Kultura

Peti razgovor „Svjedoci jednog vijeka“, u okviru programa obilježavanja 100 godina organizovanog turizma u Kotoru, održan je sinoć na terasi Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor. Tema večeri bila je posvećena „Bokeškoj noći“, jednoj od najprepoznatljivijih kotorskih fešti i tradiciji u kojoj se generacijama susreću more, grad, mašta i umijeće ljudi koji je stvaraju.

U ime Turističke organizacije opštine Kotor obratila se Mirjana Vukasović, koja je istakla da je riječ o jednoj od onih tradicija bez kojih je teško zamisliti Kotor.

„Ali ovoga puta želimo da o njoj ne govorimo samo kroz datume, stare fotografije i dokumenta, već prije svega kroz ljude koji su stvarali, živjeli i sačuvali ovu tradiciju za generacije koje dolaze. Posebno mi je zadovoljstvo što se okupljamo na terasi Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru, mjestu koje na poseban način pripada ovoj priči o moru, gradu i njegovoj tradiciji“, kazala je Vukasović.

Prisutne je pozdravio direktor Turističke organizacije Kotor Jovan Ristić, koji je podsjetio da se ovogodišnjim programom obilježava značajan jubilej - 100 godina organizovanog turizma u gradu.

„Posebno zadovoljstvo je što nas okuplja ovakva tema, dakle 100 godina organizovanog turizma u našem gradu. Turizam mnogo duže traje kada je Kotor u pitanju, kada je Boka Kotorska u pitanju, ali prvi zvanični tragovi sežu u 1926. godinu, tako da ove godine obilježavamo tu 100. godišnjicu. Ove večeri imamo jednu divnu temu, rekao bih jednu od najinspirativnijih - Bokešku noć, sjajne sagovornike, sjajnu muzičku pratnju i ono što mi je posebno zadovoljstvo  što smo se okupili na ovom divnom mjestu, u ovom divnom ambijentu“, kazao je Ristić.

On je pozvao prisutne da nakon programa obiđu i novu postavku Pomorskog muzeja, ističući da će Kotor u narednom periodu dobiti prostor na koji će građani i posjetioci moći da budu ponosni.

Moderator programa bio je Dušan Davidović, koji je razgovor otvorio pričom o istorijskom kontinuitetu fešti na moru i značaju Bokeške noći za turističku promociju Kotora i Boke.

„Uz brojne atrakcije Boke Kotorske i zaista originalne događaje koji ne blijede, Bokeška noć i dalje je na pijedestalu spektakla koji izuzetno privlači, a u direktnoj je funkciji turističko-propagandne aktivnosti ovoga kraja. Zato posebno pozdravljam predstavnike i rukovodioce turističke organizacije koji su to osjetili, naravno, već više godina unazad. Prvi tragovi jedne vrste fešti na moru zapisani su u doba Mletačke republike, koja je, da podsjetim posebno goste, vladala Kotorom od 1420. do 1797. godine. Zaista dug period i ti tragovi su vidljivi u gradu, posebno na svakom koraku“, rekao je Davidović.

Davidović je podsjetio da se tradicija organizovanja fešti na moru nije završila padom Venecije, već je nastavila da živi kroz različite istorijske periode, sve do vremena kada Bokeška noć poprima prepoznatljiv oblik i postaje događaj koji okuplja stanovnike cijele Boke.

„Ali smisao organizovanja fešti na moru održan je i poslije sloma Serenisime, poslije sloma Venecije, pa tako i u doba Napoleona i njegove vladavine, a onda svakako i u doba Austrije sasvim je razrađen ovaj plan u jednoj zemlji organizovanoj i vrlo preciznoj u svim poslovima. Poslije pauze između ratova i drugih dešavanja koja su se događala poslije Velikog rata, u periodu između dva svjetska rata, Bokeška noć je okupljala žitelje cijele Boke. Hroničari tadašnjeg lista „Glas Boke“, koji je izlazio i bio štampan u Kotoru, redovno su pratili i ostavili vrlo pitke reportaže sa tih fešti u čast značajnih ličnosti, posebno ovdje apostrofirajući krunisane glave“, kazao je Davidović.

On je kao primjer izdvojio veliku feštu održanu u maju 1934. godine u čast jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je boravio u Boki, kada je, kako je zabilježeno, cijeli zaliv bio obasjan svjetlošću.

„Tako je u maju 1934. godine priređena velika fešta u čast jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je boravio u Boki. U „Glasu Boke“ tim povodom je pisalo: obale su gorjele, na crkvama su zvonila zvona, prangije pucale, pjesma se orila na sve strane. Cijela Boka promijenila je izgled, a stranci i domaći bili su fascinirani“, podsjetio je Davidović.

Govoreći o velikim spektaklima koji su obilježili istoriju Bokeške noći, Davidović je pomenuo i 1936. godinu, kada je na Vidovdan održana, kako je tada pisao „Glas Boke“, jedna od najspektakularnijih manifestacija do tada.

„Kotor je bio obasjan nizom šarenih žarulja, osvijetljenom obalom, iluminiranim zidinama sve do tvrđave Sveti Ivan, koja je opet bila sva u vatri, sa osvijetljenim serpentinama sve do Trojice. Pružio je tada zaista veličanstvenu sliku. Međutim, u avgustu iste, 1936. godine, engleski kralj Edward VIII. jahtom „Nahlin“ posjetio je zaliv Boke i posebno Kotor, gdje je svečano dočekan i oduševljeno pozdravljen od naroda Bokeškog“, dodao je Davidović.

Zatim je govorila istoričarka umjetnosti i muzejska savjetnica Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor Radojka Abramović, koja je priču o Bokeškoj noći vratila u vrijeme Venecije i uticaja venecijanskih noći na stanovnike Kotora.

„Počeli smo sa Venecijom, pa da malo evociramo uspomenu od prije jako puno godina. Kada je sam grad Kotor, odnosno kotorska omladina, studenti Padovanskog univerziteta, oduševljena venecijanskim noćima, pokušavala da imitira nešto slično i u svom rodnom zalivu. To se zapravo dešava posljednjih godina višestoljetne vladavine moćne Serenisime, Republike Svetog Marka na Jadranu, u vrijeme njene dekadencije, odnosno u vrijeme kada na neki način vladavina Venecije uskoro pada. Tada se javlja jedan pokret kod venecijanske omladine, gdje oni žive u nekim dekadentnim, ali ipak vrlo poletnim predstavama, jer ono što se kaže - kad svijeća dogorijeva, najljepše gori“, kazala je Abramović.

Ona je opisala atmosferu venecijanskih noći, ali i način na koji su Kotorani, posmatrajući takva dešavanja, poželjeli da dio tog ambijenta prenesu u svoj grad.

„Oni su ispod venecijanskih mostova i duž venecijanskih kanala plovili u gondolama, muškarci sa pudranim perikama, žene u krinolinama, sa crnim maskama uživali u zvucima kancona i na neki način veličali slavu i višestoljetnu vladavinu Republike na moru. Naši Kotorani, uglavnom studenti Univerziteta u Padovi, to su posmatrali, a kao učesnici tih događanja na moru i kanalima Venecije poželjeli su da nešto slično urade i u svom rodnom Kotoru“, ispričala je Abramović.

Prema njenim riječima, upravo iz takvog susreta sa venecijanskom tradicijom počela je da se razvija ideja o kotorskim noćima i ukrašavanju barki, koja će vremenom prerasti u običaj duboko ukorijenjen u životu Bokelja.

„Došlo je do ideje da se u kotorskim noćima, ovako vrelim poput ovog današnjeg dana i noći, nešto tako i ponovi. Kotorani su nalazili užitke, a tada nije bilo klima-uređaja i svih ovakvih pomagala, pa su se hladili, recimo, u vrtovima porodice Bolica, na današnjoj poziciji nekadašnjeg hotela „Fjord“ ili „Slavija“, gdje je bio jedan visok zid i dvije kule. Posmatrali su morsku pučinu i krenulo je to nekako stihijski  da se kite leute i gajete, da se kite lampionima od papira, da se ponovo gospoda oblače u ženske krinoline, muškarci u jute, žaboje, sa pudranim perikama i tako dalje, i da lagano klize obalom zaliva uz zvuke divne mediteranske primorske melodije“, dodala je Abramović.

Ona je naglasila da su iluminisane barke i fešte na moru postepeno postale dio identiteta grada.

„To je bio sam kraj 18. vijeka, ali nas od tih početaka, tih iluminisanih barki na moru, dijeli gotovo dva vijeka. To je bio sam kraj 18. vijeka, ali pomalo ulazi taj običaj svakog ljeta u krv i srce svakog Bokelja, tako da Bokeljska noć od tada i postoji“, poručila je Abramović.

Svoja sjećanja na Bokešku noć podijelio je i dugogodišnji meštar od barke Ilko Marović, koji je govorio o svom prvom učešću, barkama, osvjetljenju i atmosferi koja je, kako je kazao, ostala duboko urezana u sjećanje.

„Imao sam sedam godina tata mi je dao barku, ja sam stavio samo dva jablana, a od organizatora se dobilo tri balona kao harmonika sa svijećom i učestvovao sam. Međutim, tamo je ostalo sjećanje za sva vremena. Toliko je bio zaliv u svjetlu, kao da je gorio“, prisjetio se Marović.

On je govorio i o tome kako se Bokeška noć ranije odvijala bliže obali, što je omogućavalo da je veliki broj ljudi prati sa rive, kao i o promjenama koje su se vremenom dogodile.

„Tada je Bokeška noć kretala sa rive Muo, a  i dosta puta poslije toga. Do prije dvije godine možda je velika relacija bila od Mula do rive, ima oko dva kilometra. Ali je tako moglo više ljudi da prati barke, da ih vidi sa obale. Išle su daleko od kraja, što se tiče blizine obali, dok su išle na svoj pogon. Jas am sa barkom ulazio gdje niko nije- na metar do mosta, na Gurdić, bilo gdje, zato što znam da je narod dolazio da ih vidi. Sada mi se ne sviđa, zato što idemo možda 50 ili 100 metara daleko od obale i puno se manje vidi. Međutim, sada idemo u konvojima, vezani, možda radi bezbjednosti, radi svega“, rekao je Marović.

Govoreći o tradiciji barki, posebno je izdvojio venecijanske barke koje su pravili meštri iz Mula, podsjećajući na ljude koji su svojim radom ostavili trag u istoriji ove manifestacije.

Dodao je da su i drugi djelovi Boke imali svoje specifične načine učestvovanja u manifestaciji, podsjećajući da je bilo mnogo prostora za kreativnost, ali i za ponovno oživljavanje starih ideja.

Na kraju razgovora o stvaralaštvu i mašti koje Bokeška noć pruža, govorio je i Mijo Milovanović, još jedan od meštara koji je svojim figurama i performansima ostavio trag u ovoj manifestaciji ali i osvojio brojne nagrade.

Milovanović je ispričao kako je nastao jedan od njegovih upečatljivijih performansa sa prošlogodišnje manifestacije.

„Bio je jedan mali performans sa starcem i morem. U stvari, to je bila jedna predstava jer pravio sam figure i na vodu i pod vodu i rekao sam da ću napraviti figuru u vazduhu. Nisu vjerovali u to, međutim stvarno sam napravio ribu u vazduhu. Nije samo mogla da uspije da se koprca, ali bila je u vazduhu i cijeli performans, bukvalno. To su bile dvije barke, riba je bila posebno, a starac sam bio ja. Bilo je toliko autentično da je to bukvalno bila scena iz filma“, kazao je Milovanović.

Govoreći o nagradama i odnosu prema svom radu, Milovanović je istakao da mu je najvažnije bilo da ono što napravi bude kvalitetno i trajno, a ne samo privremena dekoracija za jednu noć.

„Ja sam naučio da što radim, radim kvalitetno. Ne samo kvalitetno, nego baš kvalitetno. To su figure koje ne treba da bacite poslije. Pošto radim u jednoj firmi, znači uvijek sam zauzet, to se radi popodne kada zađe sunce. Odmorim se poslije ručka malo i onda se počne raditi. Neko uživa dok ispuši cigaretu, a ja uživam dok radim i trošim taj materijal“, ispričao je Milovanović.

On je podsjetio i na svoje prve korake u izradi figura, navodeći da je za sve počela da bude presudna inspiracija koju je dobio gledajući druge majstore.

„Ja sam počeo bukvalno šetnjom preko bedema. Sreo sam dva čovjeka koji su radili figure za Ljetnju pozornicu. To su bila dva brata i tada sam se ja oduševio kako su oni to radili i rekao sam sam sebi pa ja to mogu, ja to znam. Jedan od njih bio je Cici Mirošević, moram ga pomenuti jer je taj čovjek nepravedno zaboravljen. Taj čovjek je ostavio pečat u Bokeškim noćima. Veliki majstor, veliki vizionar, baš je bio dobar i ostavio je veliki pečat“, kazao je Milovanović.

Nakon toga je, kako je ispričao, pokušao da napravi prve figure, među kojima su bili Aladin i Čarobna lampa, a kasnije je uslijedio i projekat koji je posebno ostao upamćen – „Titanik“.

„Poslije toga sam te godine pokušao da napravim, ali nespremno, ono amaterski, pošao da napravim Aladina i Čarobnu lampu i, između ostalog, možda se neko sjeća, duh je izlazio četiri-pet metara iz vode. Nas dvojica smo se opučili da ga izvučemo. To je bila jedna konstrukcija od platna, ali bilo je baš fino, mogla je i ona dobiti nagradu, ali nije. Ostavili smo baš lijep utisak. Poslije toga je napravljena pauza, pa se razmišljalo o 100 godina Titanika i onda se riješilo da napravim Titanik. Napravio sam polovinu koja je zadnja potonula. Bilo je isto autentično, baš dobro urađeno, kvalitetno. To se nije moglo raditi kod kuće, nego se radilo na moru, na obali, pola je bilo u moru. Radilo se noću, uz lampu. Nisam znao ni koliko mi vremena treba, tako da sam ja to radio tri dana, bukvalno neprestano, i noću i po danu“, prisjetio se Milovanović.

Posebno je ostao u sjećanju trenutak kada je saznao da je njegov „Titanik“ osvojio nagradu.

„Kupovao sam lutkice na Tuškom putu, jedno stotinu lutkica koje su se bacale da imitiraju ljude, baš je bilo odličnoMada nisam očekivao nikakvu nagradu, bio sam sretan da ja sebe zadovoljim. Međutim, od velike buke i svega toga ja nisam ni znao dok nisam pristao da sam ja pobjednik. Kada su počele čestitke i sve to, onda je počela zaraza. To je već ušlo u krv i da opravdam očekivanja“, dodao je Milovanović.

U muzičkom dijelu programa nastupila je klapa Maris.

Tekst i foto: Tamara Vuković