Društvo

Pandemija korona virusa je uglavnom pozitivno uticala na živi svijet i prirodnu sredinu, međutim, vlasnici jednog od najljepših đardina sa kamelijama u Stolivu Milici Čavor, ove godine je donijela manjak primljenih sadnica kamelija.

“U mojoj bašti svake godine uspijevam uzgojiti na stotinak novih sadnica, ali ih je ove godine primilo samo njih tridesetak. Isti postupak tokom sadnje primjenjujem svake godine, bez izuzetka. Tako sam i u martu prošle godine, na starinski način ispod staklene tegle zasadila grančice kamelija, ali se od posađenih, samo trećina njih ovoga puta uspjela primiti”, pojasnila je Čavor.

Razlog za to su, kako pretpostavlja, izmijenjeni sastav vazduha, velike temperaturne amplitude koje nisu karakteristične za ovo podneblje i više od mjesec dana jakih kiša i snažnih vjetrova u zimskom periodu.

“Poznato je da kamelije ne trpe zatvoreni prostor. Upravo zato je način uzgoja naših, autohtonih vrsta u baštama na otvorenom, bez vještačkih đubriva, nadaleko poznat i cijenjen, čak i u međunarodnim krugovima. Do sada sam imala običaj da pojedine, osjetljivije sadnice kamelija i gardenija unesem u kuću kako bi ih zaštitila od vremenskih neprilika, ali ovoga puta to nisam učinila. Iznenadile su me oscilacije u temperaturi vazduha i njegove vlažnosti. I to je, između ostalog, razlog zbog čega su mlade, jednogodišnje kamelije ove godine manje krupne i jedre, te sporije rastu”, mišljenja je Čavor.

Hibridnu vrstu jarko roze kamelije, koju je Milica dobila prije dvije godine od predstavnika Udruge iz Opatije, mnogo teže održava nego one koje već šezdesetak godina u prirodnim uslovima uzgaja u svojoj bašti.

“Od predstavnika iz njemačkog grada Ahena, koji su nam prije tri godine bili u posjeti, takođe sam dobila više sadnica na poklon, ali se nijedna do danas nije održala. Krivac za to je ekstremna hladnoća za bokeljsko podneblje, koja nas je zadesila prije tri godine i tada, nažalost, nisu uspjele opstati”, rekla je Čavor.

U svom đardinu godinama njeguje standardne vrste: crvenu, bijelu i šatiranu kameliju, stare šezdeset godina, visoke oko četiri metra, kao i rijedak primjerak tamno crvene kamelije, a grančicu je na poklon dobila prije petnaestak godina od uzgajivačice iz Budve.

Posebnu pažnju posjetilaca u njenom đardinu privlači roza kamelija, sa izrazito krupnim laticama i karakterističnim tučkom, koju u narodu nazivaju “Papagajev kljun”.

Poželjno bi bilo, napominje, da se kamelije, naročito posebne vrste, sade u zemlju od kostanja, pa tek onda kada budu primljene, prenesu se i budu zasađene u humus.

“Takvu zemlju, kiselog sastava, rastresitu i bogatu raznim mineralima, donosimo svake godine iz obližnje stolivske šume kostanja. To je, po mom mišljenju, ključ uspješno uzgojene sadnice kamelije”, zaključila je Čavor.