Kotorpress

Radna organizacija „Autoboka” iz Kotora pretprošle godine je sa svojih osamdeset autobusa prevezla oko 4,5 miliona ljudi i ostvarila ukupni prihod od 33 miliona dinara. Prošle, prema još nepotpunim podacima, sa svojih devedeset autobusa prevezla je oko 5 miliona putnika a zabilježiće realizaciju oko 40 miliona dinara. Ovo je kratak rezime o „Autoboki” iz Kotora, koja održava sve prigradske i gradske linije na području Crnogorskog primorja. Ona ima i svoje linije Kotor - Titograd, te Kotor - Dubrovnik i Herceg-Novi - Dubrovnik. Ona je prije nekoliko sedmica proslavila trideset godina svog postojanja. Bila je to prilika da se radnici podsjete teškog početka.

Priča obična, svakodnevna, sastavljena od podataka koji govore o prosperitetu, napretku, radu, teškoćama. U danas velikoj radnoj organizaciji kotorskih transportera malo se zna kako se počelo i kako je stvarana „Autoboka”. O tome se sjećaju dvojica veterana Boško Popović i Veljko Pavićević. To isto bi mogli još reći Pavle Gros i Srećko Milić, čiji je radni vijek počeo sa životom „Autoboke”. Bilo je to 1947. godine.

Tada je naređeno da se formira Sresko transportno preduzeće. Donešen je akt o tome. Prvi zadatak je bio nabaviti vozila, jer kakvo je to preduzeće koje nema voznog parka. Radnicima je rečeno da se snađu kako znaju i umiju. Otišli su na put. Dobre zanatlije obilazili su ceste širom Crne Gore i tražili uništena vozila, skidali djelove i donosili u Kotor. Tako je montirano od dijelova raznih teretnih automobila pet, šest kamiona. Uz ovo izvršena je mobilizacija privatnih teretnih vozila. Takvih je bilo pet na području Boke. Radilo je ukupno 15 radnika. Nije bilo predaha, jer tada je bila omiljena deviza „nema odmora dok traje obnova”. Odlazilo se na put a da se nikada nije znalo da li će se stići na odredište. Ipak, kretalo se. Izvršavali su se zadaci: hrana koja je brodovima stizala u Kotor, tada najveću luku Crne Gore, raznosila se kroz čitavu republiku. Bilo je to u vrijeme kada u našoj republici uopšte nije bilo asfaltiranih puteva. Kada je jedan šofer otišao na put do Zagreba, i tom prilikom prevalio pedeset kilometara po asfaltu, njegovom oduševljenju, poslije povratka, nije bilo kraja. Članovi kolektiva bili su srećni što su njihovi teretnjaci došli čak i do te „blagoslovljene zemlje” gdje su putevi bili asfaltirani.

Tako je bilo u to vrijeme. Teretnjacima su se prevozili i putnici. Samo oni najsretniji dobijali su mjesto na bočnim klupama. Ostali su sjedali na podu. Ispod cerada zimi nije bilo grijanja a ljeti je putnike pržilo sunce.

Tek 1952. godine nabavljena su tri autobusa. Dobijeni „Praha”, „Saurer” i „Dodž” već tada su bili stari petnaestak godina. Priču ovdje i završavamo, jer od tog trenutka počinje normalan, stalan, rast „Autoboke' koja će, kako se očekuje, krajem ove decenije ostvariti ukupni prihod od 80 miliona dinara i prevesti u jednoj godini preko 6 miliona putnika. Tada će imati oko 120 modernih tipiziranih autobusa.

Objavljeno u listu Boka, br.151, 1. januar  1978.

Za Radio Kotor priredio Ilija Mlinarević