Kotorpress

Nema radnog vremena a zaposlen je u Pošti u Kotoru. Kada završi posao, onda je tek minulo radno vrijeme koje nekad traje daleko više od osam sati. Nema ni radnog mjesta, zapravo, posao obavlja na radnom mjestu dugom 15 kilometara u kojem krugu živi oko 4.000 stanovnika. Ljeti ih je više, a zimi manje. Čitav njegov pribor za rad su jedna velika torba, često teška i do dvadeset kilograma, i jedna mala hemijska olovka. On se zove Slobodan Počanić. Rođen je prve poslijeratne godine u Kotoru. Do 1969. godine skitao je po bijelom svijetu trbuhom za hljebom, a onda je, kako sam kaže, »bacio sidro i skrasio se u Kotoru«. Tada je odlučio da postane poštar.

Nije nam rekao zašto je postao baš poštar i zašto se od mnogih zanata opredijelio baš za ovaj teški i mukotrpni posao na kome se mora raditi a ne smije se razboljeti, otići na bolovanje, odsustvovati. Ipak, po svoj prilici odlučila je tradicionalna sklonost članova njegove porodice prema ovom poslu. Njegov otac Niko punih 36 godina obavljao je pošteno i vrijedno ovaj isti posao. Poznavao je svakoga i svak ga je poznavao. Bio je to gorak hljeb za Nika, ali svaki posao, koji se dobro obavlja, može da bude ipak na kraju lijep.

Slobodan Počanić ima svoje malo biciklo, polutrkačko, s njim obavlja posao na relaciji,

koja je duga preko 15 kilometara, što znači da svakog dana, osim nedjelje, treba ostaviti za sobom više od 30 kilometara. Tako iz dana u dan. Svakog sljedećeg novih 30 kilometara. Nikad manje, a mnogo puta više.

Ljeti je torba preteška, jer broj stanovnika se udvostruči. I ko će tada naći sve one kojima se piše, kada su adrese često nepotpune. A Slobo zna se, teško stavlja na koverat zabilješku: »nepotpuna adresa« ili »adresant nepoznat«. Kaže, da ga to mrzi pisati. Rađe on traži onoga kome je pismo ili pošiljka namijenjena. I to sa torbom teškom i po petnaest kilograma na leđima. Bicikl se može svuda ostaviti, niko ga ne dira, jer nestašna djeca poznaju Slobovo prevozno sredstvo i ne igraju se s njim, ali torbu često napunjenu milionima ne smije da ostavi. I tako je nosi na leđima.

Zimi je opet čitav dan mokar, jer kabanica ne može da ga zaštiti. Onda cijeli dan onako mokar dijeli poštu. Nikad se ne vraća dok torbi ne vidi dno. I tako već godinama: dan po dan, godinu po godinu prolazi vrijeme i Slobodan pomalo stari. Već se žali na reumu. Ipak sa radošću i ljubavlju obavlja ovaj jednostavan ali težak posao.

A kada posao završi opet nema mira. Brzo je u Kotoru ili Dobroti uzima pištaljku u ruke i sudi utakmicu. Ljeti vodi jedriličarske regate, jer je jedriličarski sudija, a kada nema takmičenja u ovom sportu sudi fudbalske utakmice. On ima zvanje ispitnog fudbalskog sudije.

 T. Grgurević

Objavljeno u listu Boka, br.67, 1. mart 1974.

Za Radio Kotor priredio Ilija Mlinarević