Kultura

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: privatna arhiva sagovornice

Specifičan “mikrokosmos” Luštice, satkan od humora, neposrednosti, porodičnih veza i bogatog nasljeđa, tema je prve zbirke priča „Komedija poluštički“ autorke Biljane Mrkovčević.

Gotovo mjesec nakon tivatske promocije knjiga ne gubi na aktuelnosti, a interesovanje čitalaca/teljki potvrđuje da priče o jednom posebnom mentalitetu nadilaze granice mjesta iz kojeg potiču.

Riječ je o dvadeset priča zasnovanih na stvarnim događajima i ljudima, čiji su identiteti, uz određene izmjene, sačuvani u književnom zapisu.

Iza naizgled svakodnevnih anegdota krije se svjedočanstvo o ljudima čiji su preci plovili svjetskim morima, donosili različite kulturne uticaje, ali istovremeno čuvali vlastiti govor, običaje i specifičan pogled na život.

Priče su, kako objašnjava autorka za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora, prvobitno nastajale iz lične potrebe da zabilježi događaje koji su joj bili duhoviti, neobični i vrijedni pamćenja. Počela je da ih zapisuje tokom devedesetih godina, u vremenu ratnih zbivanja, pronalazeći u njima utočište.

„Priče sam najprije zapisivala zbog sebe, jer su me činile radosnom. Kada bih na televiziji čula neke loše vijesti, značilo mi je da napravim otklon i vratim se tim storijama i slatko se nasmijem“, prisjeća se naša sagovornica.

Kasnije je poželjela da priče sačuva i za svoju djecu, kako bi se upoznala sa načinom života prethodnih generacija i vrijednostima koje su nekada povezivale čitavu zajednicu.

Posebno mjesto u tom nasljeđu zauzimaju porodica, prijateljstvo i komšijska solidarnost.

„Porodica je u prošlosti bila mnogo šira. Tu su se ubrajali kumovi, ujaci, stričevi i smatrali se najužom familijom. To se polako gubi. Ljudi su nekako sve više upućeni samo na sebe ili na prvu osobu do sebe i to me rastužuje“, kazala je Mrkovčević.

Njene priče su se najčešće rađale spontano, uz kafu, tokom odmora u maslinjacima ili susreta na međama. Tu su se okupljali stariji i mlađi, prepričavali događaje, dopunjavali jedni druge i čuvali sjećanja.

Upravo su takva druženja, smatra, jedna od vrijednosti koje savremeni, ubrzani način života sve više potiskuje.

Dodala je da je pokušavala da pokrene i malu školu heklanja i pletenja za mlade na Luštici, kako bi znanja i vještine koje posjeduje prenijela drugima, ali interesovanja, nažalost, nije bilo dovoljno.

Razgovor nas je odveo i do luštičkog govora, lokalizama koje polako nestaju iz svakodnevne upotrebe. Nastoji da ih sačuva i prenese novim generacijama, jer jezik predstavlja važan dio identiteta jednog kraja.

Poseban dio razgovora, naročito zanimljiv u susret prazničnim danima, posvetili smo tradicionalnoj luštičkoj kuhinji i običajima za Božić i Uskrs.

Autorka knjige je podsjetila na jela koja su nekada bila nezaobilazna na porodičnim trpezama, a neka od njih se više ne poslužuju.

“Među njima su zelje i fažola, odnosno kuvani raštan i bijeli pasulj začinjeni solju i maslinovim uljem, kao i slana supa od kuvanih kostiju, uz makarone, nakon koje se služio kuvani pršut sa krompirom. Tu je i kaštradina sa zeljem, slaninom i domaćim, brašnenim kobasicama, čija je priprema zahtijevala posebnu vještinu”, objašnjava ona.

Za božićnu trpezu, dodaje, tradicionalno se pripremala špaleta, odnosno plećka koja je petnaestak dana dimljena, a potom kuvana i služena uz krompir.

“Supa je bila obavezna u svakom obroku, dok su priganice, patišpanj i božićna pogača činili neizostavan dio prazničnog jelovnika. Na Badnji dan se pripremao bakalar, najčešće kao gulaš, dok su za Uskrs trpezu upotpunjavali pečenje, šarena jaja i, ponovo, priganice. Uz njih su se služile suve smokve, suvo grožđe i nezaobilazna maginjača”, navodi Mrkovčević.

Jednako interesantno bilo je njeno podsjećanje na tradicionalni odnos prema maslini.

Nekada se nisu brale zelene masline sa grana za proizvodnju ulja, već se, napominje, čekalo da plod sam otpadne kada dostigne odgovarajuću zrelost.

“Maslinjaci su se pažljivo čistili, a okupljanja tokom berbe bila prilika za razgovor, druženje i razmjenu priča. Moj svekar nikad nije dozvolio da siječemo granu od masline. Uvijek je govorio da, kada je plod pun ulja, on će sam da otpadne. A dok je zelena i na grani, znači ne diraj me“, ispričala je naša gošća, prenoseći iskustvo i vjerovanja starijih generacija.

Iako ima još mnogo zapisanih priča, za sada ostaje vjerna stvarnim događajima i ljudima. Vjeruje da upravo u njima ima dovoljno materijala da se sačuva ono što vrijeme neumitno mijenja.

Poruka kojom je zaokružila svoju zbirku, ali i naš današnji razgovor, je: „Dokle god se priče pričaju, Luštica živi.“

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.