Kultura

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor / B.M.

Dirigovanje nije isključivo posao sa notama. To je, prije svega, rad sa ljudima, građenje povjerenja i stvaranje prostora u kojem muzika može da progovori.

Tako umjetnički posao vidi dirigent i orguljaš Ivan Šćepanović, umjetnički voditelj Akademskog hora „Ivan Goran Kovačić“ iz Zagreba, koji je bio gost “Nedjeljnog razgovora” Radio Kotora nakon nastupa na Međunarodnom festivalu KotorArt.

Govorio je o svom prvom dolasku u Kotor, koncertima “Trajanje” i “Glasovi srca”, odgovornosti umjetnika/ca, usklađivanju sa horom i orkestrom, odnosu prema uspjehu, te potrebi da umjetnost sačuva svoj kȏd.   

Boravak u Boki opisuje kao nesvakidašnje iskustvo, a Kotor ga je, kako kaže, podsjetio na “zavičajnu bliskost” i  iznenadio svojom posebnom energijom.

„Oduševljen sam ovim gradom, događajem koji imate sa festivalom KotorArt i kulturom uopšte. Imam osjećaj kao da sam kod kuće, u Dalmaciji, samo što je ovdje nekako, još življe. Volim starine, a ovaj spoj prirode i istorije me zaista oduševio. Sretni ste što imate sve na jednom mjestu, more, planine i jedan poseban ugođaj”, dodaje Šćepanović.

Koncerti “Trajanje” i “Glasovi srca”, održani u Kotoru, nosili su zajedničku poruku, a to je da prava umjetnost ne pripada samo trenutku u kojem nastaje.

„Muzika koju smo predstavili je univerzalna. Ona traje od trenutka kada je nastala i vjerujem da će trajati sve dok postoji čovjek koji je želi slušati. To je ono najljepše u umjetnosti. Ona prelazi granice vremena i prostora. Može dotaknuti ljude koji žive potpuno različite živote od onih za koje je nastala”, pojašnjava on.

Poriv za dirigovanjem, ističe, postoji od djetinjstva.

“Kada sam sa sedam godina dobio prvi CD klasične muzike, počeo sam da lupam po stolu i zamišljam da vodim orkestar. Ali iskreno, ne mislim da ću ikada doći do trenutka kada ću reći da sam sada potpuno spreman za ovo čime se bavim”, priča naš sagovornik.

Upravo to stalno preispitivanje vidi kao važan dio svog umjetničkog razvoja i sazrijevanja.

„Uvijek sebi postavljam pitanja, jesam li dovoljno dobar, mogu li bolje, jesam li spreman za ono što dolazi. Mislim da je zdrava doza skepticizma važna, jer vas uvijek tjera naprijed. Kada pronađete jedan odgovor, pojave se nova pitanja i tako čovjek uči cijelog života”, smatra Šćepanović i naglašava da se dirigent ne može oblikovati samo kroz knjige i predavanja.

Na fakultetu se nauče osnove, principi i način razmišljanja.

“Pravi rad počinje tek u praksi, na probama, koncertima i u odnosu sa ljudima. Ne postoji knjiga koja vas može naučiti kako da vodite ansambl. To se uči iskustvom, pokušajima i greškama. Isto je kao, recimo, sa roditeljstvom. Ne postoji knjiga koja vam može objasniti što znači imati dijete i kako ga pripremati za život. Tek kada to imate u iskustvu, učite i postajete bolji”, mišljenja je on.

Za našeg gosta, odnos dirigenta i ansambla ne zasniva se na nametanju moći, već na međusobnom povjerenju.

„Ono je jednako autoritetu. Ako ljudi nemaju povjerenja u vas, nemate ni pravi autoritet. Dirigovanje nije upravljanje notama i muzičkim mehanizmom, već komunikacija među ljudima i muzika nastaje iz tog odnosa”, podvlači Šćepanović.

Dodaje da bez ljudskog pristupa nema ni umjetničkog rezultata.

„Ako dehumanizujete ansambl, pojaviće se otpor. Najbolje rezultate dobijete kada svi osjećaju da rade zajedno i imaju isti cilj. Veliki dio ovog posla zapravo je razumijevanje karaktera, raspoloženja i potreba ljudi sa kojima radite. Nekada morate znati što reći, ali još važnije kada nešto ne reći. Dešavalo mi se da pred koncert budem nervozan, ali znam da moja nervoza neće pomoći drugima. Ako prenesete ljutnju na ansambl, samo napravite veći problem. Tamo gdje dominira ego, nema dovoljno prostora za muziku”, kaže Šćepanović.

Govoreći o posebnim trenucima u karijeri, prisjeća se nedavnog koncerta u Tivtu i djela koje je snažno djelovalo na izvođače i publiku.

„Dogode se trenuci kada vas ansambl iznenadi nečim što niste očekivali. Izveli smo jednu vrlo intimnu kompoziciju o djevojci koja je izgubila oca i koja mu se obraća kroz pjesmu. Članovi hora su mi poslije rekli da nisu znali koliko je djelo snažno, sve dok ga nisu izveli”, rekao je Šćepanović.

Važno je znati kada je umjetnik spreman za određenu partituru.

„Odbio sam neka djela, jer sam osjećao da još nije vrijeme. Ako prerano uđete u veliku kompoziciju, možete sebi stvoriti pogrešan odnos prema njoj. Želim da kompozicijama pristupim onda kada im mogu dati ono što zaslužuju”, poručuje on.

Kada je u pitanju odnos prema repertoaru, kaže da nije svako djelo nužno prostor u kojem se svaki umjetnik najbolje izražava.

„Nerijetko, tek kada dirigujem neko djelo, shvatim da ono jednostavno nije moj forte. To ne znači da je manje kvalitetno, nego da možda nije moj umjetnički prostor. Recimo, naše izvođenje Carmine Burane u ferbuaru ove godine u Zagrebu, bio je moj fortissimo. Postoje kompozicije za koje odmah osjetim da bih mogao da ih radim cijelog života i ta je, svakako, jedna od njih”, zaključio je Šćepanović.