Kultura

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Nakon više od trinaest sati putovanja autobusom od Niša do Kotora, Elizabeti Georgijev je sve dobilo drugačiji smisao kada je ugledala naš grad.

„Kao radoznalo dijete sam se okrenula za sobom i imala utisak da sam ušla u neku bajku“, kazala je, gostujući u emisiji „Nedjeljni razgovor“ Radio Kotora.

Susret doktorke filoloških nauka i bibliotekarske savjetnice sa učenicima/ama šestog i sedmog razreda, organizovan povodom Svjetskog dana pismenosti u Kotoru, bio je još jedan u nizu njenih druženja sa mladima koja joj, kako ističe, donose najviše radosti.

Sa njima ne želi da bude „pisac koji zna“, već neko ko će „zajedno sa njima otkrivati“. Objašnjava da se lako prilagođava sagovornicima/ama, jer je sa prvacima prvakinja, sa predškolcima predškolkinja, a sa tinejdžerima „kul tinejdžerka“.

Sposobnost da se vrati u dječji svijet vuče korijene iz djetinjstva. Odrastala je u Smilovcima, malom selu na Staroj planini, gdje je u školi od prvog do četvrtog razreda bilo svega troje djece. Nije bilo putovanja, mora, ni moderne biblioteke. Postojala je mala školska biblioteka,  zapravo stari, drveni ormar sa knjigama i neizmjerna radoznalost djevojčice koja je već u drugom i trećem razredu čitala Žila Verna i sestre Bronte.

Mnoge stvari tada nije razumjela, ali joj to nije smetalo. Knjiga je bila „karta za izlazak“ iz malog mjesta u kojem je živjela.

„Nismo putovali, jer roditelji nisu bili u mogućnosti da nam to priušte. Međutim, ja sam proputovala cijeli svijet zahvaljujući čitanju i tako odlazila u mnoge svjetove“, dodaje naša sagovornica.

Djevojčica koja je čitala ispod jorgana uz baterijsku lampu, dok su roditelji opominjali da ugasi svjetlo, nije mnogo odmakla od današnje Elizabete. I sama navodi da se ponekad zapita nije li ostala „jedno infantilno stvorenje koje se nikad nije promijenilo“. Možda je upravo u tome njena najveća prednost, što nije zaboravila kako izgleda biti dijete.

A djeca, prije svega, žele da budu shvaćena i poštovana. Odrasli nerijetko zaboravljaju koliko je za dijete velika naizgled mala promjena, poput polaska u školu, nove učionice, drugara ili očekivanja koja dolaze sa svih strana. Zato ih, poručuje, ne treba požurivati da odrastu.

Petnaest godina vodila je kreativne i pjesničke radionice kroz koje je prošlo više od 500 dječaka i djevojčica. Zajedno su stvarali knjige, predstave, izložbe, crtane i poetske filmove i televizijske emisije. Radili su na srpskom i bugarskom jeziku, ali i na lokalnom govoru, karakterističnom za Dimitrovgrad i okolinu.

Posebno joj je drago što su mnoga djeca, uvjerena da „ne znaju da pišu, crtaju ili glume“, upravo u biblioteci “kod Bete”, pronašla prostor u kojem su shvatila da imaju mnogo toga da kažu. Neki od njih danas su režiseri, nastavnici, književni saradnici i roditelji.

Taj odnos temeljio se na povjerenju i vršnjačkom učenju. Djeca su dobijala knjige, čitala ih, a potom preporučivala vršnjacima. Nije bilo dovoljno reći da je knjiga dobra, već zainteresovati drugara da je pročita. Tako je biblioteka postajala mjesto susreta, a knjiga savršen povod za razgovor.

Danas, kada stane pred djecu, kao što je to bio slučaj u Kotoru, prvo ih pogleda. Posmatra njihovu radoznalost i procjenjuje da li su zaista zainteresovani ili samo čekaju da „odslušaju još jednog pisca“. Na susrete dolazi sa rancem punim knjiga, rekvizita, lutaka i pjesme, želeći da razbije sliku o piscu kao nedodirljivoj osobi.

„Volim da ih iznenadim, da naša druženja budu drugačija, da pružim maksimum“, kaže Georgijev.

Osim što piše na srpskom i bugarskom jeziku i prevodi, uređivala je časopis „Farče“, a trenutno radi i na drugom doktoratu u Sofiji, posvećenom dječjoj književnosti Bugara u Srbiji.

Prvi doktorat, posvećen bugarskim izvorima o čitališnim bibliotekama u Srbiji do kraja Drugog svjetskog rata donio joj je i nagradu „Stojan Novaković“ Bibliotekarskog društva Srbije.

Ni nauka, napominje, nije daleko od igre. Zato ni u eri video-igara i vještačke inteligencije ne vidi razlog da knjigu proglasi prevaziđenom. Tehnologija, naglašava, može promijeniti način na koji dolazimo do informacija, ali ne može proizvesti ono magično zbog čega jedna knjiga nekome postane lična i posebna.

Zato je najvažnija poruka koju je ostavila djeci u Kotoru ta da ne moraju da čitaju zato što im je to neko nametnuo.

„Treba ih privoljeti, zainteresovati, pustiti ih da pronađu svoju priču i razlog da otvore knjigu“, poručuje Georgijev.

Cijelu emisiju možete poslušati na linku ,,Nedjeljni razgovor''.