Kultura

Tekst: Sanja Čavor
Foto: Ermina Bibić (privatna arhiva)

Mlada pjesnikinja Ermina Bibić iz Rožaja, otkriva nam,  piše da bi preživjela, razumjela i sačuvala ono što, inače, lako izmiče.

Njen svijet poezije prožet je tišinama, pogledima, neizgovorenim riječima i susretima koji su bili „tek na početku”, ali su ostavili tragove možda dublje od onih koji se u potpunosti dogode.

Nakon uspjeha svoje prve zbirke pjesama “Stihom kroz život”, predstavila je novu, pod nazivom “Susret nesuđenih”, objavljenu u izdanju Centra za kulturu Rožaje, a za izdavača Sulejmana-Beću Kujevića.

Govoreći o motivu “susreta nesuđenih”, ističe da ne misli samo na ljubav.

“To može biti svaka prilika koja nam se izmigoljila, svaka osoba sa kojom smo mogli da imamo priču, ali je nismo ispisali. U mojim stihovima to su trenuci puni napetosti i tišine, kao dva pogleda koja su se srela u prolazu, pa ostala u nama, da ih zamišljamo drugačije nego što su bili. To su susreti koji bole na najnježniji mogući način. Nisu se desili kako treba, nisu se desili do kraja, ali su se ipak urezali. U stvarnosti takve susrete često previdimo, pustimo da prođu, ali poezija ima tu moć da ih sačuva, da ih pretvori u priču. U poeziji ništa nije uzalud, ni susret, ni promašaj”, ocjenjuje  Bibić za majsko izdanje emisije “Multikultura”.  

Za našu sagovornicu prošlost nije teret, već prostor kojem se vraća s nježnošću.

“Ona je moj prostor tišine, ali i prostor bola. U prošlosti sam sagradila temelje sebe. Neki ljudi u njoj ostaju zauvijek, jer su samo tamo mogli da postoje u tom obliku. I ne vraćam se prošlosti iz potrebe da nešto promijenim, već iz želje da je razumijem, da oslobodim ono što je ostalo neizrečeno. Ona me uči da cijenim sadašnjost i da u budućnost idem s više nježnosti prema sebi”, pojašnjava ona.

Njen prvi susret sa poezijom desio se još u djetinjstvu. Riječi su bile njen glas i način da izrazi ono što nije mogla izgovoriti.

“Moj prvi pravi susret s poezijom bio je vrlo ličan i tada nisam znala da je to poezija. Bila sam dijete koje je voljelo da piše, jer je riječima moglo reći ono što nikome nije znalo izgovoriti. Pisala sam o stvarima koje nisam razumjela do kraja, o strahu, o usamljenosti, o tome kako je kad ti je nešto važno, a ne znaš kako da to saopštiš. Kasnije, kada sam otkrila da i drugi ljudi pišu na taj način, da se njihove emocije, njihove slike pretvaraju u stihove, osjetila sam da nisam sama. Poezija je za mene od tada postala način da budem svoja, ali i povezana sa svijetom”, priča Bibić.

Tišina u njenim pjesmama nosi posebno značenje, često više nego same riječi.

“Nekada je u toj tišini sve ono što ne mogu da kažem, svi pogledi, svi dodiri koji se nisu desili, sve tuge koje nisu imale ime. To je prostor u kojem se čitalac može smjestiti, dodati svoje osjećaje, svoje priče. Svaka pjesma je nedovršena, dok ne pronađe nekoga ko će je pročitati i udahnuti joj svoje značenje. A tišina, ona je kao dah između rečenica, kao treptaj između pogleda. Ona daje ritam i slobodu da ne mora sve biti jasno, dovoljno je da bude iskreno”, navodi ona.

Poezija je za Erminu siguran prostor-slobode, ranjivosti, ali i snage.

“Ona mi omogućava da budem ono što jesam kada skinem sve uloge koje život traži od mene. U svakodnevnom životu često moramo da budemo jaki, da se prilagodimo, da prećutimo. Poezija je prostor gdje mogu da budem ranjiva, nesigurna, nježna, ali i snažna na jedan tihi, unutrašnji način. Kroz pisanje dolazim do odgovora koje ne mogu pronaći u razgovorima, u stvarnosti. I možda zvuči čudno, ali ponekad tek kad pročitam ono što sam napisala, shvatim kako se zaista osjećam. Poezija mi pomaže da ne izdam sebe”, napominje Bibić.

Njene zbirke, naglašava, ne nastaju planski.

“Pišem kada me emocije preplave. Ne mogu da pišem po zadatku, po rasporedu. Najčešće pišem kada sam sama sa sobom, kada je tišina glasna i kad osjetim da u meni nešto sazrijeva, traži da izađe. Melanholija je često okidač, ali i trenuci čežnje, sjećanja. Iu tim trenucima se riječi same slažu. Postoje i oni trenuci mira, blagosti, kada sam zahvalna na svemu i tada pišem stihove koji grle. I jedni i drugi su potrebni, kao dan i noć”, dodaje ona.

Pjesme završava kada osjeti da stihovi ništa više “ne traže od nje”.

“Dok pišem, često je osjećaj kao da razgovaram s nekim,  stihovi mi šapuću, preklapaju se, traže oblik. A kada utihnu, kada nastupi unutrašnji mir, tada znam da je to kraj. Ne mora to biti savršeno, ali mora biti iskreno. Ne dopisujem pjesme dugo, vjerujem u prvobitni osjećaj, u onu sirovu emociju koja me nagnala da pišem. I kad ona stane, stane i pjesma”, objašnjava naša gošća.

Otkriva nam da želi da njeni stihovi pronađu život i u drugim umjetnostima, u muzici, teatru, filmu.

“Već sada ona nosi slike, ritam, dramu. Ako neko osjeti potrebu da je pretoči u drugi medij, bila bih počastvovana. To znači da je poezija dotakla nešto univerzalno, da više nije samo riječ, već doživljaj”, kaže Bibić.

Želi da još dugo ostane vjerna pisanju, sluša sebe i iskreno piše.

“Voljela bih da radim na novoj zbirci, da se više posvetim čitanjima, susretima s čitaocima. Poezija nije samo pisanje,  to je dijeljenje. A ja želim da dijelim, jer vjerujem da stihovi postaju jači kad putuju”, poručila je Bibić.

Razgovor možete poslušati na linku Multikultura.