Kultura

Gošća emisije “Ljetnje priče” bila je Marija Backović, dramska pedagoškinja i producentkinja. Ona je, između ostalog, za talase Radio Kotora govorila o predstavi “Ana Karenjina”, Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, Dramskom studiju “Prazan prostor”. Prenosimo vam dio razgovora u nastavku.

Predstava “Ana Karenjina”, rađena u koprodukciji Dramskog  studija “Prazan prostor” i Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” sa Cetinja odigrana je krajem jula na Ljetnjoj pozornici u Kotoru. Predstava je bila rasprodata par dana prije prikazivanja. Kakvi su Vaši utisci, da li ste opravdali toliku zainteresovanost publike u Kotoru? 

Izuzetno me raduje što je predstava bila rasprodata unaprijed jer znam da to nije čest slučaj u Kotoru, nažalost, iako Kotor ima dugu pozorišnu tradiciju.

Što se tiče naših utisaka, oni su izuzetno pozitivni. Posebno s obzirom na to da je bila pauza od nekih mjesec i po dana nakon premijere i to je bilo prvo igranje i prvo gostovanje negdje. Takođe je bilo izazovno jer smo igrali na Ljetnjoj pozornici, dakle na otvorenom i u jednom novom ambijentu. I bilo nam je važno, iako smo vjerovali u to da predstava može savršeno funkcionisati u bilo kom prostoru, da to i testiramo. Tako da su utisci izuzetno pozitivni.

Vjerujem, kao i uvijek, das mo opravdali očekivanja jednog dijela publike, a jednog da nismo. I sigurna sam da postoji jedan dio publike koji je bio iznenađen, tj. Da su njihova očekivanja prevaziđena. Ali to je nakako u pozorištu prirodno. Posebno danas čini mi se kada vidite naslov kao što je “Ana Karenjina”, jednog klasika koji je svima nama poznat, a s druge strane sretnete u pozorištu, neću reći ni nov, ni savremen pristup, jednostavno jedan pristup koji je adekvatan sadašnjem trenutku u kojem živimo, a posebno u sredinama u kojima, nažalost, pozorišna publika nije razvijena i edukovana dovoljno često se može desiti da ljudi dožive šok. Utisci onih koje smo sreli nakon predstave i sa kojima smo se čuli nakon predstave su bili izuzetno pozitivni, a to nama daje prosto novi elan za dalja igranja i nove susrete sa publikom.

Ko je ekipa koja je radila na predstavi? 

Predstavu je režirao Mirko Radonjić, dramaturgiju potpisuje Ilija Đurović, autor muzike i jedan od izvođača Ilija Gajević, asistentkinja reditelja Hana Rastoder, a na sceni su glumci Sanja Vujisić, Pavle Prelević i Aleksandar Gavranić, kostim potpisuje Lina Leković.

To je ekipa koja je radila gotovo godinu dana na toj predstavi. Oni koji su gledali predstavu sigurno su mogli i da primjete da je svako imao izuzetno veliku ulogu i da iza predstave stoji jedan veliki timski i kreativan, posvećen rad.

Da li planirate da ponovo odigrate tu predstavu u Kotoru? 

Mi smo izuzetno raspoloženi za sva igranja i zaista ćemo se potruditi da predstavu igramo što je više moguće i da dođemo do što većeg broja publike. Da li ćemo opet gostovati u Kotoru zavisi od umjetničkog tima Centra za kulturu. Da li će nas oni opet pozvati, ja se nadam da hoće.

Čini mi se da je postojao jedan mali propust u promociji predstave s obzirom na to da predstava, neobično za naše prilike, dugo traje. Njeno trajanje je 4 i po sata sa dvije pauze. Nisu svi u publici bili upoznati sa tim, a to je danas jako važno zbog lične organizacije vremena. Tako da  za one koji planiraju da pogledaju predstavu u nekom narednom periodu to je jedna važna informacija.

Koliko je bilo teško vjerodostojno prikazati Tolstojeve savremene stranice o porodici, gubitku, ljubavi, izdaji, vjeri i prijateljstvu? 

Uvijek je teško kada se uhvatimo u koštac sa nekim velikim temama, a sa druge strane u pozorištu se uvijek i hvatamo u koštac sa velikim temamam jer nas to i zanima. Velike teme su zapravo životne i one su iste, kako u trenutku kada je “Ana Karenjina” nastajala, tako i danas. Spoljašnje okolnosti su drugačije, neki sistemi vrijednosti su možda različiti, ali to su oni problemi koje srijećemo svi neovisno od toga u kojoj zemlji živjeli.

Mi se nismo trudili da vjerodostojno prikažemo taj Tolstojev trenutak, mi smo se trudili da, koliko je moguće, iskreno i pošteno pristupimo tim temama koje je on prosto obrađivao u svom romanu, danas u ovom trenutku u našim životima. Bilo je teško ali najviše u tom pristupu da do kraja budemo iskreni i pošteni prema sebi, prema kolegama, prema timu i prema ljudima koji trebaju da se sretnu sa tom pričom. Tu vrstu otvorenosti, čistote u pristupu je nekada teško uhvatiti, a meni se čini da smo mi to nekako i uspjeli- baš tako iskreno i posvećeno maksimalno koliko smo mogli u tom trenutku. Možda bismo u nekom drugom vremenu drugačije to uradili.

Ti si producentkinja i Kotorskog festivala pozorišta za djecu koji je ove godine održan u pomalo neobičnim uslovima zbog pandemije koronavirusa. Ali uprkos tome, Festival je uspješno održan. 

To je vjerovatno jedan od poslova na koje sam najponosnija i jedna od mojih najdražih stvari koje radim u životu. Preko 10 godina dio sam uredničkog i organizacionog tima Kotorskog festivala pozorišta za djecu.

Ove godine, da, u nekim težim uslovima, ali zahvaljujući i entuzijazmu i predanosti svih koji rade na tom festivalu, kao i podršci Opštine Kotor koja ne izostaje svih ovih godina, festival je uspješno realizovan u nešto manjem obimu nego što smo navikli, sa nekim novim pravilima i idejama koje su postojale. Ali ono što je najvažnije, uvijek se koncetrišemo na djecu koja su naši krajnji korisnici, zbog kojih sve to radimo. Tako da smo se i ove godine trudili da što više djece pogleda predstave i da nekako uljepšamo njihov život i donesemo im neke nove priče, neke nove sadržaje do sljedećeg festivala kojem se izuzetno radujemo. Sljedeće godine je jedan jubilej, trideseti festival. I nadam se da će i grad i svi oni koji su odrastali i odrastaju uz festival imati sluha i želju da zajednički proslavimo taj trideseti Kotorski festival pozorišta za djecu, onako kako treba, kako zaslužuje i grad Kotor i sve građanke i građani Kotora.

I svi naravno željno isčekujemo taj jubilej.

Koliko je pandemija koronavirusa uticala na Vaš rad tokom prethodnog perioda, pogotovo na rad slobodnih umjetnika, dakle onih koji ne pripadaju niti jednoj državnoj uinstituciji?  

Period koji je za nama je bio težak svima. Nekako smo svi shvatili da moramo da učimo kako da živimo neku novu normalnost. Umjetnici su u nezavidnom položaju svakako i u regularnim uslovima, a posebno u ovom periodu pandemije čini mi se da su bili dosta zanemareni. S druge strane, kada je počela pandemija, kada se desio prvi karantin početkom 2020. godine, sadržaji koji su se plasirali putem televizije, društvenih mreža i svih ostalih platformi su upravo bili kulturni sadržaji. To treba svima nama da bude neka opomena i podsjetnik koliko je kultura važna i koliko su nam ti sadržaji od suštinskog značaja za naš život, duhovni preporod, psihologiju, za to da prosto, čak i u teškim vremenima, vidimo nekakav smisao, sretnemo se sa sobom i sa nekim preko puta sebe.

S obzirom na to da smo mi u Dramskom studiju “Prazan prostor” predstavnici nezavisne pozorišne scene u Crnoj Gori, mi smo to iskoristili za dosta rada i imali smo tu privilegiju zapravo.

U institucijama su mnogo veći sistemi koji su bili potpuno obustavljeni. Mi smo u malim grupama mogli da se srijećemo, da radimo poštujući mjere i iskoristili smo taj period da budemo kreativni i da pretočimo svo to vrijeme koje smo dobili nenadano svi za sebe i taj tempo života koji se usporio. Tako da smo radili neke vrlo značajne projkete, između ostalih i “Anu Karenjinu” koju smo pomenuli, ali producirali smo i dvije predstave za djecu, realizovali smo i dva međunarodna projekta. Posebno sam ponosna što smo to sve uspjeli da realizujemo uživo. Nismo htjeli da pristajemo na te kompromise koji su danas popularni, da sve može da ide preko video platformi i interneta. Jer taj susret uživo je nešto što nam je jedino danas preostalo, da nas podsjeti koliko je važno biti pored nekoga i biti sa nekim. Za nama je jedan plodonosan period, težak, ali čini mi se da može da nam bude jedna odskočna daska i za buduće projekte i budući rad.

Kako generalno vidiš položaj umjetnosti u javnom prostoru Crne Gore? Koji su neki modeli za bolji položaj umjetnika i umjetnosti u našoj zemlji? 

Javni prostor za kulturu u našoj zemlji je zabrinjavajući. Postoji mnogo opština u kojem zapravo i ne postoji, a one opštine u kojima postoji prilično je skučen i neiskorišten adekvatno. Sistemi kako možemo to da iskoristimo da poboljšamo su različiti. Razlika postoji na lokalnom i na državnom nivou, postoje kultune politike na državnom i na lokalnom nivou koje se trebaju pažljivo osmisliti i služiti nam kao nekakve zvijezde vodilje. Svi smo se nedavno sreli sa procentom državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu koji je mali. Takođe nezavisna scena u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Ona mora da dobija mnogo veći prostor i podsticaj u svakom mogućem smislu - i prostornih i ljudskih resursa. Nažalost, kod nas još uvijek se svi zanose time da je jedino važno raditi pri nekoj instituciji, a ne shvatmao koliko je važno da imamo i tu nezavisnu scenu, ne samo kada je kultura u pitanju i NVO sektor i da i jedna i druga scena jačaju i potpomažu jedna drugu. Naš Zakon o kulturi takođe ište jednu reviziju i Zakon o pozorištu. S  obzirom da je naš rad prilično usmjeren ka dramskoj pedagogiji, dakle edukaciji djece i mladih i pozorištu za djecu i mlade, to je prostor na kome najviše treba raditi. Podsjetiću da je Crna Gora jedina zemlja koja nema pozorište isključivo za djecu i mlade. Postoji samo Gradsko pozorište koje ima jednu od scena namijenjenu djecu i mladima. Moramo da uvežemo obrazovni sistem sa pozorištima, moramo da radimo na edukaciji djece, na edukaciji nas samih umjetnika, da putujemo, razmjenjujemo iskustva, da otvorimo prostor za neformalno obrazovanje, da počnemo da prevodimo literaturu koja je važna, da se više srijećemo, više razgovaramo, da se više srijećemo sa čelnicima koji su na čelu ili lokalnih samouprava ili državnih institucijama, da razgovaramo, da shvatimo koliko je važan taj prostor i koliki je značaj kulture. Jer to većina ljudi koji smatraju da je kultura važna ili ih kultura zanima, znaju da se zapravo po kulturi zapravo uvijek može vidjeti koliko je jedna zemlja zdrava i stabilna, uspješna, napredna i bogata. Samo takve zemlje imaju jaku kulturu.

S druge strane, ukoliko nemate kulturu i ukoliko ne polažete značaj na kulturu, teško možete doći do takve zemlje. Zato što kultura jednostavno toliko oplemenjava i na taj način širi vidike svih nas da sjutra možemo biti bolji građani, veći aktivisti, da se borimo za bolje društvo, da budemo mnogo više empatični. Izuzetno sam nezadovoljna kakav je status kulturnih radnica i radnika u našoj zemlji ali i još više od toga kakav je status i rad kulturnih institucija kako na lokalnom tako i na državnom nivou.

I kultura bi svakako trebalo da predstavlja identitet jednog naroda. Mi živimo u vremenu lijepih ambalaža. Koliko je zapravo potrebno kretivnosti, rada i truda za posao producenta? 

Kultura predstavlja identitet, a mi s druge strane imamo sreću da živimo u jednoj maloj, lijepoj zemlji u kojoj žive različiti narodi i svako ima svoju kulturu. I utoliko bi naša kultura trebala da bude bogatija, pa samim tim i naš identitet. Živimo u vremenu lijepih ambalaža, znači dobar posao obavljaju dizajneri i marketing menadžeri. Ali šta je sa nama koji zapravo stvaramo taj sadržaj?

Ja smatram da je posao producenta ili producentkinje jedan kretivan, plemenit posao koji zahtjeva puno pažnje,  puno ljubavi prema tome što radite, koji zahtjeva da imate neke sposobnosti, rijetke sposobnosti danas čini mi se, neku moć pregovora, razgovora, razumijevanja za onog preko puta. Morate biti, naravno, i snalažljivi, ali čini mi se da je najvažnije da volite taj posao i da umijete da okupite ekipu kojoj možete da budete vjetar u jedra.

Dramski studio “Prazan prostor” iznjedrio je generacije glumaca, producenata, reditelja… Prošle godine nije bilo moguće održavati radionice u Kotoru. Kakvi su planovi za sljedeću školsku godinu?

Ja se dramskom pedagogijom bavim već 12 godina, a Dramski studio ove godine slavi 20 godina postojanja. Osnivač Dramskog studija, pozorišni reditelj i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti Petar Pejaković je zapravo tim studijama toliko pomogao generacijama i generacijama mladih ljudi u Crnoj Gori, a mi  njegovi učenici to danas nastavljamo.

Značaj te dramske pedagogije je nevjerovatan i to je svako ko je imao prilike da se sretne sa našim učenicima i učenicima mogao da vidi. Tu se ne radi o školi glume u klasičnom smislu profilacije za budući posao, radi se o mjestu gdje sazrijevate i upoznajete sebe i zajednicu čiji član već jeste i čiji aktivni član sjutra treba da budete. Mnogo sam tužna što prethodne dvije godine nismo uspjeli da održimo Dramski studio u Nikšiću i Kotoru. Razlozi za to su mnogi. Nije samo razlog bila pandemija. Dramski studio je i te kako raspoložen da ima svoje jedinice, krila u svim gradovima Crne Gore. Ja bih voljela kada bismo mogli da uspostavimo saradnju sa lokalnm sekretarijatima za kulturu i lokalnim centrima za kulturu i da omogućimo djeci da Dramski studio za njih bude besplatan. Mi smo predstavnici nezavisne scene i mi smo nevladina organizacija i finansiramo se od tog posla i raznih drugih projekata koje radimo. Ali mislim, kada bismo pažljivo planirali rad, da bismo to mogli da postignemo. I naravno, ne samo mi ,nego i naše kolege širom Crne Gore koje se bave  tim poslom. Mislim da ne bi smjeo da postoji niti jedan grad u Crnoj Gori koji nema dramski studio.

Planovi za narednu godinu jesu da a od sredine septembra, početkom oktobra počnemo nanovo sa radom, novu školsku godinu, kako u Podgorici, tako i u Kotoru i u Nikšiću. Nadam se da će se ti planovi realizovati. Svaki mjesec kada je Dramski studio zatvoren, ja to znam po našim učenicima i učenicama, prosto je mjesec u kojem mi njima uskraćujemo nevjerovatno druženje i nevjerovatna iskustva koja oni tamo imaju.