Kultura

„Šta nepravda učini čovjeku?“ pitanje je koje otvara novi roman Jasenke Lalović, ali i razgovor koji je sinoć, u Velikoj sali Kulturnog centra „Nikola Đurković“ u Kotoru, okupio brojne ljubitelje književnosti.

Pred kotorskom publikom, književnica Jasenka Lalović predstavila je svoj novi roman „Četrdeset konaka“, priču o naslijeđenoj nepravdi, ljudskim sudbinama, porodičnim zavjetima, identitetu i mogućnosti da se, uprkos svemu što nam je život nametnuo, sačuva vlastita ljudskost.

O romanu, njegovim junacima i univerzalnim pitanjima koja pokreće, sa autorkom je razgovarala novinarka Radio Kotora Nataša Janović. Promociju su organizovali Kulturni centar „Nikola Đurković“ i Gradska biblioteka i čitaonica Kotor.

Jasenka Lalović rođena je u Baru, a odrasla je u Buljarici, Petrovcu i Baru. Studirala je sociologiju u Beogradu, gdje danas živi. Književni debi ostvarila je 2018. godine romanom „S one bande moje gore“, kojim je započela trilogiju „Brda od pelina“, nastavljenu romanima „S ove bande moje gore“ i „Kastigulja“. Nakon trilogije objavila je romane „Bastadur“ i „Zera luče“, dok „Četrdeset konaka“ predstavlja njeno šesto književno ostvarenje.

Njeno stvaralaštvo obilježavaju teme porodičnog nasljeđa, identiteta, društvenih očekivanja i sudbine žene u zajednici oblikovanoj tradicijom. Kroz intimne ljudske priče Lalović otvara šira društvena i istorijska pitanja, a njena djela pronašla su brojnu čitalačku publiku u Crnoj Gori i regionu.

Uvodno obraćanje moderatorke usmjerilo je razgovor ka suštinskoj temi romana – putovanju koje se ne mjeri samo kilometrima, konacima i geografskim udaljenostima, već i unutrašnjim promjenama kroz koje čovjek prolazi onda kada mu život oduzme mogućnost izbora.

Radnja romana smještena je u mart 1874. godine, u Lješansku nahiju. U središtu priče je Itana, djevojka čiji se život, pod pritiskom krvne osvete, porodičnih obaveza i tuđih odluka, odvija mimo njenih želja i očekivanja. Zajedno sa karavanom koji putuje prema Carigradu, ona ulazi u nepoznate prostore, susreće ljude različitog porijekla, jezika, običaja i iskustava.

Međutim, kako je istaknuto tokom razgovora, ovo nije samo priča o jednom istorijskom putovanju. To je roman o ljudima koji, suočeni sa okolnostima koje nijesu birali, pokušavaju da sačuvaju dostojanstvo i pronađu mogućnost drugačijeg života.

Jedno od prvih pitanja odnosilo se na povezanost istorijskih migracija sa savremenim iskustvom ljudi koji napuštaju svoje domove zbog sukoba, nasilja, siromaštva ili političkih i porodičnih pritisaka.

Polazeći od rečenice iz romana: „Čovjek ponekad ne krene zato što to želi, nego zato što više nema gdje da ostane“, otvoreno je pitanje koliko su migracije, bez obzira na istorijsko vrijeme i pravac kretanja, zapravo neprekidna ljudska potraga za sigurnošću i očuvanjem dostojanstva.

Kretanje karavana prema Carigradu tako je poslužilo kao polazište za razgovor o savremenom čovjeku, njegovoj potrebi da pronađe mjesto na kojem će moći da živi bez straha i o univerzalnosti ljudske potrebe za pripadanjem.

Posebno mjesto u razgovoru zauzelo je pitanje nepravde i njenog uticaja na pojedinca i zajednicu. U predgovoru romana autorka postavlja pitanje može li čovjek, koji je i sam bio žrtva nepravde, postati njen nastavak i novi izvršilac.

Kao jedno od najvažnijih pitanja romana izdvojena je misao da „niko imenom i prezimenom nije kriv, a svi su odgovorni“. Ovakvo promišljanje dilema je o kolektivnoj odgovornosti, običajima i naslijeđenim obrascima koji opstaju čak i onda kada pojedinac više ne prepoznaje njihovu opravdanost.

Može li zajednica biti moralno odgovorna za nepravdu koju održava tradicijom? I gdje se nalazi granica između prihvatanja naslijeđenih vrijednosti i odgovornosti da se prekine ono što povređuje druge?

To su pitanja koja „Četrdeset konaka“ iz istorijskog konteksta iznose u prostor naše svakodnevice.

Važan dio razgovora bio je posvećen jeziku kao jednom od ključnih motiva romana. Putujući kroz različite geografske i kulturne prostore, junaci susreću albanski, grčki i makedonski jezik, a njihovo međusobno razumijevanje često prevazilazi granice izgovorene riječi.

U tom kontekstu istaknuta je i jedna od najvažnijih poruka romana: čovjek ne mora nužno razumjeti jezik drugoga da bi prepoznao njegovu potrebu, strah ili dobrotu. Ponekad je dovoljno obratiti pažnju na čovjeka pored sebe.

Upravo se u takvim susretima otvara prostor za razumijevanje da ljudskost nije svojina nijednog naroda, vjere ili jezika, već se prepoznaje u postupcima, gestovima i spremnosti da se drugome pruži ruka.

Jedan od odlomaka koji je autorka pročitala publici sažeo je tu ideju u rečenicu: „Ponekad se dobrota ukaže iza nepoznatih vrata.“

U vremenu u kojem se individualizam često predstavlja kao mjera uspjeha, razgovor je otvorio i pitanje zajedništva i međuzavisnosti. Karavan u romanu postaje prostor u kojem se ljudi, iako različiti po porijeklu i iskustvu, oslanjaju jedni na druge. Putnici dijele strah, umor, neizvjesnost, ali i ono malo što imaju.

Tako zajedništvo ne nastaje iz sličnosti, već iz potrebe da čovjek u drugom čovjeku prepozna oslonac. Nepoznanac može postati bliži od onoga koga poznajemo, a razlike koje su na početku djelovale nepremostivo mogu ustupiti mjesto razumijevanju.

Posebno je razmatrano simboličko značenje broja četrdeset, koji u različitim tradicijama i kulturama označava trajanje, iskušenje, sazrijevanje i prelazak iz jednog životnog stanja u drugo. Četrdeset konaka tako nijesu samo stanice na putu prema odredištu, već i simbol unutrašnjeg izdržaja, promjene i suočavanja sa samim sobom.

Sudbina Itane otvorila je i pitanje položaja žene u patrijarhalnom društvu. Njena mladost, ljubav i lične želje postaju manje važne od porodičnih interesa, krvne osvete i zahtjeva tradicije.

Iz ove teme razgovor je prirodno prešao na nasljeđe prethodnih generacija i pitanje slobode. Koliko smo zaista slobodni ako sa sobom neprestano nosimo nevidljivi prtljag porodičnih očekivanja, strahova, neizgovorenih obaveza i iskustava koja nijesmo sami proživjeli?

Posebnu dimenziju razgovoru dala je jedna lokalna ali i univerzalna refleksija. Grad koji vjekovima živi od susreta različitih ljudi, jezika, kultura i običaja, a čiji su pomorci odlazili u daleki svijet i sami postajali stranci, predstavljao je gotovo prirodno mjesto za razgovor o prihvatanju drugog i drugačijeg.

Da li se sposobnost prihvatanja drugog čovjeka uči kroz istoriju ili je svaka generacija mora iznova usvajati, kao i da li predrasude često predstavljaju strah od onoga što nijesmo imali priliku da upoznamo?

Odgovarajući na ovo pitanje, Jasenka Lalović istakla je značaj očuvanja vlastitog identiteta i sigurnosti u sopstvene kulturne vrijednosti. Smatra da društvo koje je stabilno utemeljeno u onome što jeste nema razloga da različitost doživljava kao prijetnju.

„Mislim da je mnogo važno da identitetski znamo i da njegujemo to što jesmo. Jer na taj način mi čuvamo ono suštinsko“, kazala je Lalović.

Govoreći o savremenim demografskim promjenama i susretu različitih kultura, autorka je ukazala na to da problem često nije u drugome, već u našoj nesigurnosti.

“To nije njihova snaga, to je naša slabost“, poručila je Lalović, naglašavajući da je potrebno mnogo više raditi na očuvanju i njegovanju vlastitih vrijednosti, kako bi susret sa drugima bio zasnovan na sigurnosti, a ne na strahu.

Završnica razgovora vratila se početnom pitanju – šta nepravda učini čovjeku, ali i mogućnosti da se prekine njen prenos sa generacije na generaciju.

Polazeći od uvjerenja da ne možemo birati vrijeme u kojem smo rođeni, porodicu, istorijske okolnosti niti sve odluke drugih ljudi koje će uticati na naše živote, moderatorka je istakla da ipak možemo birati šta ćemo učiniti sa onim što nam je ostavljeno. Posebno je važno ne dozvoliti da nas iskustvo povrede pretvori u ljude koji će povređivati druge.

Odgovarajući na pitanje šta čovjek može učiniti da nepravda ne nastavi da živi kroz njega, Lalović je govorila o potrebi da najprije prihvatimo sebe, prepoznamo vlastite granice i procijenimo koliko nasljeđa i očekivanja možemo da iznesemo.

Osvrnula se na osjećaj nepravde, koji je opisala kao jedno od najtežih ljudskih iskustava, naglašavajući koliko je važno ne dozvoliti da se taj osjećaj taloži u čovjeku.

„Nepravda kuva u nama“, kazala je autorka, dodajući da je važno pronaći način da se takav osjećaj izrazi i iz sebe izbaci, umjesto da nastavi da razara čovjeka iznutra.

Govoreći o naslijeđenim porodičnim i kolektivnim pritiscima, istakla je da je potrebno prepoznati sopstvene mogućnosti i ne dozvoliti da očekivanja drugih postanu teret koji ne možemo da nosimo.

Na kraju susreta, Lalović se osvrnula i na pojam mjere, koji se često pojavljuje u njenim razmišljanjima. Govorila je o vlastitim životnim iskustvima, teškim trenucima i potrebi da čovjek, uprkos svemu, pronađe granicu koja mu neće dozvoliti da potpuno potone.

„Moram imati osjećaj mjere, jer u stvari samo što dozvolim sebi, to je ta duboka, duboka zahvalnost“, kazala je Lalović.

Zahvalnost je, kako je objasnila, usmjerena i prema čitaocima koji izdvajaju svoje vrijeme da bi pročitali ono što je napisala. Upravo vrijeme smatra nečim što ne može vratiti onima koji joj ga poklanjaju, zbog čega je njihova pažnja za nju posebna vrijednost.

Na kraju se zahvalila prisutnima na velikoj posjećenosti, pažnji i podršci koju pružaju njenom književnom radu.

Ako je početno pitanje glasilo „Šta nepravda učini čovjeku?“, završna misao razgovora mogla bi se sažeti u jedno drugo: šta čovjek može učiniti da nepravda ne nastavi da živi kroz njega?

Između ta dva pitanja nalazi se čitavo putovanje, “Četrdeset konaka” , ali i mnogo više od toga – putovanje prema sebi i prema drugom čovjeku.

Tekst: Nataša Janović

Foto: Radio Kotor