Kultura

“Bez srca, duše i sopstvenog iskustva se ne može pisati. Interesantno je to da su se teme o prolaznosti života strašno puno potencirale u umjetnosti, a moji su romani puni života. Iako ima i smrti jer su u pitanju smjene generacija, ali život pobjeđuje, nastavlja se kroz ljubav prema moru, porodici, ženi, muškarcu” – kazala je istoričarka umjetnosti Radojka Abramović, gostujući u emisiji Radio Kotora “Katareo”. Prenosimo vam dio tog razgovora.

Završili ste istoriju umjetnosti u Beogradu, radite u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor, a bavite se i pisanjem. Da li ste na ovaj način objedinili ljubav prema knjizi i pisanoj riječi? Kada ste uopšte kod sebe otkrili talenat da riječima možete da kažete mnogo, ali na jedan drugačiji, umjetnički način? 

Pa lijepo ste rekli, to je jedna sinteza rada u struci i kreativnog pisanja. Od malih nogu, već od početka osnovne škole imala sam sklonost ka pisanju. Moja učiteljica pokojna Olivera Klikovac, koja je bila divna žena i odličan pedagog, moje radove slala je u više razrede kod nastavnika u OŠ “Njegoš” u Kotoru kako bi se, na neki način, divili talentu jednog djeteta. Pisana riječ mi je od djetinjhstva ušla u krv. Veliku pasiju i veliku ljubav za mene predstavlja književnost. S obzirom da sam mnogo čitala, smatrala sam da samu književnost mogu proučavati na književnim djelima. Poslije gimnazijskih dana imala sam strašan poriv da upišem istoriju umjetnosti. Nisam se nikad pokajala zato što mi je istorija umjetnosti dala mogućnost da uđem u istoriju svjetske i evropske umjetnosti, da usvojim sve te stilove, vjekove, epohe i saznam kroz učenje i rad. Smatrala sam da je to multidisciplinarna nauka, a vrijeme je pokazalo da zaista jeste. Istoričar umjetnosti bi trebao da bude baš vrhunski intelektualac i neko ko je informisan i involviran u razne kategorije, ne samo umjetnosti nego uopšte i društvenih kretanja, pa i književnosti ako ćemo dotaći tu temu. A književno, kreativno stvaralaštvo je u meni uvijek tinjalo. I onda se samo izlilo u dva romana.

Romani “Bokeljske bure, juga i bonace” i “Vjekovi prolaze, a duše pričaju” se nisu posložili vremenski. Zapravo, prvi roman je 18., 19. i početak 20. vijeka, a drugi roman je 15. vijek u Kotoru. Možda je to moje opredjeljenje istoričarke umjetnosti i, na neki način, istoričarke,a vila je i neka vrsta književnog opredjeljenja da se bavim temama koje su vezane za vjekove prije nas.

“Bokeljske bure, juga i bonace” je bio vaš roman prvijenac. Prošao je dosta primjećeno, a Boka kao nepresušna inspiracija ima jednu od glavnih uloga u ovom romanu u kome je oslikan duh prošlog vremena, sa snažno istaknutom istorijskom pozadinom. Najprije, koliko je bilo potrebno da dovedete ovaj roman do kraja, a zatim kolika je odgovornost pisati o Boki, sublimirati podatke o bogatoj istoriji bokeškog pomorstva, brodovima, slavnim kapetanima, burama? Roman obiluje etnografskim detaljima, što je u uskoj vezi sa Vašom profesijom.. 

Uvijek me je intrigirao prelazak crnogorskog življa iz zaleđa Boke u Boku i način na koji se to kod pojedinih porodica dešavalo. Roman ima i malo detalja vezanih za moju porodicu. U principu nije ista, dosta je izmaštana priča. Bez neke istine koja je kao pozadina svega ne može se pisati. Ako vi nešto ne proživite osjećajno, vi o tome ne možete pisati. Isto tako, ako niste čuli neku priču, neku famu, ako nemate neki kostur za pisanje onda opet ne možete da pišete roman. Morate se osloniti na neke činjenice. Interesantni su mi periodi ljudske istorije. Bavim se, kao što sam kazala, prelaskom tog življa u Boku i njihovim načinom života u Boki. U romanu je jako puno atmosfere. To je ono što jedan Bokelj ili Bokeljka mogu da osjete samo živjeći svoj život, proživljavajući svoje dane, djetinjstvo, mladost, zreli život u Boki. I tu se osjeća jako puno bokeljske atmofere. Ispričana je priča o jednoj porodici Andrić koja ima svoje dugo trajanje. Najinteresantnije je to da u romanu dominira život, ljubav prema životu koji je prikazan kroz ljubav u porodici, kroz nastojanje da se opstane, da se ide dalje, da se unaprijedi život, da se unaprijedi pomorska karijera, pomorska praksa, da se iz jednog života koji je bio u jednom kraškom, sirotinjskom predjelu dođe u Boku, u prozor u svijet, u jednu sasvim novu sredinu gdje junaci mog romana doživljavaju jednu vrstu lične renesanse. Proživljavaju lične sudbine koje su pune uspjeha i padova ali sve je, na neki način, oda životu. Naslov je dala moja sestra Mema – “Bokeljske bure, juga i bonace” i on je predivan jer upravo te bokeljske bure, juga i bonace nisu samo vremenska raspoloženja u Boki, već su to i bure i bonace života mojih glavnih junaka.

Danas je neko potpuno novo vrijeme, korona nas je na neki način deprimirala. Taj roman je možda baš za ovo vrijeme jer predstavlja odu životu. U romanu se životi završavaju, pa se opet obnavljaju, nastavljaju kroz porodično trajanje. Neke nove klice, mladice, mlade generacije preuzimaju život svojih starih i oni nastavljaju čak i neke ljubavi. Roman je prožet onim što je u ovom vremenu najsnažnije osjećanje, a to je vitalnost i opstanak života. Imamo razne periode književne i umjetničke istorije. Recimo vrijeme trajanja crne smrti kada je harala kuga Evropom i oduzela tokom srednjeg vijeka živote 2 miliona ljudi. Interesantno je to da su se teme o prolaznosti života strašno puno potencirale u umjetnosti, a moji su romani puni života. Iako ima i smrti jer su u pitanju smjene generacija u porodici Andrić, ali život pobjeđuje, nastavlja se kroz ljubav prema moru, porodici, ženi, muškarcu itd.

U romanu „Vjekovi prolaze, a duše pričaju“ kazujete lične i porodične drame jedne ugledne kotorske porodice. Roman započinjete današnjim Kotorom i vraćate se u priču iz 15. vijeka, polazeći od činjenice da su ljudske patnje i radosti bile iste ili slične tada i sada. Kako Vam je to pošlo za rukom? I koliko pomenuta dva romana imaju toga zajedničkog, ako uzmemo u obzir da opisujete život kotorskih porodica u davnim vremenima? 

Generalno rečeno, ono što čini čovjeka jesu osjećanja. Usponi i padovi u ljubavi, strdanje zbog ili nedostatka ljubavi, ljubav prema djeci, zemlji, moru, brodu, uopšte ljubav kao jedna opšta kategorija - zajednička su komponenta i jednog i drugog romana. Vratiti se u 15. vijek nije bilo ni malo lako. Po meni je bilo najteže, a tu mi je pomogla i moja struka istoričarke umjetnosti, vratiti se 5 vjekova unazad. Evo što je interesantno – početak romana je kruzer usidren na rivi, grupe turista koji ulaze u grad kao jedna rijeka koja se sliva kao grotlo u glavna Gradska vrata. Zatim i njihova znatiželja, zapanjenost ovom atmosferom, prirodom, okruženjem, bokeljskim kućama, palacama, pa i enterijerima naših kafića koji su zaista bogati, čak i za jednu prekomorsku Italiju koja ne pati toliko od unutrašnjeg dekora i luksuza itd. Nakon toga, vraćam se u 1420. godinu, vrijeme kada su u Boku na poziv Kotorana uplovili prvi mletački brodovi, kada se na gradskoj tvrđavi zaviorila mletačka zastava krilatog lava Svetog Marka. Znači ulazimo u jednu potpuno drugu dimenziju grada, kada nije bilo nekog osvjetljenja, kada su gradske palate sa zapadne strane grada disale punim plućima i davale, na neki način, odu života aristokratskog sloja društva, pa sve do kuća u Krepisu gdje se na nesreću desio jedan požar u kući određene sluškinje, gdje je ona postradala u požaru, pa se donosi i voda iz Škurde da se gasi požar. Dakle, dva svijeta paralelno prikazana u Kotoru – dašanjeg i jednog vremena s početka i sredine 15. vijeka. I tu je saga porodična. Glavna tema i okosnica priče jeste ljubavna priča. Ona se kasnije razliva na jednu od najvećih ljubavi u životu svake majke i svakog roditelja - na ljubav prema svojoj djeci, na neku sudbonosnu priču. U ovom romanu Anluka Buća, glavna ženska junakinja imala je svoju žensku priču. Njena ljubavna afera sa jednim slugom je izmaštana priča, iako ne bi bilo nemoguće da se to dogodilo. I ta ljubavna priča kao ishod ima njenu djecu: jedno dijete koje je, na neki način oteto iz kolijevke i dvije kći koje je podigla sa svojim mužem za kojeg je nije vezivala prava ljubav. Tu je poenta ljubav prema djeci. Interesantna priča koja opet opisuje ljubav roditelja prema djeci, žene prema muškarcu, prema svom gradu. U njemu imamo i motiv kuge u Kotoru u 15. vijeku. Sve je, dakle, opštevremensko, ali okruženje i istorijske okolnosti su drugačije i to je ono što čini tu priču zamotanu u jedan potpuno drugačiji ambijent i atmosferu u odnosu na “Bokeljske bure, juga i bonace”.  U tom romanu radnja se kreće od Kotora prema hercegnovskoj rivijeri, jednom gradiću koji sam ja simbolično obilježila slovom K. Može biti Kamenari, Kostanjica - svi se pitaju, ali to je, u stvari, jedan u mašti nedefinisan grad kakvih imamo na svakom ćošku naše drage Boke. To su ta mala prepoznatljiva mjesta.

Na pomolu je nova knjiga? Hoćemo li otkriti o čemu govori, koja je tematika?  

Nije u pitanju roman. U istoriji književnosti poznate su triologije, što bi rekli likovnim jezikom - neka vrsta triptiha u književnosti. Imala sam strašnu želju da napravim jednu vrstu bokeljske triologije, tri romana vezana za bokeljsko područje iz različitih vremenskih epoha. Nemam neki veliki afinitet prema savremenim temama. Mislim da bi možda jedna autobiografska knjiga, koju bih eventualno napisala, bila jedna vrsta bestselera. Međutim, teško je pisati o sebi i to bi se malo ko od književnika  i usudio, jer su uvijek prisutne razne osude, kritike. To je neka vrsta ogoljavanja sebe. Ali kroz svaki roman, svaku priču uvijek provejava ono lično. Ako toga nema, ako niste proživjeli ono o čemu pišete - to nije dobro, tu nema pisanja. Ja težim nekoj temi koja je proživljena.

Strašno volim pripovjetku kao književnu vrstu. To mi je neka pasija, ljubav još od Iva Andrića. Mislim da su i ruski klasici jako dobri kada prave te pripovjetke tipa “Smrt Ivana Iliča”, “Dama sa psetancetom” itd. Ja sam napisala jednu priču, sjećanje na moje rano djetinjstvo, ranu mladost koje je prekinuo zemljotres. I tu se ta priča završava. Ima taj dramski završetak - zemljotres u Kotoru, mi izlazimo iz kuća. Ja sam tada imala nekih 18 godina, bila sam na maturi veče prije zemljotresa. Sami kraj priče ima neku tenziju tako da se ta književna vrsta može nazvati nekom vrstom pripovjetke. Ima radni naslov “Do zemljotresa”. A onda sam htjela da napravim i već imam u povoju, neke kratke pripovjetke, priče vezane za to kako smo voljeli i živjeli u Boki u različitim periodima, ali malo savremenije doba 19., 20. vijek. I ta bi se možda knjiga zvala “Crtice iz bokeljskog života” ili slično. Isto bi bila neka vrsta triologije, zaokružila bih moje pisanje o Boki, ali ne bi bio klasičan roman.

Dobili ste priznanje Opštine Kotor na Festivalu knjige Kotor 2018. godine. Koliko Vam je značilo priznanje kao umjetnici? Da li je predstavljalo svojevrsnu afirmaciju Vašeg rada? 

Nešto čime se bavim sa dušom i sa velikom ljubavi to je i pisanje knjiga, odnosno raznih tema iz svoje uže struke - istorije umjetnosti. Dobila sam nagradu za knjigu koja je bila izvanredno i napravljena i odštampana. Recezent knjige za koju sam dobila prznanje „Lav Svetog Marka, simbol Serenissime, predstavljen u umjetnosti grada Kotora”  bio je pokojni don Anton Belan. Mi smo jako lijepo sarađivali. A knjiga je zaista jedan veliki doprinos kulturi Kotora. Radi se o venecijanskom lavu, koji se nalazi svuda - u reljefima, predstavljen u svim tehnikama i u svim mogućim umjetnostima u gradu Kotoru. On je simbol trajanja venecijanske republike gotovo 4. vijeka od 1420. – 1707. godine.

Završila sam još jednu knjigu iz struke koja samo što nije izašla iz štampe “Crkve i vjekovi – romaničke crkve grada Kotora”. Na tu sam knjigu već ponosna, na to kako je kompletno odrađena. Najljepše je do čovjek stvara, dok se bavi svojim kreativnim, stvaralačkim darom. Čim dođe do toga da se knjiga počne formirati u tehničkom smislu, to su već malo teže stvari, u kojima nema neke draži. Ali kad knjiga osvane, kada se ona pomiriše, prelista, opipa - to je posebna radost za svakog ko nešto radi i piše.

Kao što ste pomenuli, romani nisu jedine forme koje pišete. Tu su i monografije, članci iz oblasti struke i istorije pomorstva... šta Vam predstavlja najveće zadovoljstvo? 

Bavim se raznim temama, volim da, što se kaže, svaštarim. Radila sam katalog, tekst za izložbu “Hod kroz vrijeme i utiske”, a ticalo se Pomorskog muzeja od samog nastanka - sve one delegacije i visoki gosti koji su prošli kroz našu kuću, koji su Kotor doživjeli kao jedan fascinantan grad, upisali se u knjigu utisaka itd. To mi je bila divna tema za pisanje. Nedavno sam pisala i o kotorskom pazaru, o markatu gradskom, o crnogorskom pazaru. Širok spektar tema. Jedno vrijeme velika ljubav bila mi je istorija bokeljskog pomorstva. Tu sam pronašla sebe, iako to nije usko vezano za istoriju umjetnosti. Likovne kritike su mi, takođe, drage. Pisala sam likovne kritike za naše renomirane umjetnike, ali i amatere. Svakome želim da ono što radi, a znam da radi iz duše i srca, ocjenim kao dobro, kvalitetno, da pronađem u tome što je neko radio, slikao onaj dio njegove duše, čemu je težio i to predstavim u najboljem mogućem svjetlu. Ljudi likovnom kritikom strašno puno dobiju, date im neka krila i onda oni kasnije kada se bave svojim stvaralačkim radom daju mnogo više od sebe. I to je neka vrsta podstreka. I to je pozitivno. I ja mislim da je pozitivna kritika uvijek mnogo bolja nego negativna kritika.

Pratite li šta se dešava na crnogorskoj književnoj sceni i okruženju?  Kako vam se dopada to što stignete pročitati od mladih pisaca? 

Svaki pisac je na neki način čovjek za sebe. Čitala sam ranije i naše eminentne književnike. Recimo strašno mi je drag Borislav Pekić itd. Međutim, to je teška književnost. Sad mi manje odgovaraju takve vrste. Posljednje što sam pročitala bila je “Odiva” od Sonje Drobac. Ona je bila nedavno popularisana kroz medije. Ona je jako dobar novinar i reporterski književnik. Djelo je dobro napisano, vidi se da je Sonja Drobac upoznata sa svim istorijskim činjenicama, sa crnogorskim princezama, njihovim životima, pa i preko toga. Napisala je jednu kreativnu nadgradnju, kao što je i sama napisala u predgovoru, to je tipičan ženski roman, nije kreativan niti je toliko romantičarski obojen poput romana Ljiljane Đurović Habjanović koja je pravi ženski pisac. Solidno je urađen, dobar je roman. Puno čitam i skandinavske autore, čitam italijanske, i tu svaštarim, čitam sve i svašta. Ovo što sam rekla za likovnu kritiku, za književnu kritiku takođe važi - svakoga treba posmatrati kao jedinku i u svemu tražiti ono najbolje. Nema nečega za šta mogu da kažem nije mi se dopalo ili da ne valja. Svaki je zapis - zapis duše i zbog toga je sve to, na neki način, kvalitetno, samo treba da se poklopi sa našom dušom, da mi to djelo doživimo srodno našim razmišljanjima i našoj duši. Zbog toga više volim ženske pisce. Iako možemo da kažemo da je muško pero kroz istoriju književnosti jače. Ali žene su u novom, savremenom dobu postale popularniji pisci jer su preuzele razne  funkcije u društvu, a na neki način preuzele su i pero.

Gledajući društvene mreže pored selfija, fotografija djece, kućnih ljubimaca, hrane i prirode ili političkih stavova kondenzovanih u statuse,  tvitove, postove sve češće ćete naići na poeziju ili odlomak iz proze. Književnost je, iako svakako nije dominantan sadržaj na mrežama, pronašla svoje mjesto. Kako ovi procesi utiču na poziciju književnosti u javnom prostoru, ali i na samo književno stvaranje? 

Statusi su kao neka vrsta isječaka. Kao kad imate neki milje - žena je to stvarala, plela, heklala i ja uzmem neki motiv i stavim na sto, izolujem ga. To mi ne leži, nisam za takve stvari. Ako želite nešto da saopštite, kažite svoje razmišljanje. Ne treba bacati bisere pred svinje, pričati o svojoj duši na društvenim mrežama, ali pisati o nekom savremenom trendu, trenutku, objasniti neku pojavu, fenomen – zašto da ne. Previše je citiranja velikih ljudi, književnika na društvenim mrežama i izdvajanje iz konteksta, pa čak i ,na neki način, korišćenje u neke neprilagođene svrhe ili za neprilagođene teme. Po meni je to suvišno. Ne odobravam to i nisam naklonjena tim stvarima.

Koji savjet biste dali mladim piscima u Crnoj Gori? 

Mislim da je šteta traćiti talenat ako neko ima osjećaj za pisanjem, voli i želi da piše. Mogu se pronaći teme i u bližem i u daljem okruženju. Danas u savremenom društvu mogu pisati i o futurističkim temama. Mladi danas razmišljaju drugačije uslijed interneta, mobilnih telefona i ostalih savremenih sredstava komunikacije koja su kod njih probudila imaginaran svijet koji prodire u neku bližu ili dalju budućnost. Mladi se bave pisanjem takvih stvari. Daleko su složeniji ti tekstovi, iz složenijih mozgova tehnološke generacije.

Najvažnije je da imaju želju, talenta. Preporučujem im da prate svoje srce. Bez srca i duše ne možete pisati. Treba da imaju predispozicije za pisanje, ali ako imaju treba da ih koriste. Treba da idu naprijed, budu hrabri i da se ne plaše da zapišu ono što im leži na duši i da to pokažu drugima.

Podsjetimo, Abramović je završila Istoriju umjetnosti u Beogradu. U Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor zaposlena je od 1987. godine, gde radi kao muzejska savjetnica. Autorka je brojnih likovnih kritika. Napisala je preko 70 članaka iz oblasti struke i istorije pomorstva. Autorka i koautorka je brojnih kataloga i izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobila je priznanje Opštine Kotor na Festivalu knjige Kotor 2018. godine. Autorka je dva romana „Bokeljske bure, juga i bonace“ i „Vjekovi prolaze, a duše pričaju“.