Kultura

Tekst: Sanja Čavor
Foto: Radio Kotor/S.Č.

Bastadur je neko kome sve basta, neko ko je vješt, hrabar, sposoban i upravo je takav muškarac ovoga puta u fokusu novog, istoimenog romana crnogorske spisateljice Jasenke Lalović koji nedavno izašao iz štampe u izdanju Lagune.   
Nakon regionalno uspješne trilogije “Brda od pelina”, autorka bestselera “Kastigulja”, Paštrovka koja već četiri decenije živi u Beogradu, sa promocijom je krenula sredinom prošlog mjeseca, a mi smo je u novoj godini ugostili u prazničnom izdanju emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora.
“Bastadur je čovjek koji je smio da iskoči iz zadatih okvira u određenom trenutku kada se to od njega očekuje. Za razliku od kastigulje, koja, kada se osmjeli da iskorači i bude drugačija, često ponese epitet po nekim nepravdama, kod muškaraca se to ipak gleda kao afirmativan trenutak za njegov život”, rekla nam je Lalović.
Pitali smo je kako je gradila lik bastadura.
“U knjizi su četiri lika. Niko, koji će kasnije doći do toga da postane duhovnik, vezan za Orjen, fascinantnu planinu koja je po nekoj nepravdi skrajnuta. Drugi lik je pomorac Tudor, čovjek daljina, koji vječito traga za nekim životnim izazovima, te njegov sin Vit koji u djetinjstvu nije stasavao uz oca”, pojašnjava Lalović.
Dugo je, naglašava, tragala za tim četvrtim likom koji treba sve njihove životne dileme, sumnje, odgovore da pruži i uputi ih na pravi put.
“Ta činjenica me prilično dugo držala u mjestu, oko godinu i po dana, jer sam i dosta pomno izučavala brojne istorijske spise i na kraju se ispostavilo da su ti odgovori veoma jednostavni. Sinula mi je ideja i zapravo je odgovor za sve što ih je mučilo dao Ilija, čovjek sa posebnim potrebama. To je lik koji sam zavoljela više od svih koje sam ikada stvorila. Osjetila sam duboku emociju i jednu nepatvorenu, božansku čistotu koja se ne da prilagođavati različitim društvenim, očekivanim ponašanjima. Takvi ljudi su često iskušenje za društvo, porodicu, prijatelje, uz vječno pitanje kako se odnosimo prema onima koji su drugačiji”, priča nam Lalović.  
Dok je pokušavala da pojednostavi njegov govor shvatila je da “dobija najčistiji jezik iz jedne duše”, a često joj se dešavalo da isplače dijaloge koje je za njega pisala. 
U Jasenkinim romanima primjetan je snažan, pasivan, jezik sjećanja. Osmjelila se da piše neknjiževnim jezikom, onako kako ga je i odmalena upamtila.
„Bilo je nedoumica jer se radi o jeziku koji ne koristim ni ja, niti moja majka. Da bi mi čitaoci vjerovali, morala sama ući u narativ, a on pomaže da dok čitate ne vidite autora, već su tu samo čitalac i akter romana. U svojoj prvoj knjizi sam pokušavala da prevodim neke riječi, da deskripcije i promišljanja budu u književnoj formi, a dijalozi drugačiji. Nedugo zatim sam shvatila da se tako radnja teško prati i odustala sam. Htjela sam da knjige prozbore o sebi, a ne ja. Nekih riječi počela sam da se sjećam i iznova ih koristim. Baba Dragica je iz zaleđa Crmnice, a baba Ljubica je Paštrovka, pa mi je bio zanimljiv taj sudar kopna i mora, riječi i jezika koji na prvo slušanje zvuče isto, a zapravo su drugačiji. U tome je bogatstvo“, konstatuje Lalović.   
Ovaj prostor za našu sagovornicu predstavlja neprekidnu inspiraciju. Nije stvar spisateljke zanesenosti, ali na koju god stranu da pogleda, napominje, uoči neki hrid, klif, tvrđavu, napuštenu kuću i tu se kriju najdivnije priče.
“Žao mi je što je dosta toga do danas ostalo nezapisano. Sa druge strane, ono što je dobro jeste da često srećem ljude sa izuzetno inspirativnim životnim pričama sa željom da sve to ostane zabilježeno. To ne treba da radim samo ja, već te porodične hronike trebamo zapisivati svi, bez obzira da li i koliko imamo umjetničkog dara. To su zapisi, dio materijalne kulturne baštine, vrijedni i izuzetno važni. Živimo u vremenu sveopšte površnosti, zaneseni perifernim stvarima formom, a ne suštinom, a u stvari nam izmiču one istinske vrijednosti, očuvanje naših korijena, porodica i ovog autentičnog prostora koji sve ljude ostavlja bez daha”, ocjenjuje Lalović.   
Njena potreba da se “zaogrne” velom prošlosti i dublje zakorači u nju pojavila se kada je počela život van granica Crne Gore.  
“Trudim se da sačuvam taj dio svog bića i on je sveprisutan kod mene. Kada sam se udaljila, shvatila sam koliko mi sve to nedostaje i koliko se moje biće trudi da upamti nešto što možda prijeti da već zakorači u zaborav. Možda je to i bio razlog zbog čega sam odlučila da o tome pišem. Ipak, sve to ne pripada samo meni, već svima nama. Vjerujem da je to jedini razlog zbog čega su moji romani naišli na toliko pozitivan odjek kod čitalačke publike”, dodaje Lalović.  
Kako navodi, nije bez razloga što su žene ovih prostora  kao karijatide. Paradoksalno je da je upravo ta rijetko spominjana crnogorska žena, bila dominantan porodični činilac i najvažnija karika.
„Svaka kuća je na neki način hram, a žene su oduvijek nosile najveće breme.  Divimo im se vjekovima ali često ne razmišljamo što je sve takav život podrazumijevo. Rekla bih, nepomičnost u svemu. Da li je to po pravdi ili nepravdi, ne znam. Međutim, voljela bih da vidim i mušku karijatidu“, kaže Lalović.
Fascinira je činjenica da su žene taj svakodnevni život oduvijek nosile bez velike pokude na život i sudbinu, a sa druge strane, prisutno je to dostojanstvo koje nikada nije prekoračilo u gordost.
„Slično je, recimo, i sa Hercegovkama, Dalmatinkama, Albankama, Grkinjama. Taj fenomen treba posmatrati vrlo kompleksno. Čvrst patrijarhat prisutan na ovom tlu koji je definitivno bio na uštrb žene upravo je bio održavan od strane domaćice. I to ne treba posmatrati kao veliku nepravdu, već posljedicu ovog prostora koji je vječito bio stradalan. U ratovima smo uvijek imali deficit muškaraca, a žena je, da bi se napravio taj balans i opstalo, svog čovjeka morala da jača do kulta velikog ratnika, dobrog domaćina. Uvijek je bilo odlazaka, dolazaka, pečalbi, pa i danas imamo žene koje čekaju svoje pomorce kod kuće“, rekla je Lalović.
U ovom vremenu individualizma kada nas usmjeravaju na to da je u redu da budemo pojedinačni, smatra da se takva percepcija oštro opire našem biću.
„Treba samo da oslušnemo šta je to što je u prošlosti činila porodica, jer smo mnogo veći saveznici nego što nam se na prvi pogled čini. Nažalost, neke odjeke nepomirljivosti još uvijek živimo, a žene su uvijek nalazile način da mudro ponovo mire, izmire ljude i sastave ih za istim stolom. To je ta žena kućnica, koju i danas izgovaram sa posebnom emocijom“, kaže Lalović.
Brojne društvene odrednice koje stavlja savremeno društvo nas, tvrdi, nerijetko sapliću.
„Bilo da se radi o nacionalnim, religijskim, ideološkim, to su duboko intimne stvari koje se zaista ne duguju nikome. To je pravo našeg izbora i osjećaja. Dokle god uspijemo sačuvati taj dio sebe, niko neće moći nama da manipuliše. Dužnost  svakoga od nas je da damo doprinos kako bi se društvo mijenjalo na bolje. Suština je da svi pričamo jezikom ljubavi, jer je to jedini recept da se razumijemo i osnažujemo jedni druge”, zaključila je Lalović.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.