Ekonomija

Marina Medojević u ime Banke hrane je iz karantina u Sutomoru, sve vrijeme radila za Banku hrane od 08h do ponoći, iako su se mnogi mediji oglušili o činjenicu da je ova humanitarna organizacija prije desetak dana obilježila 10 godina postojanja. Ne samo postojanja, pukog. Tu su poprodice i porodice kojima je pružena materijalna, i ne samo materijalna pomoć. Banka hrane, zasnovana na volonterizmu, uvijek je predstavljala ono što država nema- socijalni program. Naravno, bez pomoći države, mnoge godine.

Suma sumarum:  10 godina i 10 dana Banke hrane; od čega su 14 radnih bili iz karantina.

„Dala sam najbolji dio sebe socijalno ugroženima čitavu deceniju. Posljednjih  14 dana bilo je iz karantina, Doma solidarnosti u Sutomoru.

Kakva simbolika!

Ovo je do sada bila Banka hrane,  a ja nastavljam dalje kao individualini humanista!”

Banka hrane nije ljudima bila samo podrška u održanju života putem hrane i higijenskih sredstava, već je bila utjeha. Država je adresa. Nije u redu da teret siromaštva podnose godinama osiromašeni građani. Pomažu oni koji imaju malo više od ovih kojima pomoć treba. Bogati neće ni da pročitaju molbe za pomoć.

U situaciji epidemije korona virusa i u uslovima karantina obilježavamo deset godina rada Banke hrane. Ovo saopštenje bilo bi jedini vid obilježavanja jubileja i u redovnim uslovima, jer Banka hrane nema finansijskih mogućnosti za bilo što više. A i kada bi imali, radije bi mjesto banketa i zvanica, novac podijelili onima koji nemaju obrok, nego stali u isti koš sa onima koji svojim skupim proslavama provociraju ogroman broj siromašnih građana. Mi danas u Crnoj Gori u dijelu socijalno odgovorne politike nažalost malo što imamo za slavlje.

U martu, davne 2010. godine ja i dvadesetak ljudi smo se okupili kako bi pronašli način da pomognemo ljudima u stanju socijalne potrebe. Registrovali smo se 30. marta pod nazivom: ,, Humanitarna fondacija, Banka hrane Crne Gore”, i zakoračili putem humanosti.

Volonterizam je kroz Baku hrane u pravom smislu živio  10 godina (svi bez izuzetka smo bili volonteri). A posebno je značajna naša mreža dobra koju smo formirali za deceniju rada. Činjeli su je svi dobri ljudi koji su pomagali onima koji imaju manje od njih.

Njihov značaj se pokazao kao veoma važan u vrijeme korona virusa.

Banki hrane kao i ostalim organizacijama (izuzev Crvenog krsta)  je bilo zabranjeno da pomažu stanovnicima CG koji su upali u nevolju.

I tada su na scenu stupili ti ljudi, plemeniti, velikog srca. Oni su pomagali ljudima, odvajali od svoga malo  što imaju - nosili su namirnice i higijenska sredstva ljudima ili uplaćivali novac na njihove žiro račune.

 Kada se osvrnemo na prethodnih deset godina rada Banke hrane osjećamo se ponosno, jer smo bili nada hiljadama porodica u nevolji. Riječi “da uz nas osjećaju da nijesu sami” i da im “dajemo snagu za borbu”, bile su vjetar u leđa našim volonterima. A za sve ovo vrijeme upoznali smo mnogo ljudi sa različitim socijalnim i materijalnim potrebama. Mnogi su bili depresivni, nijesu vjerovali da im neko može pomoći, a da ne traži ništa za uzvrat. Bili smo im oslonac. Bili smo i prva adresa za poziv kada se desi nešto loše, ali i kada se dogodi radost. Dijelili smo i jedno i drugo i to je potvrda da smo odgovorno radili svoj posao.

Dosad smo pomogli 22035 porodica. Radili smo mnogo, naporno, ne štedeći se punih 10 godina. Mnogi nas pitaju kako smo uspjeli bez osnovnih uslova za rad. Bez kancelarije, magacina, auta, novca... Mislimo da je odgovor u samo jednoj riječi – altruizam!!!

Podsjetićemo javnost na činjenicu da smo na početku rada upoznali sve relevatne institucije sa našim postojanjem i iskazali zainteresovanost za saradnju u smanjenju problema siromaštva u Crnoj Gori. Sa nekima od njih smo sklopili i sporazume o saradnji, koji nažalost, nijesu donijeli posebnu dobrobit za socijalno ugrožene. Umjesto konkretnih akcija i realne podrške projektima za suzbijanje siromaštva, dobili smo samo deklarativnu. Država nas nije prepoznala kao važnog partnera. O razlozima takvog odnosa državnih organa moglo bi se mnogo toga reći, ali dovoljno je samo primjetiti da desetine hiljada građana prepoznaju u našem radu ono što nadležne institucije ne žele da vide. Možda o svemu najbolje govori i prošlogodišnje istraživanje javnog mnjenja o subjektima koji najviše doprinose opštem dobru, a u kojem su nas građani postavili ispred svih državnih organa.

Nakon deset godina rada možemo da primijetimo da sistem ne pokazuje da je problem siromaštva važan, niti da ima namjeru da ga riješi. Mi još uvijek nemamo Strategiju za borbu protiv siromaštva, iako smo potpisnica Održivih ciljeva razvoja UN do 2030. gdje se problem siromaštva nalazi na prvom mjestu i obavezujući je.

Dobro je postalo navika svih ljudi koje je okupljala Banka hrane.

Banka hrane je predlagala konkretne mjere koje bi doprinijele da se siromaštvo obuzda i tražila od države da se sistemski obračuna sa njim. Nakon deset godina mukotrpnog rada možemo reći da nijesmo uspjeli od države dobiti minimum podrške za naše predloge za poboljšanje stanja socijalno ugroženih. Od 2010. godine do danas malo se što promijenilo. Broj siromašnih raste, a to je neprihvatljivo za državu od 650000 stanovnika. Nema političke volje da se ovaj ozbiljan problem riješi. Pitamo se šta u takvoj situaciji može uraditi jedna NVO poput nas.

Banka hrane se bez osnovnih uslova za rad borila čitavu deceniju, kompenzirajući to ogromnim entuzijazmom i voljom da pomogne ljudima. Skoro pet godina smo u situaciji da ugrožene porodice moraju čekati po godinu dana na našu pomoć jer se broj ljudi kojima pomoć treba umnožava. To nam je bio prvi pokazatelj da se nešto ozbiljno dešava u društvu. Već izvjesno vrijeme se suočavamo sa nedostatkom osnovnih životnih namirnica i higijenskih sredstava sa kojima bi pomagali siromašnima. Firme donatori su polako odustajale od saradnje sa nama, dok su pojedine od nas tražile da ih ne pominjemo javno, što nam je osvijetlilo razloge zašto pojedine odustaju. Ljudi koji poklanjaju hranu, garderobu, obuću, namještaj, aparate, novac na žiro-račune porodica, čine našu mrežu dobra i zahvaljujući njima smo opstali, a ljudi u nevolji dobijali pomoć. Tako je bilo i poslednjih nedelja. Humani ljudi su nas kontaktirali da bi ih povezali sa onima kojima je potrebna pomoć.

Najdjelotvornija društvena borba protiv siromaštva je kvalitetno obrazovanje i zdravstvo dostupno svima, stvaranje uslova za otvaranje kvalitetnih poslova, podizanje iznosa minimalne plate, oporezivanje kapitala, zapošljavanje nezaposlenih, pravednija raspodjela i pravednije oporezivanje plate i podizanje dohotka stanovništva. Socijalne prodavnice su jedna od mogućnosti  kada je u pitanju  pomoć ugroženima i borba protiv bacanja hrane (na polju, marketima, uvozu, hotelima..)  i jedan od načina umanjenja siromaštva. Sada bi Vlada mogla ljudima dati bonove za namirnice i higijenska sredstva kako bi imali najosnovnije i upravo na taj  način i pokrenuli socijalne prodavnice. Obezbjeđivanje socijalnih stanova, knjiga i školskog pribora za djecu iz ugroženih porodica je neminivnost. Ja kao diplomirani ekonomsta i kao human čovjek uočavam da je neravnopravnost ono što obilježava našu zbilju. Naša država radi sve da onima koji imaju kapital olakša i obezbijedi razne benificije i poreske olakšice dok na drugoj strani malom, običnom čovjeku tovari sve i svašta (akcize, poreze, održive izvore energije i sl). Država socijalne pravde u Crnoj Gori ne funkcioniše, iako stoji u prvom članu našeg Ustava.

Vrijeme je da se država bavi siromašnima i da oni to osjete na svojoj koži. Aktuelna epidemija korona virusa je izazov za državu koja mora da pokaže da su joj najvažniji ljudi. A siromašni su najugroženiji. Pitamo se šta će biti sa njima? Šta sa gladnima koji imaju oslabljen imunitet? Šta sa onima koji nemaju uslova za redovnu higijenu? Realnost društva u kojem živimo je velika količina tuge i jada! A najlakše je zatvoriti oči i pokriti uši, okrenuti glavu na drugu stranu i reći  “ni meni nije lako”! Država mora da odgovori trenutku i pomogne građanima. Teret krize se mora prebaciti na bogate. Solidarnost ali i odgovornost države su na ispitu.

Svim volonterima Banke hrane, kojih je bilo više od pet hiljada za ovih deset godina, želimo da Banku hrane Crne Gore pamte i budu ponosni na naš zajednički rad,navodi se u posljednjem saopštenju.

FOTO: INTERNET