Kultura

“Mišljenja sam da položaj umjetnosti, kulture i umjetnika u našoj zemlji nije dobar. Umjetnost je, nažalost, na zadnjem ili predzadnjem mjestu kod nas” – kazao je glumac Slaviša Grubiša gostujući u emisiji “Ljetnje priče” Radio Kotora.

On ističe da se posljednjih godina dosta priča o nacionalnom identitetu, a da se toliko malo ulaže u kulturu.

“Nacionalni identitet se razvija kulturom i nisam siguran da li neko to ne zna ili neće da zna” – navodi Grubiša.

U nastavku dio razgovora koji je sa crnogorskim glumcem zabilježila Irena Mačić.

Vi ste jedan od osnivača Dramskog studija “Prazan prostor”. To je, “kuća” gdje nastaju buduće glumačke zvijezde. Koliko je teško i pretpostavljam, velika odgovornost raditi sa mladim ljudima, prenjeti im svoja znanja i izvesti na pravi put?

Nisam osnivač, ali sam od prvog dana u “Praznom prostoru”. Svi poistovjećuju mene i Petra. Petar Pejaković je osnivač. Ali od kada je otvorio tu školu, nakon svog povratka u Crnu Goru sa studija, ja sam prvo bio član Dramskog studija kao učenik, a kasnije sam počeo i da radim sa Petrom. Ja sebe doživljavam kao osnivača, ali nisam.

Škola glume nisu studije. Dakle, ne bavimo se studiozno glumom. To je škola glume u kojoj kroz pozorišnu umjetnost pokušavamo da i mi i djeca budemo bolji ljudi. To nam je mislija. Naravno da se bavimo i tehničkim stvarima poput: scenskog govora, pokreta, plesa, tehnike glasa itd. Sve mi to obrađujemo ali, prije svega, gledamo da toj djeci i mladim ljudima proširimo poglede, da ih naučimo da misle, razvijamo maštu (što je jedna od najbitnijih stvari u ovom poslu), da nauče da se lijepo ponašaju, da moraju da imaju svoj stav, svoje mišljenje o nečemu. Ukoliko ga nemaju, učimo ih da ga steknu, da im ne prođe ovaj život kao nekima od nas - da ništa nisu uradili za sebe i druge. To nam je neka misija. Dosta djece kod nas dolazi iz razloga što se u našoj školi osjećaju prijatno. Dozvoljeno im je da urade sve, niko neće da ih zbog toga grdi. Hoće normalno ako pređu neku granicu lijepog ponašanja, što se jako rijetko dešava. I te stvari učimo – da i djeca imaju osjećaj mjere. Jako je bitno da imamo osjećaj mjere za sve u životu. Treba prelaziti granice, ali u dobrom smislu te riječi. Kada prelaziš granicu prosječnog, onda postaješ odličan, kada prelaziš granicu odličnog, postaješ genijalan. To i jeste cilj umjetnosti uopšte - da napraviš nešto genijalno. Te granice treba prelaziti, a ove druge koje su loše, treba suzbijati. I to nam je neka osnovna misija - da ta djeca i mladi postanu bolji ljudi.

Gdje se nalazi Dramski studio i ko su predavači?

Dramski studio funkcioniše u Crnoj Gori od 2004. godine. Osnovan je prvo u Kotoru. Nakon dvije godine Petar Pejaković je otvorio školu glume i u Podgorici. Nakon toga zajedno smo otvorili školu u Nikšiću, te u Danilovgradu i Budvi. Zbog specifičnosti posljednja dva grada škola nije toliko zaživjela, kao u prethodna tri gdje i dalje postojimo. Posljednjih par godina radimo i na Cetinju u sklopu Zetskog doma.

U Dramskom studiju nas petoro radi sa djecom: Petar Pejaković osnivač i reditelj, Mirko Radonjić reditelj, Marija Backović psiholog i dramski pedagog, Milivoje Lakić producent i ja kao glumac.

Ta škola glume je iznjedrila četrdesetak glumaca i ljudi koji su završili ili trenutno studiraju fakultete vezane za pozorište i film na prostoru bivše Jugoslavije. Ima nas dosta i jako smo zadovoljni.

U školu ne dolaze samo djeca koja žele da se bave glumom. Oni koji žele, kada za to vrijeme dođe, pomažemo im oko spremanja za prijemni ispit.

Neko želi da studira režiju, neko na glumu, neko produkciju. Tu smo svima da pomognemo. Ja baš u prostoru Kulturnog centra imam četiri mlada momka iz Kotora koji koji ove godine idu na prijemni za glumu. Zadao sam im šta treba da spreme, dao sam im neke savjete, pripremam ih da kada odu na prijemni, pokušaju da budu najbolji. Nikome ne možemo da garantujemo da će upisati Akademiju, zato što takva je umjetnost, nije je lako procjeniti. Ali mislim da su talentovani.

A da li ima nekih ograničenja, ko sve može da pohađa školu glume?

Nemamo ograničenja. Smatram da je to jako dobra stvar, jer umjetnost je ljekovita. Jedini kriterijum koji imamo jeste da dijete ili mlada osoba voli da dolazi, odnosno da ne dolazi na silu. Dakle, ne da dolazi zato što to vole njihovi roditelji, već da ima želju da provede sa nama i ostalom djecom sat – dva, u zavisnosti koji je uzrast. Jer ako nemate volju i želju trošite vrijeme bez potrebe. I oni sami prave selekciju. Ništa nije problem, dođu na čas dva, tri, mjesec dana i ako im prija, sami će poželjeti da ponovo dođu. Ako im ne prija, uvijek postoji drugi izbor poput muzičke škole, sporta itd. Bitno je da djeca imaju izbor i da idu tamo gdje im prija i gdje misle da mogu više da se ostvare, pokažu i nauče u odnosu na svoje afinitete, želje i talente. Često me roditelji pitaju (i ta pitanja ne volim) da li su njihova djeca od 6,7,10 godina talentovana. Danas jeste, ali sjutra će to dijete iz nekog razloga da se zatvori. Djeca se mijenjaju iz dana u dan.

Ja, recimo, dok nisam krenuo u školu glume, sam bio užasno zatvoren i stidljiv. Kada sam kući rekao da ću upisati školu glume oni su bili u čudu. Ali to je negdje bilo skriveno u meni. Tada u Podgorici nije bila nijedna škola glume dok je Petar Pejaković nije osnovao.  Do tog trenutka mene nije imao ko da otvori, otključa. Petar je to uradio i nakon toga je izašao talenat koji su prepoznali poslije i profesori na Cetinju. Da nisam otišao u Petrovu školu, možda se nikada ne bih bavio glumom. To mi je bio početni korak, izduvni ventil.

Saradnja sa Petrom Pejakovićem je iznjedrila niz projekata. Koliko ste naučili od njega kao reditelja tokom svih ovih godina saradnje?

Ja od Petra još učim i mislim da ću učiti cijeli život. On je svima nama, koji smo išli u školu glume. ili kao otac ili kao stariji brat. Ja ga doživljavam kao starijeg brata, jer je manja razlika u godinama između nas. Nezahvalno mi je pričati o Petru jer je mi je toliko mnogo značio u životu: za moje sazrijevanje i odrastanje i rad sa Petrom i u školi glume i na predstavama i privatnom druženju.

Bilo koji ternutak koji sam proveo sa tim čovjekom ne mogu da kažem da je bačen. U svakom trenutku mogu da naučim nešto genijalno od njega. Rad sa Petrom i rediteljima sličnim njemu je dragocjen i jako mi puno znači u životu za moje sazrijevanje, otvaranje, oslobađanje i u glumačkom i u životnom smislu.

Kako Vi vidite položaj umjetnosti, kulture i umjetnika u našoj zemlji? Koliko se pažnje i resursa posvećuje umjetnosti?

Mislim da nije dobra situacija. Umjetnost je, nažalost, na zadnjem ili predzadnjem mjestu kod nas. Imate situaciju da u cijeloj državi postoje tri pozorišta od kojih nijedno nije pozorište za djecu. Gradsko pozorište radi predstave za djecu, ali nije deklarisano samo kao dječje pozorište. Zbog toga ne možemo da pričamo o poziciji. Nismo još ni zauzeli poziciju. Uvijek se neke druge stvari stavljaju u prvi plan, u prioritete. Svima je bitno da lijepo živimo, ali ako nemamo kulturu i svoj duh kao narod i pojedinačno, ako izgubimo duh svoj - onda nam zaludu i pare i dobre plate i sve ostalo. Moramo da razvijamo duh. Toliko se zadnjih 10, 30, 50 godina priča o nacionalnom identitetu, a toliko malo se ulaže u kulturu. Nacionalni identitet se razvija kulturom i nisam siguran da li neko to ne zna ili neće da zna. Tu imam dilemu, da li neko namjerno neće da ulaže u kulturno uzdizanje, da li to radi svjesno ili slučajno. Sve mi se čini da neko namjerno to “sabija dolje”.

Postoji li neki savršeni model, prema Vašem mišljenju, kako voditi računa o umjetnosti i zadržati kvalitet?

Kolika je odgovornost glumca i uopšte umjetnika, kao nosioca javnog života prema društvu, građanima? Ukazati im, na neki način, bilo kroz javne nastupe – intervjue ili kroz predstave na društvene anomalije? Da li smatrate da nosioci javnog života imaju tu ulogu u društvu?

Ne postoji savršeni model koji možete bilo gdje da primjenite. Svaki sistem zahtjeva svoj model. Konkretno za Crnu Goru, ako smo pričali o nekim pozicijama, mislim da prvo mora potpuno da se isključi faktor politike iz kulture, da ne zavisi od politike ko je na kojoj poziciji. Mišljenja sam da je osnova sistema da dođu ljudi iz struke i ljudi koji su sposobni da obavljaju odgovorne funkcije na čelu institucija, kao što su: centri za kulturu, pozorišta, filmski centri itd. Dakle, ljudi koji su stručni i koji, kada se prijavljuju za posao, moraju da donesu četvorogodišnji plan, sprovedu za te četiri godine, nebitno da li je on član ili simpatizer neke partije itd. Važno je da postoji struka za kulturu. Ne bi trebalo da nas interesuje ko je odakle. To je osnov. To je, mislim, neki savršeni način. Kada kažem da se ne ulaže u kulturu, ne mislim samo na novac, već bi trebalo dati umjetnicima prostor gdje će da rade. Mi se, kao škola glume, bavimo umjetnošću i proizveli smo, kao što sam kazao, četrdesetak glumaca, reditelja, producenata. Iz grada u grad se godinama selimo jer nemamo gdje da radimo. Iznajmljujemo prostor za školu, ali recimo u Podgorici ne postoji prostor koji mogu da koriste umjetnici kako bi stvorili neku predstavu. Posljednje dvije predstave koje smo radili, pripremali smo u jednoj kući u prizemlju, na čijem spratu žive ljudi. Svjesni smo da pravimo buku, ali mi nemamo drugog izbora.

Šta je sa nama koji smo nezavisni umjetnici, koji nismo pod krovom neke kuće? Mora i tim ljudima da se da neki prostor. Sa te strane mora da se misli na kulturu. Nije sve u novcu. Evo ti dvadeset ili pedeset hiljada i napravi predstavu! A gdje ću da je igram ako je napravim? O tim stvarima mora sistematski da se razmišlja. Treba stvoriti uslove za rad pa onda neće ni trebati mnogo novca za kulturu ( filmove, predstave i slično).

Što se tiče društvene odogovrnosti?

Odgovornost je velika. Ja mislim da umjetnici ne bi trebali da se miješaju u sve i svašta, ali da moraju da se uključe u socijalne i društvene stvari i da daju svoje mišljenje.

Ne mislim da treba da se bave politikom u smislu da se učlanjuju u partije. Ali mislim da glumac i umjetnik generalno jeste taj koji mora da kritikuje. Glumcu i umjetniku je u opisu posla da kritikuje ono što ne valja u društvu. Čak i da idealan političar predstavlja vlast – i on bi mogao da se kritikuje, jer uvijek nešto može bolje. Umjetnici su tu da ukažu na te stvari – nekad kroz konkretan rad (predstavu, film, sliku, pjesmu), a ponekad i da nastupi na televiziji i kaže: “Ljudi ovo ne valja”. To nije ništa strašno.

A da li je dozvoljeno?

Naš je izbor da li je dozvoljeno. Ja sam govorio nešto, meni je bilo dozvoljeno. Sad snosim neke posljedice zbog toga, ali mi je bilo dozvoljeno.

Da li je cenzurisano?

Ne može niko da me cenzuriše, ako ja sam sebe ne cenzurišem. Ko može da mi zabrani da nešto kažem? Pričamo o zaposlenima, korupciji, itd. To su stvari koje svi vidimo i zašto bih ja o tome ćutao? Meni je obaveza to da kažem.

Da li je i u kojoj mjeri uticala pandemija virusa korona i mjere koje je donosilo Nacionalno koordinaciono tijelo za borbu protiv zaraznih bolesti na Vaš rad i kreativnost?

Na rad je uticalo, naravno, zato što su bila zatvorena pozorišta, prekinuta snimanja. Sve je stalo. S te strane je uticalo. Loš je osjećaj. Prikazivale su se predstave na televiziji. Gledao sam čak i neke svoje predstave i bio sam zgrožen. Ne može pozorište da ide na male ekrane. Tehnički danas može sve, ali nije to taj doživljaj. Moraš da imaš gledaoca koji je na dva metra od tebe i gledalac da ima glumca ispred sebe kako bio u trenutku doživio tu energiju.

U ovom slučaju, kada je prinudno bilo prikazivanje predstava preko malih ekrana, je u redu, ali to ne bi smjelo da postane praksa i da se izgubi značaj pozorišta u tom smilu.

A u slobodno vrijeme, s druge strane, korona nam je dala mogućnost da možda malo više posvetimo vrijeme sebi. Više smo čitali, te imali vremena za neke stvari za koje možda od posla i brzog načina života ne stižemo. Tako da sam i ja to radio. Pročitao sam neke knjige koje do sada nisam stizao da pročitam, uživao na ponti u naselju Muo.

Polje kulture i umjetnosti je jako široko, ali potrudili smo se da dočaramo našim slušaocima i čitaocima, koliko je to moguće, malo bliže profesiju glumca. 

Glumac Slaviša Grubiša završio je srednju ekonomsku školu “Mirko Vešović” u Podgorici. Osnovne studije glume završio je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Branimira Popovića. Postdiplomske studio završio je predstavom “Tigar” po tekstu Mareja Šizgala.

Član je organizacionog tima Kotorskog festivala pozorišta za djecu od 2010. do 2014. godine. Od 2015. do 2016. godine radio je kao PR Kotorskog festivala,  2017. kao zamjenik direktora, a 2018. kao šef animacionog sektora Festivala.

Ostvario je niz uloga u predstavama širom Crne Gore: “Avanture nestašnog Fiće”, Balkanski sabirni centar”, “Iz X u X”, “Otelo”, “Hotel Boka”, “Pink panter”, “Mogli”, “Mediterano”, Lukrecija ili ti Ždero”, “Carevo novo odjelo”, “Tigar”, “Guliver”, Kako rastu veliki ljudi”, “Črobni kamen”, “Pazi, zebru gazi”, “Snježana is edam patuljaka”, “Da da Šekspir”, “Kod Nojeve barke u osam”, “Ko to tamo prlja”, “Sobe”, “Gospođa Bovari”, “U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše”. Ne smijemo zaboraviti ni uloge u dugometražnim igranim filmovima “Ljubav ožiljci” i “ Dohvati nebo” i TV seriji “Santa Maria della salute”.