Društvo

Časovničar Dejan Todorović iz Niša svake godine odmara na Prčanju. Potiče iz slikarske porodice, a časovničarstvo, kaže, doživljava kao poseban vid umjetnosti.
“Satove sam zavolio još kao dječak. Oduvijek me zanimalo šta se u njima nalazi i kakav ih to mehanizam zapravo pokreće”, priča Todorović za “Ljetnje priče” Radio Kotora.
Srednju mašinsko-tehničku školu, smjer za preciznu mehaniku i mjernu, regulacionu tehniku završio je u Nišu, a stručnu praksu obavljao je u najstarijoj časovničarskoj radnji koja datira iz 1930. godine, kod poznatog majstora Miće Đurđevića. Od njega je, ističe, mnogo naučio.
“Godinama sam se usavršao, a prvi sam u gradu počeo sa digitalnom regulacijom mehaničkih satova. Devedesetih na ovim prostorima nije bilo mnogo dostupne, stručne literature, pa su mi prijatelji slali video materijale sa detaljnim pojašnjenjima i između ostalog, tako sam učio. Kasnije sam nabavio alat za skupocjene brendove i one koji imaju posebne, takozvane in hous mehanizme. Imao sam i razne doobuke za posebne kalibre mašina, a to iskustvo mi danas umnogome ubrzava i olakšava posao”, pojašnjava Todorović, dodajući da u svijetu postoje škole visokog časovničarstva, recimo, u Švajcarskoj, gdje se od početka uči šta sve čini jedan sat.
“Radi se o internatima sa ograničenim brojem polaznika. Desetak njih otprilike pohađa i završi obuku na nivou godine. Postoji i ETA škola časovničarstva koja se nalazi pri fabrici koja proizvodi satne mehanizme i oni organizuju više nivoa obuka. Imao sam par njih u inostranstvu i za mene je to bila veoma značajna prilika”, kaže Todorović.
Sve više starih firmi prelazi na in house mehanizam, što znači da se sve, počevši od šrafa do kaiša i kopče pravi upravo u toj fabrici.
U Srbiji, podsjeća, časovničarstvo ima dugu tradiciju, počevši od 1440. godine, kada je Jovan Hilandarac napravio prvi sat za Kremlj.
Budilnik je bio prvi sat koji je Dejan popravio, a sa posebnom emocijom se prisjeća otvaranja radnje i susreta sa mušterijom.
“Kada sam otvorio vrata svoje radnje Todorović watch Co koja se nalazi na Bulevaru Nemanjića u parku Svetog Save, prije petnaest godina, prva je ušla jedna starija gospođa. Kada sam je upitao šta želi, odgovorila mi je da joj treba skratiti satnu narukvicu i znatiželjnim pogledom tražila majstora. Očekivala je nekog starijeg i iskusnijeg u ovom poslu, a ja sam je popravkom uvjerio u kvalitet i pouzdanost”, priča nam Todorović i naglašava da je, kao i u svakom drugom poslu, povjerenje mušterija najvažnije.
“Ljudi u satovima vide svoje malo blago. Oni za njih imaju svoju priču i svoju vrijednost. Često volim da kažem da ja zapravo popravljam uspomene, a moto moje radnje je Sačuvajte sat za sljedeću generaciju”, kaže Todorović.
Mnogo je vještina i znanja koje jedan urar mora da posjeduje.
“Osim strpljenja, koje je u ovom poslu veoma važno, majstor za satove mora biti svestran zanatlija. Da bude zlatar filigranista, kao što sam ja, da dobro poznaje strukturu i materijale satova koji se ostavljaju na servis, ali da je na izvjestan način umjetnik i esteta”, poručuje Todorović.
Najveći dio vremena provodi u svojoj radnji mijenjajući baterije, kaiševe satova, u skraćivanju narukvica i zamjeni iglica.
“Međutim, postoji i vrijeme koje provodim u radnji, iza zatvorenih vrata. Tada popravljam ekskluzivne satove. Za taj posao neophodan mi je dodatni napor, ponekad i do osam sati rada, uz konstatno držanje lupe. Dešava se i da, recimo, po više mjeseci popravljam kvalitetne, zidne satove koji su stari po par stotina godina. Za njih na tržištu nema djelova. Tada su mi potrebni dan do dva da sve isprojektujem, uradim proračun broja zubaca, na strugovima izradim osovinu. Taj posao mi ipak predstavlja najveće zadovoljstvo”, iskren je Todorović.
Od komplikovanih satova, najviše voli mehaničke štoperice. “U pitanju su pilotski satovi koji predstavljaju kompjuter u malom. Oni su toliko specifični, imaju posebne tajmere koji omogućavaju pilotima čak i proračun potrošnje goriva u zadatom trenutku”, otkriva nam Todorović i dodaje da je u pandemijskoj godini, kao i svima, bilo teško.
“Na svoj posao gledam kao na luksuz, a ne na prijeku potrebu. Dva i po mjeseca moja radnja je bila zatvorena. A onda su ljudi odjednom iz svojih vitrina počeli da vade satove i donose ih na popravku. Tada se vratilo sve u normalu. Vjerujem da će tako ostati”, poručuje Todorović, koji svake godine sa svojom porodicom u Boki, vrijeme mjeri ne realno, sekundama, minutima i satima, već kroz širinu mora, mir i nemir ovdašnjih ljudi, a budan sanja čak i kada su dani “sivi i slani”.