Kultura

Autorska monodrama „Bio sam tamo“ glumca Pere Eranovića, nastala po motivima romana „Tunika“ Loyda C. Douglas-a, izvedena je sinoć u koncertnoj dvorani ŠOSMO “Vida Matjan”, crkvi Sv. Duha u Kotoru.

Predstava kroz intimnu formu monodrame snažno otvara pitanja krivice, vjere i odgovornosti, stavljajući publiku pred lično preispitivanje.

Riječ je o potresnom svjedočanstvu rimskog centuriona Marcela Galija koji po dolasku u Galileju dobija svoj prvi zadatak, organizovati smaknuće mjesnog revolucionara poznatog po brojnim čudima. Kroz ispovijest o političkim spletkama, izdaji, te uticaju krvožedne mase, Marcel Galije vodi publiku kroz mučne scene suđenja, kažnjavanja i smrti.

Nakon predstave razgovarali smo sa autorom i glumcem o nastanku djela i porukama koje ono nosi.

Govoreći o procesu adaptacije romana „Tunika“ u monodramu, Eranović ističe da je nastanak teksta bio duboko povezan s njegovim ličnim duhovnim iskustvom.

„Bilo je jako jednostavno, jer ovo je za mene jedno osobno iskustvo, jedna moja osobna korizma koja je urodila ovim plodom, gdje vam ne mogu dati svjetovan odgovor ni da hoću, nego baš isključivo odgovor koji je nadahnut mojim osobnim iskustvom. Zaista, baš djelom Duha svetoga, u niti dva dana sve to prosulo se na dvadesetak stranica teksta. U dva dana je nastalo i cijelo djelo postavljeno na scenu u otprilike tri tjedna”, kazao je Eranović.

Kako ističe, svo to vrijeme bilo je ispunjeno intenzivnim promišljanjem o simbolici Križnog puta i ličnim duhovnim procesom:

„Tri tjedna intenzivnog rada, intenzivnog promišljanja o svakoj postaji Križnog puta, i na neki način, sam je Bog kroz taj jedan moj kazališni put u ovoj predstavi lječio neke moje rane i moje frustracije i kristalizirao pogled na ona pitanja u kojima sam se kao neki mali lugar u šumi zapravo gubio“.

Dodaje da je kroz taj misaoni tok pronašao dublji smisao u pitanjima koja su ga ranije zbunjivala.

Tokom izvođenja predstave glumac publici više puta postavlja pitanje „jeste li vi bili tamo“, koje ima snažnu simboličku dimenziju.

„Zato što je to jedno retoričko pitanje na koje zapravo svi mi znamo odgovor, jer se teško susrest s njim i izgovoriti taj odgovor na glas”, tumači naš sagovornik.

Kako objašnjava, čovjek lako prihvata vjeru kada je ona povezana sa čudima i nadom, ali mnogo teže kada se suočava sa patnjom i žrtvom.

„Lako je hodati s Isusom oko jezera dok na njegov znak dižemo mreže pune riba, lako je sa njim hodati jeruzalemskim ulicama dok on iscijeljuje gubavce...“

Međutim, ključni trenutak dolazi u suočavanju sa stradanjem.

„Kada se treba suočiti sa gorčinom Velikog petka, tu svi nekako uzmičemo, jer taj križ u njemu suštinski nema ništa lijepo, a zapravo u njemu leži poanta svega ovoga što sam nabrojao“, navodi Eranović.

U središtu monodrame nalazi se priča o unutrašnjem sukobu sa samim sobom, promjeni i obraćenju.

Iako za vjernike ima posebno značenje, autor ističe da je predstava univerzalna i razumljiva ljudima različitih uvjerenja:

„Ovo je priča, klasična priča o obraćenju, o transformaciji i ona može suvereno stajati kao kazališna stvarnost ne samo ispred kršćana“.

Predstava otvara i pitanje lične odgovornosti i opravdavanja postupaka kroz poslušnost autoritetu, što je, prema Eranoviću, obrazac koji se ponavlja kroz istoriju do danas.

Ljudi, kaže, često biraju lakši put kako bi izbjegli žrtvu.

„Dakle, da ne bih ja podnio žrtvu za neku veću instancu, veće dobro, ja ću se opravdati svojim položajem, sačuvat ću svoj politički obraz, sačuvat ću svoju fotelju i svoj nekakav društveni integritet na koncu”, te u tom kontekstu podsjeća i na hrabrost prvih hrišćana,” kako je ta jedna hrabrost kršćana koji su s osmijehom išli u arene lavovima u ralje, kako je spala na to da se bojimo izreći svoje mišljenje da slučajno ne bi završili u novinama.“

Na kraju razgovora ističe da je ključna poruka predstave potreba da čovjek dopusti da ga pokrene unutrašnja snaga vjere i duha.

„Mislim da je poanta toga duh. Ne dopuštamo duhu, da u nama raspiri plamen, i nekako cijelo vrijeme tu žaravicu okrećemo s nekakvom štangom i prevrćemo je od nemila do nedraga.Umjesto da pustimo da se taj milosni vjetar raspiri u pravi plamen, da gorimo i da se drugi ljudi mogu ogrijati u toj našoj hrabrosti i nadahnuću kojim bi trebali odisati”, zaključuje glumac Pere Eranović.

Predstavu su, među ostalima, pratili kotorski biskup mons. Mladen Vukšić, kancelar Kotorske biskupije fra Dragan Ružić, katedralni župnik don Robert Tonsati, te Mirko Vičević, predsjednik Hrvatskoga građanskog društva Crne Gore.

Tekst: Nataša Janović

Foto: Radio Kotor/ N.J.