Kultura

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor / B.M.

Filozofija i operske partiture mogu veoma uspješno da se prožimaju, smatra operski izvođač, bas, Jakov Kalajžić.

Spoj vrhunske muzičke interpretacije i dubokog intelektualnog promišljanja najbolje opisuje bivšeg pijanistu i diplomiranog filozofa koji trenutno pohađa doktorske studije, dok istovremeno osvaja regionalne operske scene.

„Filozofija je moja prva ljubav i priznaću, najveća. Kada bi me neko pitao da biram između muzike ili filozofije, citirao bih Platona i rekao da je filozofija najviša muzika. U filozofiji sjedite i mirujete zapravo tjelesno, dok vaš um misli i trči, a u operi je potpuno suprotno”, pojašnjava za emisiju “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora.

Ta specifična intelektualna širina omogućava mu da na uloge gleda kroz duboku psihološku analizu. To je pokazao i na ovogodišnjem festivalu KotorArt, gdje je tumačio lik Uberta u Pergolizijevoj komičnoj operi „Služavka gospodarica“ (La serva padrona).

„Lik koji tumačim je silno uvrijeđen na situacije u kojima se nađe. I onda se samo sjetim nekih ljudi iz vlastitog života koji se tako neprimjereno i neproporcionalno uvrijede za nekakve male situacije, što je naravno i smiješno za vidjeti. Na sceni je to prilično zabavno, a ta paralela između psihološkog profila i stvarne osobe je zaista od velike pomoći izvođačima”, dodaje on.

Kroz osmijeh priznaje da je njegova sudbina zapravo bila određena u najranijem djetinjstvu, zahvaljujući jednoj simpatičnoj, porodičnoj anegdoti.

„Baka mi je govorila da sam jako duboko govorio još kad sam bio dječak. Sjećam se, kada sam se jednom prilikom naljutio na nju, a nakon toga i odljutio, došao na vrata i samo rekao Bako, doš'o. I danas mi, nakon nastupa kaže da je od tog trenutka znala da ću biti pjevač”, napominje Kalajžić.

Međutim, navika da stalno analizira i uči na samoj sceni može postati i opasna zamka. Kada se podignu zavjese i kada “uđe u lik”, sve teorije moraju na trenutak “da ućute” kako bi se oslobodila čista emocija, intuicija i glumačka energija.

„Na sceni se dešava radnja. Imate samo sebe, partnera i svoje osjećaje i tada nije preporučljivo previše analizirati. Nije mi lako to da razdvojim. Često mi to govori moja profesorka i korepetitorka, da na sceni treba da vlada pravilo prazna glava, puna tona”, kaže Kalajžić.

Razbijajući iluziju o tome da je operska umjetnost “lagodan” poziv, priča nam o tome koliko fizičkog i mentalnog napora stoji iza pripreme svake predstave, kao i zbog čega održavanje glasovne kondicije zahtijeva potpun holistički pristup životu.

„To je vrlo ozbiljan posao i morao sam svojevremeno da objašnjavam svojima da imam po tri sata probe ujutro i isto toliko popodne, prije svakog nastupa. Treba se upjevati, a prije toga morate jako dobro da znate tekst koji je, u slučaju tumačenja lika Uberta, na italijanskom jeziku. Tako, zapravo tih šest, na kraju bude deset sati rada na dnevnom nivou, što zna biti veoma izazovno”, kaže on.

U tom iscrpljujućem ritmu proba, njegov “saveznik” u oslobađanju daha i održavanju discipline je trčanje na duge staze, što razbija stereotip o operskim pjevačima kao statičnim umjetnicima.

„Pripreme su holističke, nema ništa što ne bi spadalo u pripremu na neki način. Meni, primjera radi, pomaže trčanje, jer mi lijepo da pročistim disajne puteve, pa mi i dah proradi bolje. Glas se trenira redovnim vježbanjem, tehničkim vježbama i kontrolisanjem količine daha kako bi se opustio govorni aparat prije same probe”, objašnjava Kalajžić.

Mnogim umjetnicima/ama audicije i takmičenja stvaraju određen pritisak, ali on na njih gleda kao na “sjajnu priliku za sopstveni napredak”. Nelagodu zbog prisustva članova/ica žirija, otkriva, zamijenio je čistom motivacijom.

Kroz lik Uberta i sopstveni akademski put dokazuje da moderna operska scena traži cjelovitu ličnost, odnosno umjetnika koji ima oštar um filozofa, snagu i disciplinu atlete, ali i hrabrost glumca da pred publikom ogoli sve ljudske mane i vrline.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.