo stariju tradiciju Prčanja kao mjesta kojem se dolazilo i zbog zdravlja. Ono što se nekada opisivalo jednostavnom preporukom o „zdravom morskom zraku“, tokom XX vijeka dobijalo je organizovaniji oblik kroz liječenje, rehabilitaciju i boravak uz more.

Uz ljetnji, kulturni i zdravstveni turizam, važan razlog dolaska bila je i bogata sakralna baština.

Kotor, Perast, Prčanj i druga mjesta čuvali su crkve, samostane, svetilišta, relikvije i vjerske svečanosti koje su privlačile posjetioce.

Možda se tada nije često koristio današnji izraz „vjerski turizam“, ali su vjera, hodočašće, sakralna umjetnost i tradicija odavno bili dio razloga zbog kojih se u Boku dolazilo.

Poseban svijet tih decenija bila su radnička, dječja i sindikalna odmarališta.

Bilo ih je u Dobroti, Prčanju, Stolivu, Orahovcu i drugim mjestima duž obale. U njih se nije dolazilo kao u hotel. Dolazilo se organizovano – preko preduzeća, sindikata, ustanova i kolektiva iz različitih djelova tadašnje Jugoslavije. Za mnoge porodice upravo je takvo ljetovanje bilo prvi susret sa Bokom. Boravilo se duže. Kupalo na istim plažama.

Djeca su se upoznavala na moru, odrasli za zajedničkim stolovima i na terasama, a mnogi gosti vraćali su se iz ljeta u ljeto.

U Orahovcu je 1978. godine među takvim objektima zabilježeno i Odmaralište „Raška“.

I upravo odmarališta govore o jednoj važnoj promjeni. Ljetovanje više nije bilo privilegija malog broja putnika. Postajalo je dostupno mnogo širem krugu ljudi.

Sedamdesetih godina dio turističke slike sve više postaju i kampovi.

Sa rastom automobilskog saobraćaja i brojem gostiju koji su putovali sopstvenim vozilima, nije svaki turista tražio hotelsku sobu ili krevet u privatnom smještaju. Dolazilo se sa šatorima i kamp-prikolicama. Ostajalo uz more. Putovalo dalje duž obale.

Kampovi su nudili drugačiji oblik odmora – jednostavniji, pokretljiviji i neposredno vezan za more i prirodu.

Takvih mjesta bilo je i u Morinju, Kostanjici i Bigovi, gdje su mir i neposredan boravak uz obalu nudili sasvim drugačiji doživljaj od hotelskog ljetovanja.

Hotel, odmaralište, privatna soba ili kamp – gost je već imao više načina da provede ljeto u Boki.

Važnu ulogu u turističkom životu nijesu imali samo veliki hoteli, preduzeća i agencije. Još od pedesetih godina na području kotorske opštine djelovala je mreža turističkih društava – u Kotoru, Dobroti, Prčanju, Stolivu, Perastu, Risnu, Morinju i Bigovi. Ona su bila najbliža svakodnevnom životu svojih mjesta. Gostima. Domaćinima. Privatnom smještaju. Uređenju prostora. Turističkim informacijama. Lokalnim manifestacijama.

Njihovo postojanje pokazuje koliko je turizam već tada bio rasprostranjen po čitavoj opštini, a ne koncentrisan samo u gradu. U Morinju je, na primjer, rad Turističkog društva ponovo intenziviran 1973. godine, dok je turistički život ovog prostora obuhvatao i susjednu Kostanjicu. Kroz takva društva mala mjesta dobijala su priliku da sama učestvuju u oblikovanju svoje turističke ponude.

Razvoj drumskog saobraćaja mijenjao je i turističku geografiju južnog dijela opštine. Jadranska magistrala, koja je preko Radanovića i Grblja povezivala kotorsko područje sa Budvom i ostatkom primorja, otvorila je novi pravac kretanja gostiju. Automobil je postao mnogo više od prevoznog sredstva. Omogućio je putniku da napusti glavni pravac, skrene prema manjim mjestima, kupalištima i kampovima i sam određuje ritam putovanja.

Grbalj je tako postajao dio nove turističke geografije opštine – prostor kojim se prolazilo, ali i prostor iz kojeg se stizalo prema moru.

Na toj strani opštine nalazila se Bigova – malo grbaljsko mjesto uz more, sasvim drugačije od Kotora, Perasta ili Risna.

Njena uvala, ribarski karakter, kupališta i kampovanje nudili su jednostavniji i mirniji oblik ljetovanja. U vremenu kada su automobil i kamp-prikolica davali gostu novu slobodu kretanja, mjesta poput Bigove privlačila su one koji nisu tražili veliki hotel, već more, mir i duži boravak uz obalu. Tako je i Grbalj imao svoje mjesto u turističkoj slici kotorske opštine.

A nisu samo hoteli, odmarališta i kampovi nudili smještaj. Turizam je sve više ulazio i u privatne kuće. Jedan zapis iz 1978. godine o Orahovcu gotovo savršeno pokazuje tu promjenu.

Mjesto, nekada prvenstveno prepoznato po ribarima, sve se više razvijalo kao turističko naselje.

Gotovo sva domaćinstva nudila su smještaj gostima. Domaća radinost raspolagala je sa oko 500 ležaja. Radila su tri restorana, uvedena je voda, asfaltiran priobalni put, a tokom sezone gostiju je bilo nekoliko puta više nego domaćina.

Pominju se restorani „Ribarev kamen“ i „Biser Boke“, kao i restoran Odmarališta „Raška“.

Možda upravo Orahovac najbolje pokazuje šta se tih godina događalo duž obale.

Turizam je izlazio iz hotela i ulazio u kuće. Mještanin više nije bio samo stanovnik turističkog mjesta. Postajao je domaćin.

Turizam se tih godina nije gradio samo smještajnim kapacitetima. Muzeji, palate, rimski mozaici, crkve, fešte, restorani, kupališta i karneval postajali su dio razloga zbog kojih se u Kotor dolazi i zbog kojih se gost zadržava. Gost nije morao ni da prespava da bi bio dio  turističkog života. Dolazilo se na izlet. Na ručak uz more. Na kupanje. U muzej. Na feštu. Na večernji izlazak.

Koliko su se kultura i turizam već tada svjesno povezivali pokazuje i 1978. godina.

Karnevalske svečanosti zajedno organizuju KUD „Nikola Đurković“, Turistički savez Boke i OOUR „Fjord“. Maskenbali se održavaju u hotelu „Fjord“, a govori se i o mogućnosti da karneval doprinese razvoju zimskog turizma. Dakle, već tada se razmišljalo o pitanju koje je i danas aktuelno, kako gosta dovesti i kada nema kupanja.

Pred kraj sedamdesetih slika je već bila mnogo složenija nego deceniju ranije.

U Kotoru – hoteli, poslovnice, restorani, autobuske veze, luka i kulturne znamenitosti.

U Dobroti, Prčanju i Stolivu – kupanje, privatni smještaj i odmarališta.

U Perastu – hotel, muzeji, kulturna baština i organizovane grupe.

U Risnu – hotel, mozaici i obalni život.

U Orahovcu – stotine privatnih ležaja, restorani, odmaralište i domaćinstva otvorena prema gostu.

U Morinju i Kostanjici – kampovi, privatni smještaj i lokalni turistički život.

Kroz Grbalj – magistrala koja je mijenjala način dolaska i kretanja.

U Bigovi – ribarsko mjesto, more, kupališta i kampovanje.

A preko cijele opštine – mreža turističkih društava koja je povezivala goste, domaćine i život mjesta. Uz njih – agencije, vodiči, šoferi, konobari, recepcioneri, brodari, radnici turističkih poslovnica i mnogi drugi. Za jednog gosta radio je čitav grad I čitava opština. Turizam je postao sistem.

I stare razglednice iz šezdesetih i sedamdesetih kao da upravo to žele da pokažu.

Na njima Kotor više nije sam. Uz gradske zidine pojavljuju se Prčanj, Perast, zaliv, putevi, more i planine.

Pred kraj sedamdesetih razglednice pod nazivom „Boka Kotorska“ u isti kadar stavljaju pejzaž, puteve, mjesta i lokalni identitet. Gost više nije pozivan samo u jedno mjesto.Pozivan je u čitav prostor.

Godinama je Kotor gradio tu novu turističku sliku. Mijenjali su se putevi kojima su gosti dolazili. Parobrode su zamijenili autobusi i automobili. Na more su stizale jahte i brodovi za krstarenje. Hoteli su se punili. Kuće otvarale gostima. Kampovi primali putnike sa šatorima i prikolicama. Agencije organizovale izlete. Muzeji primali desetine hiljada posjetilaca. Odmarališta bila puna porodica i djece. Turistička društva organizovala su život svojih mjesta.

Činilo se da je jedno dugo vrijeme ponovnog građenja turističkog života dalo rezultat.

A onda je došlo nedjeljno jutro, 15. aprila 1979. godine.

U nekoliko trenutaka sve je dobilo drugo značenje.

Zemljotres je teško pogodio Kotor i čitavo područje zaliva. Stradale su kuće, kulturni spomenici, infrastruktura i turistički objekti. Odjednom više nije bilo najvažnije koliko je gostiju stiglo, koliko je kreveta bilo popunjeno ili koliko je autobusa krenulo prema Kotoru.

Trebalo je sačuvati grad. Sačuvati njegova mjesta. I još jednom početi iznova.

A upravo iz tog velikog prekida počeće novo poglavlje turističke istorije Kotora.

100 godina organizovanog turizma u Kotoru 1926–2026
Vijek vizije – 100 godina čuvanja tradicije, vjekovi gostoprimstva.

Turistička organizacija opštine Kotor