Kotorpress

Niko srdačnije od njih, mornara, ljudi koji mjesecima i godinama špartaju duboke vode okeana ne zna da prihvati u zagrljaju čovjeka bez obzira na boju njegove kože.

»Mornari samo poznaju čovjeka«. I čitava pomorska historija ispunjena je borbom mornara za čovjeka. A u toj historiji i imena bokeljskih mornara zauzimaju zavidna mjesta. Nedavni slučaj posade broda »Rumija« Jugoslavenske okeanske plovidbe iz Kotora još je jedan dokaz mornarske nježnosti i osjećanja, i još jednom su u svijetu zabilježene u analima velikih ljudskih podviga imena posade jednog jugoslavenskog broda.

Na povratku iz SAD za domovinu, još na pučini okeana među posadom »Rumije« vladala je nesvakidašnnja atmosfera. Sa nestrpljenjem se očekivao susret sa osam alžirskih ranjenika. Mornare je interesovalo osjećanje tih ljudi, i želja da im što prije pomognu da izliječe svoje rane. Oni su znali da će im ranjenici pričati o svojoj borbi po brdima Kadila, o svojim uspjesima, žrtvama i zadobijenim ranama. Ali kada je »Rumija« bila na domaku luke Tanger, gdje je trebalo ukrcati alžirske ranjenike - stigla je nova vijest. Postavilo se pitanje da li »Rumija« može da ukrca 26 ranjenika, koji čekaju u luci Tanger spremni za put u Jugoslaviju, gdje treba da ih prihvati Jugoslavenski crveni krst. Posadu »Rumije« ovo pitanje nimalo nije zbunilo. Osnovna organizacija Saveza komunista broda »Rumija« odlučila je sazvati sindikalnu konferenciju. I dalje je išlo sve glatko kao da je čitava posada sa tim bila upoznata već nazad mjesec i više dana.

Predsjednik sindikalne podružnice samo je izložio stanje posadi. On nije mnogo govorio o značaju poduhvata i gestu koji će posada »Rumije« napraviti prevozom 26 ranjenika Alžirskog narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviju. Ne, jer je čitava posada bila svjesna svoga zadatka, spremna da izlije svoja humana osjećanja. Sastanak je brzo završen. Čitava posada dala se na posao: pripremale su se kabine za doček novih gostiju, a na palubi broda, u oficirskim kabinama, u salonima montirali su se ležaji za posadu.

Alžirski ranjenici osjećali su se među posadom broda »Rumijau« kao u svojoj kući. Mada iscrpljeni ranama i bolovima, oni su uvijek bili raspoloženi za šalu i razgovor. To je najbolje dokazao dirljiv rastanak posade broda sa ranjenicima u splitskoj luci; odakle su alžirski ranjenici produžili za Rijeku. Oni su se od posade »Rumije« opraštali kao od svojih najboljih životnih drugova. Ovo zajedničko putovanje dugo će ostati u sjećanju i jugoslavenskim mornarima i alžirskim ustanicima.

U pohvalnom pismu kojeg je Jugoslavenski crveni krst uputio preduzeću Jugooceanija u Kotoru između ostalog se kaže:

»I ako je usljed skučenog prostora bilo predviđeno da brod »Rumija« može primiti samo 8 ranjenika, posada Vašeg broda je nesebično žrtvovala svoj teško zasluženi odmor i sve svoje prostorije ustupila 26-torici ranjenika iz Alžira, i u kratkim predasima spavala na otvorenoj palubi posvećujući sve svoje snage i vrijeme sigurnosti broda i drugarskoj njezi ranjenika. Ovo je još jedan od nebrojenih dokaza visoke socijalističke svijesti naših radnih ljudi - dokaz koji se duboko usjekao u srca pripadnika jedne vojske koja je u svojoj borbi za slobodu mnoge inspiracije našla u našoj Narodnooslobodilačkoj borbi. Vaši mornari učinili su ono što niko nije vjerovao da je moguće i time su Jugoslavenskom crvenom krstu stvorili priliku da još bolje ispuni svoj zadatak.

Djelo posade broda »Rumije« neizbježno izaziva sjećanja na velike dane Revolucije kada su naši borci spasavali ranjenike ne vodeći računa o sebi. Širom svih mora svijeta biće zlatnim slovima ispisan čovječanski gest mornara socijalističke Jugoslavije«.

Za nesebično žrtvovanje i primjeran gest Upravni odbor Jugoslavenske okeanske plovidbe donio je odluku o pohvaljivanju i nagrađivanju kolektiva broda »Rumija«.

Petar RADNJIĆ

Objavljeno u listu Boka, br.6 i 7, jul 1959.

Za Radio Kotor priredio Ilija Mlinarević