Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor

Istaknuta dirigentkinja, vanredna profesorka horskog pjevanja i dirigovanja na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, prodekanica za međunarodnu saradnju i projekte u toj visokoobrazovnoj ustanovi Dragana Jovanović za Radio Kotor kaže da je imala privilegiju da se stručno izgrađuje i umjetnički oblikuje, oslanjajući se na znanje i iskustvo prve žene dirigenta u Jugoslaviji, profesorke Darinke Matić Marović.

Kao dugogodišnja asistenkinja, saradnica proslavljene dirigenkinje, naša sagovornica je osmislila nesvakidašnji i interesantan koncept koncerta oslonjen na princip kaleidoskopa koji je izveo Akademski hor “Collegium musicum”, pod nazivom “Darina regula” na zatvaranju ovogodišnjeg 23. Međunarodnog festivala KotorArt.  

Sjećanja na Darinku Matić Marović su joj, naglašava, još uvijek svježa i vrlo upečatljiva.

“Ne prođe dan da se nje ne sjetim. Upoznala sam je sa 17 godina ili zapravo godinu ranije, vjerovali ili ne, u snu. Sjećam se, bila sam učenica Srednje muzičke škole Josip Slavenski u Beogradu i jedne večeri sam usnila veoma neobičan san. U to vrijeme mislila sam da ću svirati klavir, da će to biti moja budućnost, jer sam to najviše voljela. Sanjala sam da se u mojoj školi održava velika priredba. U jednom trenutku nešto nije bilo kako treba i tada se pojavila Dara. Rekla mi je da ne plačem, da se na sceni ne puštaju suze. To je rečenica koju sam od nje kasnije čula mnogo puta”, ispričala je Jovanović za emisiju “Nedjeljni razgovor”. 

U to vrijeme, kaže, još nije ni pomišljala na to da bi se mogla baviti dirigovanjem, jer taj predmet nije izučavala u školi. S druge strane, voljela je nastupe sa horom, a od ranog djetinjstva pjevala je u dječijim horovima RTS-a.  

Ubrzo, zatim, zainteresovala se za učlanjenje u Akademsko kulturno-umetničko društvo „Branko Krsmanović -Krsmanac”.  

“Otišla sam da se prijavim i vremenom shvatila da me interesuje dirigovanje. Počela sam da ga izučavam i kao predmet u školi. Uslijedili su sati priprema i konačno sam upisala studije iz dirigovanja, sa velikom željom da dođem upravo u Darinu klasu. Kad se pojavila pred tim horom, u sali je zavladao muk, a ljudi su počeli su da ustaju. Bila je autoritet bez premca, ali u isto vrijeme pravična, posvećena. Kako je vrijeme odmicalo, pozvala me da pjevam u horu Collegium musicum i tako smo uspostavile dobar odnos, pun uvažavanja koji je trajao 25 godina”, prisjeća se Jovanović.

Naša sagovornica napominje da je imala veliku želju da se bavi etnomuzikologijom.  

“Tokom studiranja družila sam se sa kolegama koji su izučavali kulturu na svim nivoima, naročito sve ono što je utkano u život ljudi, a čini univerzalnu sponu sa prošlošću i predstavlja nemjerljiv zalog za budućnost. Odlazila sam i na teren sa nekima od njih. Muzika inspirisana folklorom i tradicijom ovog prostora mi je mnogo zanimljiva i inspirativna, pa sam kreirala i nekoliko projekata. Radili smo  bajku Zmija Mladoženja i s tim u vezi napravili igrokaz, što je publika s radošću prihvatila”, rekla je Jovanović.

Na naše pitanje, šta muzičare ovog tipa najviše razvija u pogledu toga kako će napredovati, odgovara da je “jedino i važno raditi sa pravim ljudima”. 

U dirigovanju, ocjenjuje, moraju da postoje disciplina i strogost, ali je podjednako potrebno i povjerenje u ljude sa kojima radite.

“Dirigovanje učimo u učionici, gledajući se u ogledalo i tu tehniku morate najprije manuelno savladati. Međutim, to je samo početak, jer pravi posao kreće kada počnete da uspostavljate komunikaciju sa drugima, sa onima koji vas prate. Moramo da pronađemo osobeni stil, da ponudimo dobra rješenja. U ovom poslu valja biti i pomalo psiholog. Dirigovanje je izvođaštvo iz druge ruke. Dakle, za razliku od pijanista i drugih instrumentalaca koji gledaju u partituru i to što vide, prenose kroz sebe publici, u našem slučaju, mi smo ti koji nekom drugom instrumentu, horu i orkestru prevodimo ono kako bismo željeli interpretativno da izgleda ta partitura. Na neki način smo mađioničari”, objašnjava Jovanović.

Osnova dirigovanja je pripremni pokret.

“Sve što želimo da se desi u najbližoj budućnosti, mi to  pokazujemo u sadašnjem trenutku. To znači da ste vi uvijek ispred vremena, kao neki čarobnjak, jer radimo sve malo ranije nego što će se to zapravo dogoditi. Dirigenti tako spajaju i stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost u jedno. I to je zanimljivost našeg posla. To je ono što morate da imate, osjećaj za vrijeme”, kaže Jovanović.

Pitali smo je i kako bira repertoar za koncerte.

“Nadam se da neću razočarati vaše slušaoce kada kažem da da kompozicije biram na način na koji mene to, prije svega, interesuje. Naravno, sa željom da to podijelim i sa drugima i uz nadu da će se to i njima dopasti. Čovjek je stalno u nekoj vrsti transformacije, uči, nadograđuje se, prolazi različita iskustva i nikada nije isti. Ono što je ljepota u umjetnosti, između ostalog, to je mogućnost da neke klasične kompozicije i ranija izvođenja publici donesete na poptuno nov način. Premijere su uvijek zanimljive, ali je draž  to što se možete uvijek vraćati na staro, ali na posve drugačiji način”, navela je Jovanović.

Hor “Collegium musicum” kojim diriguje u oktorbtu očekuje turneja u Kini.

“Nastupićemo na čuvenom Šangajskom umjetničkom festivalu 19. i 20. oktobra. Nakon toga će nas u Pekingu ugostiti srpski kulturni centar Ivo Andrić. Očekuje nas puno posla, putovanja, nastupa, programa. Gostovaćemo i u Rijeci, a nakon toga otići za Norvešku. Posebno me raduje priprema za koncert filmske muzike u znak sjećanja na kompozitora Zorana Simjanovića”, najavljuje Jovanović.

Na kraju razgovora zahvalila se osoblju Studentskog doma “Spasić-Mašera” u Dobroti na gostoprimstvu.

“To je naša druga kuća, a ljubav je obostrana. Kada dogovaramo dolazak sa horom, uvijek kažem da nam ostave slobodan smještaj u julu, a oni su spremni da nam izađu u susret i ispoštuju sve naše zahtjeve. Na moru se sve lijepo uklapa i prožima, a ja ovdje imam neki svoj đir. Dolazim automobilom, kako bih imala vremena da sve ponovo obiđem. Volim da uđem u Stari grad, da obiđem palate, crkve. Volim crkvu Svetog Duha, to je nekako naše mjesto, a u posljednje vreme okupljamo se na probama i u zgradi Kreativnog haba. I Sveti Tripun je tu. Kada se oglasi svakog punog sata, to me zadivljuje i vraća uspomene. Prostor crkve Svetog Nikole je takođe poseban, jer smo tu snimali Mokranjčeve Rukoveti. Kada prolazim kroz Kamenare, sjećenja počnu da naviru, mojoj Dari uputim pozdrav. Tako se zaokruži cio doživljaj, za uspomenu i nezaborav”, proučuje Jovanović. 

 Cijelu emisiju možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.