Kultura

Izložba slika “Gravitacije budućnosti, veliki karneval i druge priče” Mileta Albijanića otvorena je nedavno u Gradskoj galeriji Kotor. Tim povodom, gost emisije “Katareo” bio je autor izložbe. Razgovor sa Albijanićem prenosimo u nastavku.  

Kakvi su Vaši utisci, a kakve su reakcije publike?    

Saradnja sa Gradskom galerijom i kustosima je odlična, utisci takođe, a i rekacije publike su jako pozitivne. Mnogo riječi hvale, mnogo pitanja. Upravo je to nešto čemu teže moje slike-snažna komunikacija sa publikom.   

Koliko dugo ste radili na izložbi, koliko je izloženo radova, u kojoj tehnici?     

Rad na ovom ciklusu počeo je tokom 2019. godine, a rasplamtalo se najviše tokom 2020. godine, da bi ciklus bio zaokružen krajem 2021. godine. Izložen je 21 rad po izboru i selekciji kustosa galerije. Sve su ulja na platnu, nešto većih dimenzija.  

Likovna publika navikla je da u Vašim radovima pronalazi morski svijet. Ovoga puta iznenadili ste sve neočekivanim radovima. Šta vas je inspirisalo?   

Dosadašnji ciklus “Fantazmagorija podmorja”, koji sam razvijao dugi niz godina, završen je djelimično izložbom “Oči mora” koja se desila u Spa galeriji u Igalu, u maju 2019. godine. Tada počinje rad na novom ciklusu koji je išao uporedo sa podmorjem, a to je “Memorija kamena”. Taj ciklus se sastoji većinom od kolaža i asamblaža i govorio je o protoku vremena, o tome koliko smo samo tren i sićušni u kosmičkoj rijeci vremena i prostora. Na radovima tog ciklusa, koji su podsjećali na fosilne slojeve, mogli smo vidjeti uz kosti dinosaurusa i olupine automobila. 

“Gravitacije budućnosti” ipak, proističu iz ranijeg stvaralaštva koje nije bilo dovoljno eksponirano.   

Gdje generalno pronalazite inspiraciju, šta vas inspiriše dok stvarate?   

Inspiracija jednako život. Tajne života, tajne filozofije, razmišljanja ne moraju biti samo zabilježene slovom, mogu biti otjelotvorene i u likovnom izrazu. Ovom ciklusu slika uveliko su kumovala i nedavna događanja, kovid godine i svi apsurdi i nelogičnosti ljudskog ponašanja u njima.   

Da li imate neke svoje rituale dok stvarate?    

Ništa posebno. Opušten štimung, samoća u radnom prostoru koji je prepun slika i radova, miris terpentina, muzika i čašica ili dvije dobre rakije.   

Kako se rodila ljubav prema umjetnosti?    

To je valjda rođeno sa mnom. Talenat od Boga dat za laku, vještu ruku i klikere, crtanje i pisanje stihova još od najranijeg djetinjstva. Jako je teško bilo izboriti se kojim putem poći, tako da sam se opredijelio za likovni život, sa samo povremenim izletima u poeziju.   

Kako biste opisali svoj stvaralački put, proces?     

Put kroz proces stvaranja jedne slike je prilično mukotrpan rad. Jedno vrijeme sam nastojao istraživački napraviti dobru stvar skoro ni iz čega. To mi je bio snažan izazov. Čitavu izložbu “Memorija kamena”, jako dobru izložbu koja je bila postavljenja u galeriji “Nikola I” u Nikšiću 2012. godine, napravio sam od nešto malo kartona izrezanog iz paketa, nešto malo gipsa, kanapa i intervencija bojom. To je bila teška borba unutar ateljea koja je trajala intezivno nekoliko mjeseci.  

Izražavanje i sloboda su sastavni činioci stvaralačke fizionomije i neizostavna tekovina našeg društvenog života. Sloboda je jako važna za svakog čovjeka, a svjedočimo koliko je ona važna za jednog umjetnika. Šta za Vas predstavlja sloboda u izražavanju svojih emocija, prilikom stvaranja ?    

U kakvom god društvenom okruženju živio, umjetnik je uvijek borac za slobodu, slobodno iznošenje stavova, kritika, ona konstruktivna, za bolje društvo, za vječite promjene koje treba da se dešavaju, ne samo na lokalnom nivou, nego i globalnom. Slobodan čovjek živi, dok ljudi koji pristaju na sve životare i preživljavaju. Danas porobljavanje prijeti na svakom koraku, porobljavaju nas tehnologije, kozumerizam. Povjerenje ljudske vrijednosti se dovodi u pitanje. Čovjek se nastoji sabiti u jednu minijaturnu poslušnu živuljku, pa iz svega toga proističe jedan urlik, snažan krik oslobađanja koji treba da se desi u čitavom svijetu. Nadam se da hoće, inače ćemo biti svedeni na nulu u svakom pogledu.  

Kako vidite položaj umjetnika u Crnoj Gori? I može li da se „živi“ od umjetnosti? Čuli smo na otvaranju izložbe da, bez pomoći Vaših prijatelja, ne bi bilo ni izložbe…   

Položaj umjetnika je skoro nikakav, bez obzira na promjene vlasti. Kultura je zadnja rupa na svirali, bila i ostala. Od umjetnosti može da se živi kad sa teškom mukom izborite svoj položaj. Od borbe za stvaralački prostor koji je neophodan do borbe za golo preživljavanje. Za sve to je potreban dugi niz godina. Možda je sve to dobro čeličenje za sazrijevanje, a možda i nije jer najbolje stvaralačke godine odu u ništa.  

Da ima jake potpore za svakog mladog stvaraoca bilo bi neuporedivo bolje. Mi smo Bogom dano područje, rasadnik talenata svake vrste, imamo mnogo izuzetnih umjetnika visokog kvaliteta. Promociju takvih ljudi u inostranstvu trebalo bi da obavlja država. Da pomaže i u zapošljavanju i u obezbjeđivanju radnog prostora. Trebao bi biti osnovni dug svake opštine da obezbjedi atelje svakom umjetniku. Na otvaranju izložbe sam to i naglasio, ne samo da bih se zahvalio ljudima koji su meni pomogli, već da bih ukazao na ogromnu potrebu pomoći svakom umjetniku.   

O položaju umjetnika u Crnoj Gori govori se decenijama, a čini se da se nije mnogo toga promijenilo? Zbog čega je to tako?    

Nije se ništa promijenilo, čak svakim danom je sve gore. Prvo, valjda zbog opšte krize, što je donekle razumljivo, a zatim zbog takvog trenda u čitavom okruženju, ne samo kod nas. Neki zdrav odnos prema kulturi imaju razvijenije zemlje Evrope, Balkan je na začelju, a Crna Gora na repu Balkana. Standard i politika diktiraju sve. 

  Šta poručuje naziv izložbe “Gravitacije budućnosti, veliki karneval i druge priče” gledaocima i poštovaocima umjetnosti?   

Gravitacije budućnosti govore o naglom, veoma ubrzanom protoku vremena koje su inicirale super napredne tehnologije. Mozak prosječnog čovjeka, gle apsurda, ne može da prati razvoj tehnologija, a vještačka inteligencija skoro da je preuzela vlast nad čovječanstvom. Jedino najmlađe generacije mogu sve to da isprate, generacije koje se rađaju poslije 2000. godine, tzv. generacije koje će osvajati Mars. Mi uskoro tu djecu nećemo moći prepoznati kao sebi slične. To je već možda i vrijeme za alarm za usporavanje, za svođenje svega toga na neki ljudski nivo, za neku “podnošljivu lakoću postojanja”.   

Period pandemije koronavirusa, pogotovo lockdown, inspirisao je mnoge umjetnike na stvaralaštvo. Kako je na Vas uticalo to vrijeme?  

Veoma težak i jako inspirativan period. Godine 2020. se dogodila smjena epoha u razvoju čovječanstva, umro je jedan stari svijet koji je došao do vrhunca totalne dekadencije. Ljudi u erama blagostanja počinju da se ponašaju budalasto, da se mnogo više posvećuju svome tijelu, nego duhu. 

Desilo se da je nakakav vrhovni zaglupljivač koji vlada svijetom iskoristio maksimalno jedan opasan, vjerovatno vještački virus, da počne diktirati pomoću sijanja straha, neka skoro nelogična pravila ponašanja. Sve to nas je držalo u nezapamćenom karantinu i poremetilo apsolutno sva ustaljena pravila življenja. 

Te dvije godine apsurda proveo sam u ateljeu, tako da je normalno da se na radovima oslikalo to nešto bola, posebno u podciklusu “Veliki karneval”.  

Za pisce je važilo nepisano pravilo, da bi pisali, moraju to raditi iz ličnog iskustva, a da bi stvarali, moraju imati neku bol kako bi se izrazili. Da li je tako i za likovne umjetnike?   

Normalno da je najiskrenije ono što proističe iz ličnog iskustva, a bol ne mora da bude pokretač, ne mora da bude lične prirode. Može, kao u ovom slučaju, da to bude žal za nekim boljim životom koji je do juče bio tu oko nas. I protest protiv novog diktata gluposti i apsurda.   

Izložba “Gravitacije budućnosti, veliki karneval i druge priče”  otvorena je u Gradskoj galeriji Kotor do 21. marta. Želite li pozvati sugrađane i sugrađanke da dođu i pogledaju izložbu?   

Svakako, svaki posjetilac mi je važan. Posjetioci su mi podrška i prilika za povratnu informaciju.