Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č

Neumorni čuvar sjećanja na Boku i njeno pomorsko, umjetničko i duhovno nasljeđe, Željko Brguljan, danas govori o svom novom monografskom izdanju “Na granici mora i neba”, knjizi koja objedinjuje fragmente mediteranskog duha i identiteta, slike brodova, lične impresije i ozbiljna arhivska istraživanja. Izdanje je predstavljeno početkom mjeseca u Kotoru, a kako Brguljan kaže, “sve u njoj odvija se na toj tankoj liniji između mora i neba, tamo gdje su plovili jedrenjaci, sudbine i zavjeti”.

Iako decenijama živi u Zagrebu, njegovo stvaralaštvo je  nepokolebljivo vezano za Boku. “Kada se zanesem radom, kao da nisam u Zagrebu, kao da sam tu, u mojoj Boki. Na zidovima mog stana su slike Boke, biblioteka mi je puna literature o rodnom kraju, okružen sam uspomenama. Ustvari, kako čovjek stari, sve se više vraća korijenima i djetinjstvu. A moje je bilo na Prčanju, u Perastu, u Kotoru i sve ono što sam upijao iz tog pejzaža, iz arhitekture, iz priča starih ljudi, to me formiralo. I gdje god da sam, nosim to sa sobom”, ističe Brguljan.

Podsjetimo, knjiga “Na granici mora i neba” sadrži priče i sudbine šezdeset naslikanih brodova, jedrenjaka i parobroda, koji su u prošlosti bili vezani za pomorstvo Prčanja i šire- pomorstvo Boke. Riječ je o zavjetnim slikama, koje su pomorci poklanjali crkvi u znak zahvalnosti za spašene živote nakon oluja, brodoloma i gusarskih napada na moru.

“To su portreti brodova, ali su istovremeno i portreti sudbina i kulturnih tragova vremena koje više ne postoji. U knjizi sam obradio svaku sliku, kako sa likovne, tako i sa istorijske strane. Neki brodovi su potpisani od poznatih slikara, neki su djela anonimnih slikara, pa sam ih pokušao atribuirati poređenjem sa drugim djelima iz svjetskih muzeja i zbirki”, pojašnjava Brguljan.

U pripremi knjige, dodaje, ništa nije bilo brzo, niti jednostavno.

“Imao sam veliku pomoć dvojice Bokelja, Prčanjanina Milana Sbutege koji mi je pomagao da fizički iznesemo slike iz fundusa i da ih pregledamo, a fotograf Anton Gula Marković iz  Lastve je snimao slike. Dragocjen je njegov doprinos iz entuzijazma, a profesionalno. Uslijedilo je istraživanje o brodovima, a onda, u Zagrebu pisanje i uređivanje knjige. Iza svake slike stoji priča, o porodici, brodu, kapetanu, posadi, u vremenu koje je iza nas”, navodi on.

Brguljan je do sada objavio sedamnaest knjiga i preko stotinu stručnih i naučnih članaka, a mnogi od njih se nalaze u Godišnjaku Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru.

“Muzej je meni matično mjesto, kao dom. Kad dođem u Kotor, prvo pođem tamo. Nekad nemam ni plan, ali kad uđem, odmah me nešto povuče, neka knjiga, neki dokument”, rekao je Brguljan.  

Arhivsko istraživanje mu je sastavni dio rada. “Ujutro odem autobusom sa Prčanja, pa u Istorijski arhiv do tri sata, potom u muzej. Svakog dana tako. Neki podatak koji pronađete slučajno, kao nagrada je za deset dana prethodnog kopanja”, kaže on.

Njegova djela su uvijek višeslojna, mješavina nauke, emocije i estetike.

“Naučne knjige uglavnom budu nekako suhoparne. U pisanju pokušavam da zadržim istraživačku preciznost, ali i ostaviti prostor za poetičnost, da bude čitljivo, da se osjeti duh prostora o kojem pišem”, napominje Brguljan.

I dok mu je rad u arhivu usmjeren na pretraživanje dokumenata, inspiracija dolazi i iz usmenih svjedočanstava, pogotovo kad su u pitanju priče iz njegovog djetinjstva.

“To je bila moja duhovna i emotivna baština, priče koje su se pričale na Prčanju, ljudi koje sam poznavao. Neki su i ljuti na moje Priče sa Prčanja, ali mislim da se svi trebamo nasmijati na račun svojih mana i dogodovština”, iskren je Brguljan.

U sebi nosi snažan poriv da sačuva ono što Boka, kako naglašava, gubi.

“Kulturna baština nestaje, prostor se mijenja. Danas, kada pogledate sa Prčanja prema Dobroti, to je jedan haotični konglomerat betona, bez reda, bez duha. Nekada su i ruševine imale šarm. Naši stari su znali graditi sa poštovanjem prema prirodi. Danas...ostala su samo brda. Brda i nebo, koje se još nije moglo urbanizovati”, poručuje naš sagovornik.

Pitali smo ga, postoji li neka tema, priča ili ličnost o kojoj još nije pisao, a stalno mu se vraća u mislima?

“Postoji, itekako. I to je zapravo moj veliki žal, što ne stižem da uradim sve što sam zacrtao. Neke teme i priče jednostavno čekaju. Jednu takvu sam započeo prije više od deset godina. Tada sam istraživao u više arhiva, prikupio dokumentaciju, cijela jedna velika kutija pripada samo toj temi. I onda su došli drugi poslovi, prioriteti. To je tema o porodici Nikićijević.

“Zapravo, De Nikea iz Herceg Novog. To je nevjerovatno interesantna priča. Ako danas spomenete to prezime u Herceg Novom, gotovo niko i ne zna da su postojali. A bili su izuzetna, ugledna familija. Ima u toj priči više slojeva. Inspiracija je krenula iz ličnog motiva. Istraživao sam svoje porijeklo sa babine strane, iz peraške linije. I tada sam naišao na jednog ljekara, hirurga iz te porodice koji se pojavljivao u njihovoj lozi kao predak. Kako me tema sve više inspirisala, tako sam otkrivao fantastične stvari. Jedan član te porodice bio je lični ljekar nadvojvode Ferdinanda, sina Marije Terezije, a potom i njegovog sina Franca IV”, otkriva Brguljan.

Istraživanje na ovu temu odvelo ga je i van granica.

“Igrom slučaja, boravio sam dvadesetak dana u Bolonji, sa grupom učenika/ca. Dok su oni bili na stručnoj praksi, ja sam dane koristio za istraživanje, odlazio u arhive, i u Firenci, Ferrari, Modeni i na drugim mjestima, tragajući za detaljima o tom doktoru. Našao sam čak njegov diplomski rad iz 18. vijeka. Tada se priča raširila u nevjerovatnom smjeru. Jedan član te porodice konte Nikićijević otišao je u Egipat, tamo je bio sudija i član masonske lože. Toliko toga nepoznatog, potpuno van fokusa, čak i stručne javnosti. To je jedan od radova koji čeka, ali ne može se raditi usput. Takav projekat traži posvećenost od godinu ili dvije dana, isključivo tome. Svakako, želim ga završiti”, napominje on.

Večernja šetnja do Glavatog, kupanje, susret sa rijetkim, starim poznanicima su njegovi jednostavni rituali.

“Nerijetko se dogodi da, dok šetam, ne sretnem nikoga poznatog i to me suoči s činjenicom kako smo svi mi u prolazu ovim svijetom”, kaže Brguljan. 

Ipak, ostaje vjeran toj tihoj liniji između mora i neba, koja je ujedno granica sjećanja i zaborava. Na desetine tema čekaju svoje vrijeme.

“Neki radovi stoje godinama, jer dođe nešto hitnije. A godine prolaze. Ali ne žalim. Sve radim s ljubavlju i uvijek mi je bilo zadovoljstvo. To je jedini način da se Boka sačuva i da se voli”, zaključio je Brguljan.