Ekonomija

Znate li šta kupujete? Potrošače koji ne znaju to ih košta zdravlja, novca i sigurnosti.

Građani često ne znaju šta kupuju, koliko je to bezbjedno i kakvom riziku izlažu sebe i porodicuSvaki dan, građani Crne Gore kupuju proizvode za koje ne znaju da li su bezbjedni. Ne znaju ko za njih odgovara. Ne znaju kakvom riziku izlažu sebe, svoju djecu i svoju porodicu. Kupuju na osnovu cijene, reklame, brzine i navike, a ne na osnovu potpune i pouzdane informacije. To više nije pitanje nepažnje pojedinca. To je pitanje uređenosti tržišta. Tržište koje ne daje dovoljno jasne, provjerene i dostupne informacije o bezbjednosti proizvoda ne štiti potrošača. Takvo tržište ga prepušta samom sebi. A potrošač prepušten samom sebi nije slobodan. On je ranjiv. Povodom 15. marta, Svjetskog dana prava potrošača, Institut ekonomskih nauka upozorava da zaštita potrošača u Crnoj Gori ne smije ostati tema prigodnih poruka i formalnih deklaracija. Ovogodišnja međunarodna tema, „Bezbjedni proizvodi, sigurni potrošači“, pogađa samu suštinu problema: građanin mora znati šta kupuje, od koga kupuje i kakvu zaštitu ima ako proizvod nije bezbjedan, nije ispravan ili nije ono što mu je obećano. Bezbjednost proizvoda zvuči kao nešto što bi moralo da se podrazumijeva. Ali se ne podrazumijeva. Ne podrazumijeva se ni u Evropskoj uniji, a još manje na tržištima koja tek moraju dokazati da su sposobna da sprovode evropske standarde, a ne samo da ih prepisuju u zakone.

Evropski i međunarodni podaci to potvrđuju bez uljepšavanja. Evropska komisija navodi da su online kupci više od 60% češće izloženi problemima nego kupci u fizičkim prodavnicama. OECD je utvrdio prosječnu stopu neusklađenosti ili potencijalne neusklađenosti od 79% kod online provjere proizvoda. U Evropskoj uniji 68% potrošača vjeruje da su proizvodi koje kupuju bezbjedni, a 61% vjeruje javnim institucijama koje štite njihova prava. To znači da ni na najuređenijim tržištima povjerenje nije potpuno. To znači i da ozbiljna zaštita potrošača ne počiva na pretpostavci da je sve u redu, već na stalnom nadzoru, brzoj reakciji i jasnoj odgovornosti. Posebno zabrinjava podatak da je broj upozorenja za opasne neprehrambene proizvode u Evropskoj uniji dostigao rekordnih 4.671, uz rast od 13%. To nije samo statistika. To je upozorenje da problemi nijesu nestali, nego rastu, i da se sve više sele u digitalni prostor, gdje je potrošač često sam, a rizik manje vidljiv. Crna Gora nije izvan tog problema. Naprotiv. Prema podacima MONSTAT-a, 88,1% domaćinstava ima pristup internetu. Online kupovina se širi, a sa njom i prostor za nejasne informacije, sumnjive prodajne prakse, neprovjerenu robu i otežanu zaštitu prava nakon kupovine. Nemamo dovoljno domaćih istraživanja koja bi precizno mjerila percepciju i iskustvo potrošača u ovoj oblasti, ali je na osnovu opštih pokazatelja i evropskih nalaza stručno osnovano zaključiti da crnogorski potrošači nijesu manje, već vjerovatno i više izloženi rizicima nebezbjednih proizvoda, obmanjujućih informacija i slabije tržišne kontrole.

Zato zaštita potrošača nije sporedna tema. Nije uska stručna oblast rezervisana za nekoliko institucija i nekoliko saopštenja godišnje. To je pitanje zdravlja, sigurnosti, kućnog budžeta, pravne zaštite i osnovnog povjerenja građanina da država nije digla ruke od tržišta. Za Crnu Goru, koja želi da postane članica Evropske unije, to je i pitanje političke i institucionalne vjerodostojnosti. Država koja želi članstvo u EU mora pokazati da potrošača štiti u praksi, ne samo u zakonima. Evropski put nije slogan. To je obaveza da građanin bude zaštićen kada kupuje, da proizvod bude provjeren prije nego što dođe do njega, da reklamacija ne bude poniženje, da nadzor ne bude formalnost i da odgovornost ne završi na onome ko je već platio štetu. Crna Gora ne može graditi evropski put na slaboj zaštiti potrošača. Može imati propise. Može imati institucije. Može imati strategije i izvještaje. Ali ako potrošač i dalje ne zna šta kupuje, ako i dalje ne zna kome da se obrati, ako i dalje ćuti jer ne vjeruje da će sistem reagovati, onda zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru, a evropski standard ostaje samo lijepa rečenica bez pokrića.

Nacionalni ekspert za zaštitu potrošača iz Instituta ekonomskih nauka, dr Jovo Rabrenović, poručio je:

„Građanin koji ne zna šta kupuje nije slobodan učesnik tržišta, nego njegova najranjivija karika. Dok god potrošač mora da pogađa da li je proizvod bezbjedan, da li je informacija tačna i da li iko odgovara za ono što mu je prodato, mi ne možemo govoriti o uređenom tržištu. Možemo govoriti samo o tržištu na kojem se građanin snalazi kako zna i umije.“

„Evropski standard ne znači samo da zakon postoji. Znači da proizvod mora biti bezbjedan prije nego što dođe do potrošača. Znači da nadzor mora da funkcioniše. Znači da trgovac, uvoznik i distributer moraju znati da odgovornost ne mogu prebaciti na građanina. I znači da potrošač mora imati povjerenje da se zakon sprovodi, a ne da se samo pominje kada dođe 15. mart.“

„Crna Gora nema pravo da olako prelazi preko ovih upozorenja. Ako ozbiljno govori o članstvu u Evropskoj uniji, onda mora ozbiljno govoriti i o zaštiti potrošača. Evropski put se ne može graditi na tržištu na kojem građanin nije siguran šta kupuje i koliko je zaštićen kad nastane problem.“

Zato Institut ekonomskih nauka apeluje na građane da ne kupuju napamet, da traže jasne informacije, da čuvaju račun, da prijavljuju sumnjive, oštećene i potencijalno opasne proizvode i da svoja prava koriste odlučnije. Potrošač koji ćuti i trpi ne štiti mir, nego samo produžava problem. Apelujemo i na nadležne institucije da zaštitu potrošača ne tretiraju kao formalnost. Nadzor mora biti jači, transparentniji i dosljedniji. Upozorenja moraju biti vidljivija. Reakcije brže. Odgovornost jasnija. Evropski standardi se ne ispunjavaju time što su uneseni u zakon, nego time što ih građanin osjeti u svakodnevnom životu. Apelujemo i na trgovce, uvoznike, distributere i online prodavce da odgovornost za bezbjednost proizvoda ne prebacuju na potrošača. Nije građanin dužan da nagađa da li je roba bezbjedna. To mora biti obezbijeđeno prije nego što se proizvod nađe na tržištu.

Zaštita potrošača nije luksuz. To je osnovni test ozbiljnosti jedne države.
Ako potrošač ostane prepušten sam sebi, onda nijesmo zaštitili tržište nego smo ga prepustili jačem, glasnijem i neodgovornijem.

Institut ekonomskih nauka Crne Gore

dr Jovo Rabrenović, nacionalni ekspert za zaštitu potrošača

(Foto: USSCG)