Kultura

Povodom smrti Miroslava Homena, u ime Festivala gudača i Međunarodnog Festivala klapa, o njegovom životu i radu, za Radio Kotor govorila je prof. Marina Dulović.                                                                                                                               

„Poslije duge i teške borbe sa opakom bolešću, u Kotoru je preminuo Miroslav Homen, dirigent i muzičar. Vijest je potresla njegovu porodicu, prijatelje, Bokelje sa kojima je bio duboko vezan kao i muzički i kulturni svijet Hrvatske i Crne Gore.

Rodio se u Dubrovniku 2. avgusta 1940. godine. U Kotoru je 1959. godine završio  klasičnu gimnaziju, a paralelno je  učio i Srednju muzičku školu koja je zbog renoviranja Biljarde sa Cetinja preseljena  u Kotor. Maturirao je u Titogradu 1960. godine, gdje je Srednja  muzička škola  našla svoje trajno mjesto. Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu studirao je kompoziciju kod Miroslava Špilera i dirigovanje kog Mladena Pozajića. Nakon diplomiranja 1966. godine radio je kao dirigent, direktor Opere i baleta Narodnog pozorišta u Sarajevu i bio redovan gost dirigent Sarajevske filharmonije. Dirigovao je koncertima Simfonijskog orkestra i hora RTV Sarajevo.  Istovremeno  je vodio akademski hor ,,Slobodan Princip Seljo“, sa kojim je održao veliki broj koncerata u zemlji i inostranstvu i osvojio brojne nagrade. Godine 1975. osnovao je i vodio kamerni hor Muzičke omladine BiH a 1991. hor HKUD ,,Napredak“. Uporedo je je bio docent , a potom i profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Od 1992. godine angažovan je u HNK ,,Ivan pl Zajc“ u Rijeci kao šef dirigent Opere. Redovno je gostovao u Operi HNK u Zagrebu i Splitu, a nakon devedestih ponovo se kao gost dirigent vraća  Sarajevu. Od 1993. je bio profesor na  odsjeku muzičke kulture Pedagoškog fakulteta u Puli gdje je utemeljio i vodio Muški hor Istarskoga narodnog kazališta. Kao dirigent gostovao je u Engleskoj, Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Španiji...U riječkom i sarajevskom pozorištu sa velikim uspjehom postavio je opere G.Verdija (Traviata, Nabucco, Krabuljni ples, Ernani, Trubadur, Aida, Don Carlos, Rigoletto, Moć sudbine) i G. Puccinija( La Boheme, Tosca, Turandot, Madam Buterflay,) G. Donicetija (Don Pasquale, Vojvoda od Albe),  P. Maskanjija (Cavalleria rusticana), J. Hatzea (Josip i Mara) i A.Horozića (Hasanaginica), a od baleta izdvajaju se Kameni cvijet, Romeo i Julija i Pepeljuga S. Prokofjeva. Njegov koncertni repertoar obuhvatao je djela klasične muzike, simfonije i koncertantne kompozicije klasičara i romantičara, a od većih kompozicija ističu se izvođenja oratorija Mesija G.F. Handel i Judita triumphans  A. Vivaldija, kao i Rekvijem  Mozarta, Verdija, Sen Sansa i Faurea.

Dobio je nagradu muzičkih umjetnika BiH 1985. i nagradu ,,Milka Trnina“ 1998. godine.

Mirolav Homen zadužio je bosansku, hrvatsku i crnogorsku kulturnu i muzičku javnost upornim, pedantnim i predanim radom. Svoj entuzijazam, talenat, elan i posvećenost znao je prenijeti na svoje brojne  kolege i saradnike. Mladalačku energiju i pokretljivost koju je zadržao i u poznim godinama, imao je i na sceni i u svakodnevnom životu. Volio je Kotor i stalno mu se vraćao.

Sarađivali smo u više projekata u okviru Festivala gudača i Festivala klapa u Perastu. U organizaciji Muzičke škole ,,Vida Matjan“ izuzetnu podršku je pružio na organizovanju koncerta posvećenog svom ocu, a mom prvom profesoru klavira, Antunu Homenu. Tim povodom izvedena su djela , kompozicije čiji je izbor Miro uradio i nije krio ponos na svog oca, takođe poznatog kotorskog muzičara, horovođu, dirigenta, kompozitora i orguljaša.

Sigurna sam da je cjelokupno umjetničko djelo Miroslava Homena zaslužilo vrednovanje koje će ukupna javnost i nakon njegove smrti znati cijeniti i poštovati. Ljubitelji muzičke umjetnosti trajno će ga se sjećati po brojnim vrhunskim ostvarenjima tokom duge i uspješne umjetničke karijere.

Kotor, 7.03.2021.g.

Neka mu je vječna slava i hvala.    

U ime Festivala gudača i Međunarodnog   Festivala klapa,                                                                                                                                            Marina Dulović, prof.“

U nastavku prenosimo intervju koji je, za Hrvatski glasnik, uradila profesorka Dulović.

MIROSLAV  HOMEN – dirigent

,, Sve češće i sve radje sam u Kotoru. Boka je za mene pribježište gdje punim baterije.“

Dok razgovaramo u prijatnom ambijentu kotorskog hotela ,,Vardar“ javlja se majstor koji treba nešto da popravi na barci, i nakon kraćeg ubjedjivanja i molbe da posao urade što prije maestro kaže:,, Ali ja to ne mogu sam da završim jer imam 76 godina i pritom sam muzičar!“ Muzičar – malo je reći. Maestro - Miroslav Homen.  

Tri pune decenije  dirigent Sarajevske opere i baleta, u jednom momentu direktor  Sarajevske opere i Filharmonije. Dirigovao je u svim većim centrima bivše zemlje  kao horski, operski i simfonijski dirigent i gostovao  u mnogim evropskim državama. Od 1962 -91 godine je bio Umjetnički vodja i dirigent sarajevskog hora ,, Slobodan Princip Seljo“, utemeljio je Kamerni hor Muzičke omladine BiH, Hor Hrvatskog kulturno umjetničkog društva ,,Napredak“ i osnivač je Mješovitog hora INK u Puli. Njegov pedagoški rad je vezan za MA Sarajevo a od 1992 godine je bio šef dirigent i upravnik Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Stalni je gost dirigent opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Splitu.

Kakvo je vaše sjećanje na period odrastanja u poslijeratnom Kotoru?  Ko su bili vaši profesori u Muzičkoj školi i kako ste se opredjelili za poziv muzičara?

 ,,Ja sam učio Nižu muzičku školu u Kotoru kod  Vide Matjan koja je tada bila i profesor i direktor škole. Radili smo bajke,, Ježeva kućica“, ,,Slavni vočić“ i poznatu ,,Besanu šumsku noć“ za koju je tekst napisao Miloš Milošević. Uz klavir sam učio i violončelo, završio nižu školu i jednu godinu srednje. U vrijeme kada je kotoranin Mato Petrović bio ministar kulture u Kotoru je postojao odličan  Simfonijski orkesta.  Nakon nekog vremena on je rasformiran i djelimično prebačen u Titograd. To više nikada nije bio onaj isti orkestar koji smo imali u Kotoru. Violončelo mi je predavao profesor Frano Cvitanović koji se nakon rasformiranja orkestra preselio u Tivat i kako sam ostao bez profesora ja sam od čela morao odustati. Čelo sam uvijek obožavao i taj instrument je za mene ostao neispunjeni san. Na klaviru sam bio veoma uspješan i Matijanica (kao smo je svi u Kotoru zvali ) je vrlo brzo uočila moj talenat. Često sam svirao sa Smiljom Ćetković četvororučno i to najčešće Bramsove Madjarske igre, Intermeca i Valcere. Takodje smo svirali i na dva klavira osmororučno i to:  Smilja Ćetković, Danica Bajković, Vladica Marković i ja. U Muzičkoj školi pored časova klavira i solfedja imali smo čajanke, časove bontona i plesa. G-dja Matjan se trudila da nas nauči plesati ali nije znala da mi to već svi znamo –naravno sa pola metra rastojanja od partnerkre. Kada bi ona izašla iz škole ja bih sjeo za klavir i svirao za društvo tvist i rock and roll. U to vrijeme u Kotoru djeca i mladi su mogli biti vani do osam sati a kino je počinjalo u pet. Imali smo Pionirski dom gdje sam trenirao stoni tenis i šah i bio  u tome takodje uspješan. Iako smo bili dosta siromašni pamtim doba mog djetinjstva sa najvećom radošću. Nije bilo luksuza i izobilja kao danas, već kada bih dobio neku dobru ocjenu otac bi me jednom u petnaest dana, počastio krempitom u Zdravljaku. To je bila veća radost nego danas svi mobiteli i kompjuteri koje djeca imaju. Svirao sam i harmoniku i prvi džeparac zaradjivao u Oficirskom domu nastupajući na igrankama. Učio sam Klasičnu Gimnaziju dok ona nije rasformirana a to se desilo kada sam bio u šestom razredu. Pamtim užasno stroge profesore i kriterij visokog ranga. Gimnaziju sam završio 1959, godinu prije nego Srednju muzičku – klavirski odsjek. Preselio sam se jednu godinu u Titograd gdje sam polagao ispite za četvrti razred i na Nižoj školi već počeo predavati klavir. Uveče sam svirao zabavnu muziku u baru Hotela Crna Gora. Lijepa me sjećanja vežu i za taj period.“

Da bi neko bio dirigent potrebno je da ima široko muzičko obrazovanje i da je spreman čitav život da uči. Kod vas je vjerovatno presudna bila genetika i ljubav prema dirigentskom pozivu koju je vaš otac, profesor  Antun Homen prenio na vas. On je čitav radni vijek predano radio kao dirigent, pedagog, kompozitor i uspješan organizator mnogih muzičkih dešavanja.   Kao i on imate urodjenu spretnost u prstima kada ste za klavirom i harizmu vodje što je neophodno  za poziv dirigenta. To sam odmah uočila kada ste se prije par godina u Muzičkoj školi ,,Vida Matjan“ našli u ulozi korepetitora prilikom jedne audicije. Kada sam vidjela vaše ruke i način na koji svirate i čitate slista, sjećanje me vratilo u Nižu muzičku školu gdje mi je maestro Antun Homen predavao klavir. A šta treba  u početnim godinama učenja nego da vas neko lijepom muzikom zadoji za čitav život? 

,,Da slažem se sa vama to mi je u genima. Evo kako je došlo do toga da postanem dirigent. Još dok sam bio ovdje u Kotoru u Srednjoj muzičkoj školi počeo sam nešto komponovati i čak išao na neko takmičenje sa sinom prvog direktora Muzičke škole u Kotoru, novljanina Ivana Lazarova. Kada je te godine u Kotor došao Ivo Brkanović moj tata je rekao ,, Ovaj mali nešto komponuje“. Ivo je odgovorio da radim i dalje ozbiljno na tome i da dodjem kod njega u Sarajevo da upišem odsjek za kompoziciju na MA. Mene je tada više privlačio Zagreb ali kako sam imao tetku u Sarajevu moj otac je odlučio da je ipak bolje da idem u Sarajevo. To je bila 1960 godina i ja sam se našao u klasi  kod našeg kotoranina, kompozitora Iva Brkanovića. Ubrzo je došla do izražaja moja spretnost na klaviru i počeo sam korepetirati u Sarajevskoj operi. Dirigent Ivan Štajcer mi je jednog dana predložio da i ja počnem dirigovati, što sam ubrzo i prihvatio. Upisao sam i dirigovanje na MA i zbog odlaska profesora Iva Brkanović u Zagreb prešao sam u klasu profesora Miroslava Špilera, inače supruga novljanke i profesorke solo pjevanja Brune Špiler. Već na drugoj godini dirigovanja sam preuzeo vodjstvo hora ,,Slobodan Princip Seljo“ sa kojim sam radio tri decenije. Kompoziciju dotjerao do diplomskog i napisao Koncert za klarinet i orkestar koji sam posvetio mom prijatelju  Batu Radoviću. Medjutim, ljubav prema dirigovanu je nadvladala komponovanje. Vjerovatno genetika koju sam naslijedio od mog oca. U Sarajevskoj operi sam bio veoma mlad dirigent i zahvaljujući mom mentoru , velikom dirigentu Oskaru Danonu, u aprilu 1967 godine sam imao svoj dirigentski debi. Oskar je tražio da ja dirigujem  reprizu djela  ,, Most Svetog kralja Luja “ njemačkog kompozitora Hermana  Rojtera koje je on veče prije premijerno izveo u Sarajevu.“

Za vama je skoro pet decenija plodne karijere, nastupa, dirigovanja, velikog iskustva i znanja. Da li nešto posebno možete izdvojiti kao vaš  najveći umjetnički domet? Još kao student u Sarajevu prisustvovala sam premijeri čuvene ,,Carmine Burane“ kojom ste vi dirigovali, i za cijeli život nosim taj utisak savršenog izvodjenja prekrasne muzike. Da li je taj poseban trenutak upravo  pomenuto remek  djelo?

,,Da, upravo tako. Najveći moj uspjeh je bila naša sarajevska ,,Carmina Burana „ scenska kantata Karla Orfa. Premijera je bila 1984 godine kada se Sarajevo pripremalo za  Zimske olimpijske igre. Godinama smo punili sale gdje god smo nastupali. Doživjeli smo ovacije u Izraelu i dvanaesto minutni aplauz u Gracu. Gostovali smo u svim većim centrima Jugoslavije a više puta je reprizirana i u inostranstvu. Na Carmini je radila sjajna ekipa scenograf Miodrag Tabački i koreograf  Drago Boldin.“

Iako ste uvjek isticali da ste isključivo umjetnik i da ne volite rukovodeća mjesta ipak ste jedno vrijeme bili na funkciji direktora Sarajevske opere.

,,Da, pred sam rat postao sam direktor Opere i direktor Filharmonije. Nikada nisam mogao raditi polovično i u tom periodu došlo je do značajnih promjena u orkestru. Zahvalio sam se nekim ljudima koji više nisu mogli dobro svirati, uveo  promjene i stavio mladje ljude na prve pulteve. To su bili moji uslovi i zlatno verijeme Sarajevske  filharmonije.  Veliki orkestarski aparat, izvodili smo remek djela umjetničke muzike, dirigovao je Lajovic, Nanut, Kovach... Pred sam rat dirigovao sam Vivaldijeva  Četiri godišnja doba sa solistom Stefanom Milenkovićem koji je tada bio još dječak. Ugovorena  je bila velika turneja u Kini ali rat je poremetio naše planove.“

Kada su krenuli nemili dogadjaji u Bosni vi ste dobili poziv da se preselite u Rijeku?

,,Došao je rat i ja sam se našao u Rijeci. Tamo sam do mirovine nastavio sa svojim radom kao šef dirigent i jedno vrijeme upravnik Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Prošle godine sam doživio da se na istom koncertu smjenjujem za dirigentskim pultom sa svojim sinom Robertom a organizatori su predložili da na sledećem koncertu budu tri Homena na sceni jer je i moj drugi sin Rudolf takodje muzičar ali ne dirigent već trubač.“

Čest ste gost dirigent Crnogorskom simfonijskm orkestru u Podgorici kao i vaš sin Robert takodje. Da li ste zadovoljni  saradnjom i kako vam se dopada nova koncepcija našeg orkestra koji je evidentno podmladjen i bilježi sve uspješnije nastupe?

,,Uživam raditi sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom i rado se odazovem na poziv njihovog direktora Žarka Mirkovića kada god mi to vrijeme i obaveze dozvole. Volim biti u Kotoru i Crnoj Gori. Taj orkestar je sve bolji i bolji i standardno napreduje od kada sam prije šest godina prvi put dirigovao sa njim. Kada god sam u Kotoru pratim njihov rad i primjećujem da izvode sve zahtjevnije programe. Podgorica sada već ima i formiranu publiku  i smatram da je Muzički centar Crne Gore sazreo i za  operski ansambl. Kada sam radio koncerte sa pjevačima zaključio sam da publika odlično reaguje. Predložio bih da  za početak to budu djela bufo repertoara ili kamerni operni ansambl. Uvjerio sam se da u Crnoj Gori ima kvalitetnih pjevača koje je uglavnom iznjedrila odlična profesorica solo pjevanja Mirela Šćasni, ali nakon Srednje škole ta djeca idu vani studirat jer na MA Cetinje još uvijek nema odsjeka za solo pjevanje. Smatram da je to veliki propust. Radujem se završetku radova na zgradi Muzičkog centra i vjerujem da će bolji uslovi unaprijediti muzički život Crne Gore koji svakako ide uzlaznom linijjom“.

 Ovog ljeta ste u Kotoru dirigovali  djela savremenih crnogorskih kompozitora Nine Perović i  Aleksandra Perunovića, kao i hrvatskog skladatelja Iva Josipovića. Kakvo mišljenje imate o savremenoj muzici uopšte? Da li muzika koju danas stvaraju savremeni kompozitori i koja nam ponekad zvuči kao da je izgubila osnovne elemetne melodiju, ritam i harmoniju, takodje ima svoje vrijednosti? Da li će opstati kao takva, često  mimo  podrazumijevajućih  standarda i ne uvjek sasvim dopadljiva ?

 ,, Dobro pitanje. U doba kada sam ja studirao komponovanje u Zagrebu je pokrenut  Muzički Bijenale, festival savremene glazbe medjunarodnog karaktera. To je bila 1961,63 i 65 godina.To su bili vrhunski doživljaji vidjeti Stravinskog lično na sceni, Štokhauzena , Kejdža i druge kompozitore onog vremena. Kod savremene muzike je problem što se neka djela izvedu jedan put i nikada više. Pitanje je momentalnog trenda i mnogih drugih okolnosti. Ja sam ljetos na otvaranju festivala Kotor Art dirigovao djela mladih crnogorskih autora i  hrvatskog Josipovića. Bio sam prijatno iznenadjen dometima mladih crnogorskih umjetnika i veoma sam zadovoljan sa tim nastupom. Jednom se desilo da mi je publika u Istočnoj Njemačkoj počela zviždati kada smo izvodili savremenu kompoziciju bosanskog kompozitora Josipa Magdića jer su muzičari pored sviranja lupkali u instrumente. Ali to je bila Istočna Njemačka sedamtesetih godina prošlog vijeka. Ja sam još  kao student eksperimentisao sa dodekafonijomi nekim aktuelnm stilovima, ali sam ubrzo odustao.“

Da li vam se dopadaju neki drugi žanrovi, kako gledate na preplitanja klasične muzike sa popularnim trendovima. U eri pop kulture praksa sublimacije je vrlo česta pojava što rezultira osvajanjem nove publike? Da li je crossover popularizacija klasike ili samo blagi kompromis?

,,Croos over je dobar način da se klasika tj.umjetnička muzika još više populariše i približi svim slojevima ali ne po svaku cijenu. Visoka vrijednost klasične muzike je sasvim jedinstvena kategorija, neuporediva sa bilo kojim novim i savremenim praksama i nju svakako treba izdvojiti i zaštititi.“

 Stalno ste na relaciji Kotor –Rijeka. Gdje bolje riba ,,radi“?

 Ah, ribanje moja velika strast i moj hobi. Znate ja se vraćam Kotoru kada god mogu a i moji sinovi koji su takodje ovdje rodjeni rado dolaze u Boku. Ovdje je sve blizu i nekako praktično. Čak mi se dešava da ujutro budem na probi orkestra u Podgorici a poslije podne mogu ribam ispred svoje kuće. Pa gdje to ima – jedino u Boki.

U Kotoru, 26.10.2016.g. Razgovor vodila, Marina Dulović, prof."

Foto: faktor.ba