Kultura

Autorka teksta: Biljana Marković

Foto: Radio Kotor / B.M.

Anima – Centar za žensko i mirovno obrazovanje sinoć je, u Staklenoj galeriji Centra za kulturu „Nikola Đurković“, organizovao promociju knjige Miroslave Malešević „Dunja - sto stranica sjećanja“.

Promocija je bila prilika da se kroz razgovor o knjizi otvore pitanja sjećanja, ličnih i kolektivnih iskustava, ljudskih sudbina i značaja očuvanja pamćenja. Susret autorke, učesnika i publike bio je prostor za razmjenu misli i promišljanje o tome kako se kroz pisanu riječ čuvaju priče koje ne smiju biti zaboravljene.

Ime Dunje Blažević decenijama je bilo sinonim za Studentski kulturni centar (SKC) u Beogradu, mjesto gdje se, piše u recenziji, slobodno mislilo, eksperimentisalo i vjerovalo da umjetnost može mijenjeti društvo.

“Od avangardnih sedamdesetih u Beogradu, preko kultne televizijske “TV Galerije” i ratnog egzila u Parizu, pa sve do obnove umjetničke scene u poslijeratnom Sarajevu, Dunja je pomijerala granice i otvarala vrata novim umjetničkim praksama. Zasnovana na intimnim razgovorima koje je zabilježila Miroslava Malešević, knjiga nije samo biografija jedne od najznačajnijih kustoskinja i urednica naših prostora. Ona je uzbudljiva hronika epohe, priča o antifašizmu kao moralnom kompasu, borbi za intelektualnu autonomiju i kulturnom modelu izgrađenom na solidarnosti i slobodi”.

Ljupka Kovačević iz Anime, koja je vodila razgovor, je podsjetila da je Dunja Blažević kćerka Jakova Blaževića, koji je bio prvi tužitelj Alojzu Stepincu u Zagrebu 1945. godine. Roditelji su joj bili iz Like, majka poluitalijanka, a otac Hrvat. Sa svojim braćom i sestrama uglavnom bili su u partizanima. Jakov je bio predratni pravnik. Kako je između ostalog kazala, u Beograd se sele 1947., Dunja je već bila rođena 1944. godine. Vraćaju se u Zagreb 1951. godine, a njen otac postaje predsjednik Izvršnog vijeća RH. Porodica je živjela na relaciji Beograd-Zagreb, tako da je Dunja završila Gimnaziju u Beogradu, a fakultet je završila 1970.

“U SKC se zaposlila 1970. godine, vodila je galeriju, a 1975. postala je direktorica SKC, 1978. organizuje konferenciju, poslije koje su je zvali u Gradski komitet na propitvanje. Nakon toga do 1979. odlazi u Sava centar gdje je bila kratko vrijeme, a 1981. godine je prešla u Televiziju Beograd, gdje je urednica kulturnog programa. Devedesetih godina odlazi u Pariz, vraća se 1996. u Sarajevo, postaje direktorica Centra za savremenu umjetnost Sarajevo. Tu bude do 2006. godine, kada se vraća u Beograd, gdje i danas živi. Maša Malešević, koja je pisala ovu knjigu, zapisuje njenu priču. Imam zadovoljstvo i veoma sam uznemirena, jer kao da predstavljam dio svog života, ali kao kroz neku jako značajnu ženu”, poručila je Kovačević.

Za aktivistkinju organizacije “Žene u crnom”, feministkinju Stašu Zajović, koja je bila Dunjina savremenica, ali i učesnica mnogih aktivnosti koje su se dešavale u SKC-u i oko njega u Beogradu, ova knjiga je važna jer se bavi životom Jugoslavije. Država o kojoj Dunja govori, u kojoj su one bile savremenice, za nju, ističe, nije nikakav muzejski artefakt, niti zatvoreni arhiv.

“Često se jugonostalgija svodi na neku privatnu, sentimentalnu; veoma često kič proizvod, a meni je to jako strano. Jedna od stvari koja je Dunju navela jeste trenutak kada je Studenski kulturni centar, koji je za mene bio moja druga kuća, a to je bio rodno mjesto drugosti, zato što je i studenski pokret u jednom trenutku, što je meni bilo možda jedna od najvažnijih stvari, ušao i da oslobađa Studenski kulturni centar. To nije baš bilo jednostavno, nije ni dovršeno. Dakle, kako mi da proživljamo jugoslovensko iskustvo pozitivno, kako da objašnjamo da su naše kulturne, političke, emotivne, ljudske veze, prvenstveno na liniji Beograd, Zagreb, Ljubljana, toliko bile važne i zašto smo mi toliko to održavali. U ovoj knjizi se govori i vidi koliko je SFR bila jedna složena zajednica, zašto je i kako je bilo moguće da je ta država dozvoljavala subverzivne prakse”, rekla je između ostalog.

Po mišljenju novinara Esada Kočana, ova knjiga napisana je “vrhunski”. Žanrovski u novinarstvu, inače u publitistici, to je, kaže, profil priča.

“Ima je u dobrim novinama i ona omogućuje da autor/ica izrazi svoju subjektivnost, da opišu detalje, učestuju u pravljenju priča. Mnogo je komotnija od ostalih žanrova i da se iskaže autor, a Miroslava Malešević je napravila nešto sasvim drugo. Napravila je knjigu iz koje se ona povukla; totalno je polje prepustila Dunji, nje u knjizi nema. Govori se u prvom licu, Dunja priča u prvom licu. Ona je tako dočarala. To je u pisanju tako težak postupak da vi dok čitate tu knjigu ne samo doživljavate ono što Dunja govori, nego i kako se ona osjeća, jer prenosi njen osjećaj, kako ga ona izražava”, kazao je između ostalog Kočan.

Svoje utiske o knjizi iznio je i novinar Duško Vuković.

“Prva impresija bila je šta smo bili, šta smo mogli biti, a u šta smo se pretvorili. Kada gledaš biografiju Dunje Blažević, gledaš neko vrijeme kome sam jednim dijelom bio savremenik. Druga impresija bila je ta razlika između generacije Dunjinog oca, patizanske, i generacije njihove djece, opet gledano iz Dunjine perspektive, da imate revolucionare koji su patrijahalci, koji ne razumiju svoju djecu i koja djeca nijesu revizionisti, nego hoće da nastave revoluciju iz njihove mladalačke perspektive i to je neki odsjaj te 1968. revolucionalne koja je bila zahvatila i naše krajeve, Crnu Goru”, kazao je između ostalog Vuković.

Životna priča Dunje Blažević je nešto što je, između ostalog, metod koji se inače u koristi feminističkoj teoriji, navela je spisateljica, pjeskinja i feministkinja Ervina Dabižinović iz Anime.

“Životna priča se u feminističkoj metodologiji koristi. Ona je glas koji se čuva, dakle to je prvi glas i neko ko radi intervju i sluša, i koji uređuje nakon toga, mora da sačuva taj prvi glas. Dakle, radi se o životnoj priči žene, a ta metoda je zapravo spoj privatnih i javnih podataka. I ono što je Maša odlično radila ovdje je da je upravo pokazala tu vezu između Dunjinog privatnog, unutrašnjeg impulsa i onoga što je bilo javno. Dakle, Dunja od prvog do posljednjeg trenutka, slijedi to da u javnosti treba formirati nešto; prostor. Znači, njena se priča odbija, ali počinje onog trenutka kada Maša i ona kreću, sa punom važnošću da njena priča mora biti ispričana, zbog toga što kad imamo sjećanje ili kad imamo prošlost, onda vrlo teško neko može da manipuliše našom sadašnjošću i budućnošću. Tako je i Žarana Papić doživljavala cijelu priču. Znači, njih dvije, kao dvije prijateljice, sjede i prosto razgovaraju, čuvajući i privatnu i javnu istoriju onoga kroz šta je Dunja, i sa Dunjom sve ostale o kojima ona svjedoči, u stvari govorila” kazala je između ostalog.

Najvažniji dio knjige, za aktivistkinju i spisateljicu Slađanu Kavarić-Mandić, je biografski. Istakla je da joj je jako važno bilo to što je Dunja kćerka Jakova Blaževića, uz sve negativne aspekte koji joj njenu priču čine interesantnijom.

“Knjigu sam posmatrala kao zavirivanje u socijalizam kroz porodičnu priču. To je meni  vrlo interesantno. Ono što niko nije spomenuo je da je ona rođena 1944. i zavedena kao kćerka Sabine Blažić - djevojačko prezime njene majke, jer je Jakov Blažević u to vrijeme bio u partizanima, nije bio tu. Ona je prvu godinu nosila prezime majke, bila je krštena, i pisalo je majka Sabina Blažić - otac nepoznat. Ona kaže, vjerovatno baš zbog toga, iako je to malo simbolički; taj čovjek je za mene ostao nepoznat cio život. Kada se pojavio u njenom životu, kada je imala jednu godinu i kada je malo odrasala, kaže; ja sam se tog čovjeka plašila. On u moj život ulazi kao čovjek meni potpuno dalek i nepoznat. Tako je ostalo do kraja njenog života”, rekla je ona.

Na kraju promocije prisutnima je poklonjen određeni broj primjeraka ove publikacije.