Kotorpress

Plavi, dugi, za grbaljske puteve predugi, autobus svakodnevno prolazi uskim, krivudavim pijeskom nasutim stazama. U njemu katkad i po šezdeset, sedamdeset putnika, uglavnom đaka. Za volanom tihi, mirni, hladnokrvni Krsto Ćetković. Bije on svoju brigu: kako da ih bezbjedno dovede do odredišta. Zapjevaju, oni bezbrižni, učenici pjesmu svoju omiljenu:

„Aoj, Krsto pridaj gas, to je želja sviju nas!”

Krsto se tada nasmije, odmahne rukom i nastavi vožnju nastojeći na na vrijeme savije volan i uvede autobus u krivinu. I tako svakodnevno, izuzev nedeljom. Uvijek na vrijeme stiže do svoje posljednje stanice. Isti-na, baš zbog te njegove tačnosti često se ljute njegovi putnici đaci. Ne nauče neki od predmeta pa bi voljeli da zakasne a da Krsto bude kriv. Međutim, on im rijetko pruža takvu šansu.

Inače, Krsto Ćetković rođen je u Bratešićima 1939. godine, završio je Školu učenika u privredi u Kotoru, po zanimanju je visoko kvalifikovani šofer. Predsjednik je Organizacije Saveza sindikata u „Autoboki”, član Opštinske konferencije SK, aktivista u svim društveno-političkim organizacijama. To je portret čovjeka, koji se nalazi za volanom plavog autobusa koji svakog dana saobraća kroz Grbalj.

I još jedan podatak. Krsto je član organizacije Saveza komunista u radnoj organizaciji, knjižicu partijsku dobi još davno, iste godine kada postade punoljetan. Međutim, istovremeno je i član, i zamjenik sekretara, Osnovne organizacije Saveza komunista u Gornjem Grblju. I tako stiže da radi u obje organizacije. Zbog toga se niko ne ljuti što Krsto radi suprotno Statutu SKJ. Član je u dvije osnovne organizacije.

Ovaj tihi mirni čovjek, kada smo razgovarali sa njim, nije znao šta da nam kaže o tim svojim vožnjama, o toj svojoj brizi za putnike, seljane. Njemu je to sve obično, svakodnevno, redovno.

Svakog jutra krene iz Gorovića prema Kotoru. Zaustavlja se skoro pred svaku kuću i prima putnike. Krsto ih sve poznaje. Zna njihove roditelje i zato mora prijatelj prijatelju zaustaviti autobus i učiniti uslugu. I onda sve do Kotora. Samo što đaci napuste kola on opet žuri do Gorovića da bi uzeo one najmlađe, koji pohađaju Osnovnu školu u Radanovićima. Šezdeset pet kilometara puta. Toliko isto popodne. I to kakvim putevima. Dobro je kada je lijepo vrijeme, dobra preglednost, ali kada padaju kiše ili je magla, tada je pravi pakao još ako ima leda. Međutim, Krsta ni to mnogo ne brine. Hiljade puta je prolazio ovim putevima. Sjeća se: kad on bijaše đace pješice odlazahu u Kotor. Sada je drugačije: pogospođiše se seljančići. Neka, dobro je što je tako.

I tako vrijedni radnik, na kojega se ljute samo učenici, zbog njegove savjesnosti, vrši svoj posao savjesno i predano. A između dvije vožnje nalazi se u kolektivu. Stigne da se bavi raznim društveno-političkim zadacima. I tako iz dana u dan. Posao isti, a Krsto stariji. Volan velik, autobus predug, krivine uske.

Uskoro će se promijeniti stanje. Već za dvije godine Krsto će voziti asfaltom. Ipak, neće on liniju promijeniti: izmijeniće se put: prekriće ga crna bitumenska traka.

T. Grgurević

Objavljeno u listu Boka, br.113, 1.maj 1976.

Za Radio Kotor priredio Ilija Mlinarević